Dirigent Ivan Hut je radni, odnosno rezidencijalni dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Na novo zaposlenje došao je u vremenima nesklonim za kulturu, u prosincu 2020.godine. Ipak, razgovor ne počinjemo koronom nego njegovim iskustvom s različitim orkestrima u različitim državama. Odnosno, na koji način mentalitet sredine utječe na rad i zvuk nekog orkestra?
Apsolutno! I ogromna je razlika. U nas, u naših susjeda, orkestar drugačije reagira, više grize. Čak i na svoju štetu, idu preko sebe iz ljubavi prema glazbi. Ali, tog južnjačkog dišpeta ima i na jugu Nizozemske, u Rotterdamu gdje sam studirao. Međutim, razlika je od grada do grada. Dubrovnik, s takvim zidinama i s takvom poviješću, mora imati različit zvuk. Svaki grad ima svoje specifičnosti.
Operiran od ega
Pristupate li različito svakome orkestru?
Naravno. I to je najljepši dio dirigentskog posla, ja to obožavam iako nekima to teško pada - istraživati karakter orkestra, ljudi iznutra, načina za doprijeti do njih. Za vrijeme studija bi me profesor prije prove pitao: “Reci tko se nije naspavao? Tko je prehlađen, a tko je loše volje? Tko je tulumario?“ Sve te detalje dirigent mora vidjeti jer sve to utječe na zvuk. I onda znate kako što kome treba reći. Rečenica "Mi smo profesionalci, odradit ćemo" nije istinita, nije točna. Osoba koja je imala smrtni slučaj neće imat' isti ton kao i osoba koja nije, ton će bit' teži, vibrato će bit' teži.
U jednom razgovoru mi je dirigent Nikola Debelić, dugogodišnji šef u njegovim zlatnim danima, rekao da bi se po mentalitetu DSO-a dirigent trebao mijenjati kao i knez - svakih mjesec dana.
Ali ni knez ne treba biti isti u tih mjesec dana! I dirigent sam sebe mora mijenjati u radu, mora se prilagođavati. Ako vi imate svoju viziju ali dođete do određenog limita, pogrešno je dalje forsirati isti način. Napravi se korak unazad u pravom smjeru pa se onda ide u drugom smjeru. Ali, ako se dirigent ponaša kao čizma, onda je teško. Onda - kako su mene učili u Nizozemskoj - rečenica "to je tako jer ja tako kažem" znači kraj. Kraj komunikacije s čovjekom koji svira u orkestru. Osoba će sve odsvirati, ali nećete dobiti onu iskru, ono srce, dušu, krv, ništa od onoga što tražite u kompoziciji. Jer, kvaliteta ne znači odsviranu točnu notu. Note su sredstvo da se prenese muzička misao. Mi smo toliko opterećeni točnim notama da smo postali sterilno društvo.
Razmišlja li tako barem većina dirigenata?
Najveći problem kod dirigenata je ego. I tu nastaje problem. Nizozemska me cijepila protiv ega. A s druge strane se mora znati tko vodi. Uvijek treba postojati balans. Uvijek. Morate znati što radite i biti sigurni u ono što radite. Problem je i ako se dirigent boji orkestra, ako se boji ljudi. Dirigent bi trebala biti društvena osoba sposobna svih okupiti. I ne postoji loš orkestar, iz svakog možete izvući maksimum. Ako dirigent nije u stanju spojiti osamdeset ljudi, to je njegov propust. Zadnjih pedeset godina je dirigent "Bog i batina". A on treba zaokupiti članove da osjete energiju i usmjere je u jednom pravcu, da ne bude raspršena. To je čista psihologija, talent i sreća su najmanji postotak. Dirigent mora znati da nije on napisao djelo i da ga on ne svira. Ali da radi nešto ključno. Kad to shvati, već je na pola puta da bude veliki dirigent.
Što je sa sugestijama glazbenika?
Nizozemska me - a meni je mama Hrvatica a otac Nizozemac - naučila da svatko može reći što misli, da je to poželjno, bitno je samo kakvom energijom i s kakvim ciljem to kaže. Bitno je je li to što govori ponuda rješenja, odnosno ukazivanje na problem. Ili se samo želi svađati. U tom svjetlu, prihvaćam sugestiju što u konačnosti ne pokazuje slabost dirigenta. Jer, kad sve to sasluša, on može dobiti novi uvid u situaciju. I drži svoj ego pod kontrolom. Napominjem, mi smo svi kolege. A koji put vam netko iz publike može reći kritiku koja vam može promijeniti cijeli život. Ili sugestiju. Ili kompliment.
Orkestar radi punom parom
Kako izgleda rad Orkestra u doba korone?
Jako puno radimo. A nije lako u malom prostoru poštivati sve epidemiološke mjere i zadovoljiti umjetničke kvalitete. Na dvije smo lokacije, u Slanici i Lazaretima. Imamo tri sastava - brass, drvene puhače i gudače – i radimo odvojene prove ujutro i popodne. Orkestar radi punom parom.
I više snima nego ikada?
Snimanje je fantastično rješenje za koronu, jedini način da dopremo do publike jer imamo osjećaj da imamo koncert. Prove su sviračima dio procesa. A ljepota svakog procesa je da počne i završi. Kad stalno imate prove bez nastupa, onda proces ne dovedete do kraja. Jedno zrenje, pa još jedno zrenje - i onda sve prezri!
Koliko vam za dirigentsku ulogu vrijedi iskustvo violiste u orkestru?
Zlato, suvo zlato. Dirigent Pavle Dešpalj je meni obilježio život. Sina sam nazvao po njemu. On mi je uzor. Imao sam osamnaest godina kad sam došao u Splitski komorni orkestar, tek sam bio prešao na violu. Tad sam osjetio njegovo intimno proživljavanje glazbe što me sve više vuklo u njegov svijet u kojem ima i humora i malo sarkazma. Dešpalj kao da daje male injekcije na koje se orkestar nasmije i promijeni se energija. I ton prodiše. Dešpalj je znao u sekundi, jednom rečenicom promijeniti sliku zvuka