Jezikoslovac i onomastičar, doktor znanosti Domagoj Vidović predstavio je u sklopu Mjeseca hrvatske knjige u Saloči od zrcala djelo "Priča iz pradavnine". Knjiga je objavljena u izdanju Društva dubrovačkih pisaca, a uz autora, predstavili su je prvi čovjek Društva, Boris Njavro te autor pogovora, akademik Luko Paljetak. Okupljene je pozdravila glasnogovornica Dubrovačkih knjižnica, Ivona Macan Butrica, koja je podsjetila kako je ovogodišnje izdanje manifestacije "Mjesec hrvatske knjige" posvećeno prevoditeljima. Njavro je publici zahvalio na dolasku, a djelatnicima Narodne knjižnice Grad na suradnji.
- Domagoj Vidović je čest gost u Dubrovniku, ovdje smo predstavljali njegove dvije knjige, to je knjiga o onomastici i zbirka kolumni. Vidović je u zadnje vrijeme dosta tražen u medijima, a najveći razlog je novi Zakon o hrvatskom jeziku koji se očekuje do Nove godine. Rođen je u Metkoviću, rat ga je malo odveo do Pučišća, tamo je završio osnovnu školu i otamo je njegova majka. Ostao je vezan za Metković i Brač, studirao je u Zagrebu i jedan je od najboljih hrvatskih onomastičara, sjajni je poznavatelj akcenata... Godinama se bavi istraživanjem i značenjima riječi, ima jako puno objavljenih znanstvenih tekstova, piše redovito i svugdje, godinama se znamo i surađujemo, negdje od četvrtog broja godišnjaka Društva dubrovačkih pisaca "Literata" pojavio nam se i Domagoj Vidović i to na jedan posve drugačiji, poetski, književni način... Negdje ovog ljeta objavljena je njegova knjiga "Priča iz pradavnine", a ova knjiga će vas poetski iznenaditi, poručio je Njavro rekavši da upravo često putuje zajedno s Vidovićem i Paljetkom.
Akademik Paljetak potom je prokomentirao djelo.
- Naslov na neki način zavarava čitatelja jer to jest naizgled sukcesija priča, a u biti radi se o jednom vrlo složenom, intrigantnom, sjetnom i dubokom ljubavnom romanu kojemu je u podlozi mitološka priča na različitim razinama – od antike pa do slavenske mitologije. Danas mnogi žele pisati ljubavne romane, ali im to ne uspije zato što ne razumiju prirodu ljubavi onako kako je Domagoj Vidović i pisci koji znaju o čemu se u ljubavi radi razumiju. U ljubavi se uvijek radi o tome da koliko god netko nekoga ljubio, uvijek je na gubitku. U toj priči Vidović priča vlastito ljubavno iskustvo koje je dosta bolno, za kojeg treba naći ključ, a on je ključ našao upravo posluživši se grčkom mitologijom, pričom o Perzefoni i njenom zanimljivom mitološkom životu. Kao što je poznato, Perzefona je mitsko biće, prelijepa djevojka koju je Zeus obećao svom bratu Hadu i Had ju je oteo, a Demetra joj je majka. Demetra se izbezumila, htjela je svoju kćer vratiti natrag, a lukavi Had, gospodar podzemlja, drugo najveće božanstvo grčke mitologije, poslužilo se lukavstvom jer, po vjerovanju starih Grka, onaj tko siđe u donji svijet, ako nešto pojede, ostat će zauvijek dolje. Ovaj ju je namamio i dao joj je nekoliko zrna šipka i tako je prisilio da ostane. Demetra je sestra Zeusova i nije se dala tek tako predati pa su onda sklopili neku vrstu ugovora: Perzefona, budući da se udala za Hada mora ostati, ali kompromis se sastojao od sljedećeg – pola godine će biti u Hadu, a pola godine će provesti s majkom Demetrom na gornjem svijetu. Onda se sama Perzefona dosjetila i rekla da bi tri mjeseca bila u podzemlju, a ostalo vrijeme s majkom Demetrom. Iza toga stoji vegetativni mit - u Bibliji piše da, ako zrno ne umre, ne može dati ploda i ako Perzefonu shvatimo kao zrno koje treba zakopati u zemlju za vrijeme zimskih mjeseci da bi ono u proljeće moglo dati ploda onda dobijemo tu razinu značenja. S druge pak strane, to je samo maska da se prikrije vlastita sjetna ljubavna priča o autorovoj izgubljenoj Perzefoni.
- Glavni lik ima nešto odisejsko u svojoj potrazi za Perzefonom. Autor se tu javlja kao junak koji ide u potragu za svojom Perzefonom, on u toj potrazi ima pomagače kao i u svakoj bajci i odmagače – od Antike do Ivane Brlić-Mažuranić. Izmišljenim likovima on daje posebna imena, kao Kalojanis... Čitav je to niz vrlo zanimljivih imena. Te odjeljke možemo, ako ih gledamo neovisno, shvatiti kao priče, ali one su ulančane, jedna ulazi u drugu i cijelo vrijeme je to potraga za jednom zauvijek izgubljenom ljubavi. Ovo je roman s ključem, ako ga uzmete samo kao tekst bez ikakvih predznanja ili nadznanja, prodora čak i u vlastito iskustvo, nećete razumjeti o čemu se tu radi. To je priča o tome da ne možeš dobiti ono što hoćeš, to je priča o tome da je nesretna Perzefona na prevaru pojela ono što je pojela i morala ostati u podzemnom svijetu. Autor sebe izjednačava s nekom vrstom ovodobnog ili onodobnog, razine povijesnih i mitoloških razina se tu isprepliću neprestano, ne samo na razini priče, nego i na razini jezičnog iskaza, narativa... Čut ćete tu bračku čakavštinu, esperanto, čut ćete različite oblike jezika kojima se služe likovi koje je za svrhu ove priče Domagoj Vidović smislio, s jedne strane da ga podupru, a s druge strane da ga samelju. Vidović kao da ne želi reći da je ovo roman u kojemu piše o nečemu svome i zato izmišlja ovu vrstu pradavnine, a ona je u pojedinim trenucima jako blizu: tu na otocima, oko nas, iskustvena je... Nema nikoga od nas koji nije doživio barem mali isječak te priče. Tekst je vrlo začudan i jedan od rijetkih koji je uopće napisan u posljednje doba a da u njemu nema ničega što je: "ja tebe volim – ti mene voliš", "sastali smo se pa smo se rastali", "po*evili smo se pa nismo po*evili", "tvoja majka je zlo zla, a moja nije" kao što se danas pišu romani i te vrste dobro prolaze. Ali, toga ovdje nećete naći. Ove godine je godišnjica postavljanja Gundulićeva spomenika na našoj tržnici, Gundulić je osim "Osmana" i "Suze sina razmetnoga", sve drugo valjda po svojoj vlastitoj volji uništio i nazvao ‘ponorom od tmine‘, spustio je svoja djela u podzemni svijet, osim dva – jedan je o Arijadni, a drug je o Perzefoni, objasnio je Paljetak pročitavši ulomak iz knjige.
Dok Ivana Brlić-Mažuranić ima svoje "Priče iz davnine", Vidović čitateljskoj publici donosi svoju "Priču iz pradavnine" iako je riječ o proznoj zbirci. Objasnio je zašto se odlučio za jedninu u naslovu te što njegove priče čini tako ‘pradavnim‘.
- Prvi dio knjige je vrsta romana ‘vrtijeljke‘, roman u nastavcima koji izlazi u Hrvatskom slovu i on je, recimo, ‘priča‘, a priče su ovo ostalo. Naslov je nastao po toj prvoj priči. Ivana Brlić-Mažuranić obuhvatila je slavensku mitologiju, a ja sam pokušao slavensku mitologiju spojiti s grčkom. Zašto? Postoji nekoliko teorija o dolasku Hrvata na more, recimo da su došli s nekog područja iza Karpata u kojemu more uopće nije bilo poznato kao činjenica. Živjeli u nekakvim stepama, od voda su poznavali jezera i rijeka, nisu imali ni svoju riječ za ‘more‘ i njima je netko morao objasniti kako se morem plovi, kako se lovi riba zato je te ‘domaće‘ u mojoj priči dočekao Grk koji im je objašnjavao kako loviti ribu, kako poštovati more, dodao je Vidović.
Zanimljivost knjige je i da se dosta dotiče dubrovačkog područja.
- Ja sam valjda jedini (polu)Bračanin koji je nekako okrenut Dubrovniku. Jednim djelom je to zbog neke vrste tradicije jer mislim da sami Dubrovčani nisu svjesni koliko je ta tradicija oblikovala cjelokupnu hrvatsku književnost. Mi možda danas Dubrovnik gledamo i previše lokalno, ali je on uistinu, po Luku Paljetku danas, a nekoliko stoljeća bio je jedino naše književno središte. Drugi je razlog neka moja navezanost na Dubrovnik kao prvi grad koji sam u životu vidio. Dakle, meni je otac jednog dana rekao: "Sine, ideš vidjeti što je grad!" Pitao sam se koji je to grad, pa Metković je isto grad, ali on je rekao da je ovo nešto drugo. Doveo me tako na Ploče i kad sam ugledao zidine, crkve... tad sam shvatio da grad nije nešto što ima mnogo stanovnika, nego nešto što ima taku jaku i veliku baštinu, pojasnio je Vidović te nastavio:
- U knjizi ima svega povezanog s Dubrovnikom. Recimo, ubacite nekog lika i kasnije shvatite da je to lik iz dubrovačke književnosti, a ima i nekih koji to nisu. Sama radnja, onako kako sam je zamislio, događa se u Neretvanskom kanalu između Ploča i Trpnja, onda se ona polako premješta iz Trpnja prema Korčuli, a onda u jednom momentu cijela ta ekipa iz priče dolazi u Dubrovnik i tako je to ispalo. Nisam svjesno to radio, ali očito je Dubrovnik središte oko kojega se sve okuplja, rekao je autor.
Otkrio je i kako mu je kao znanstveniku bilo zaplivati u beletrističkim vodama.
- Za neke su stvari te dvije komponente išle jedna s drugom. Na primjer, kod likova. Tako je lik Kalojanis nazvan po jednom malom mjestu nedaleko Metkovića s hercegovačke strane a koje se zove Kolojanj. To je staro grčko ime. Kod komičnog lika Boljehna sam se malo dodvoravao dubrovačkom gradonačelniku Frankoviću, on je iz Boljenovića koji su prozvani po nekom ‘pra-Boljehni‘ koji je ondje živio i bio mi je dobar kao komični tip kojeg sam, uvjetno rečeno, osmislio u nekoj Držićevskoj maniri. Zašto? Jezik se često odvaja od književnosti, a rekao bih da su mnogi veliki jezikoslovci bili i dobri književnici. Mnoge teorije koje ne mogu opravdati znanstvenim aparatom, mogu ugraditi u roman. Recimo, taj susret Grka i Slavena: znamo da se dogodio, ja sam ga uprimjerio u tom liku Kalojanisa i Svebora, dakle, susreću se jedan Grk i jedan Slaven, Hrvat, kako hoćete... Tu čovjek ima mnogo veću slobodu, a u znanosti nema pretjerane slobode, morate biti precizni, a ovdje možete sebi dati malo oduška. Kako je rekao jedan ‘Mali princ‘ iz Pučišća na otoku Braču odakle je moja majka: "Samo dokon čovjek svašta sniva!" Književnost često odgovori na ona nutarnja pitanja na koja znanost nema odgovor, naveo je Vidović te otkrio koliko su njegovi tekstovi satirični i koliko imaju poveznica sa suvremenošću:
- Jako sam volio zezati mog urednika Stjepana Šešelja pa smo u priči napravili jednu malu predstavu koja se kao događa u Dubrovniku, a zove se "Malahna komedija od pira", dakle, opet postoji aluzija na stariju književnost. Tu ide paralelna radnja, nešto se događa u starom Dubrovniku i Kotoru, a meni je inače "Tripče de Utolče" jedna od najdražih drama. Bavim se i podrijetlom riječi ‘didaskalija‘, tako se jedan od likova u knjizi popeo na skale i oponašao je glas svog djeda - tako se nastale ‘djedaskalije‘ odnosno didaskalije. Zezao sam se, a osim te temeljne priče, postoji priča o crnogorskom mafijašu koji je sponzor predstave mog tadašnjeg urednika iz Hrvatskog slova. Dakle, uvijek se može malo podvaliti i stvarnosti, komentirao je Vidović s osmijehom.
Ispričao je i za koga je knjiga namijenjena.
- Knjiga je primarno morska. Cijela je atmosfera je morska. Jedan dio se događa i u Boki kotorskoj koja je meni iznimno draga, a knjiga nije baš pisana prejjednostavnim jezikom. Radio sam je za svoju dušu iako su mi stalno govorili da je to prekomplicirano za publiku, ali sam stalno na to odgovarao da ako čitatelji kulturnog tjednika ovo ne mogu provariti, a tko onda može? Napravio sam ovo kao roman u nastavcima, a imao sam neke povratne informacije, bilo je ljudi koji su čitali samo ovaj prvi dio, bilo je ljudi koji su išli bacati novine jer se priča stalno zapliće, nikako da se nešto dogodi i to joj je i mana i vrlina, ona je poput vira, zato se i zove ‘vrtijeljka‘ jer su ‘vrtijeljke‘ kod nas u Neretvi vrtlozi koji čini vjetar, recimo kad vjetar vrti lišće... Dakle, teško je izaći iz tog vrtloga, čak sam nekoliko puta morao oživljavati likove jer sam dobivao poruke zašto ubijam baš tog i tog lika! (smijeh) Ovo je nešto između eksperimenta i zabave, nadam se da će biti publike za to, izjavio je Vidović odgovorivši na pitanje koliko je njegova knjiga za ljude nahvao, a koliko za ljude nazbilj?
- Pitanje je što sam ja u svemu tome, jesam li čovjek nahvao ili nazbilj?! (smijeh)
Na kraju je svoje stihove pročitala Stana Šćapec koja je svoju prvu zbirku predstavila dubrovačkoj publici krajem rujna ove godine.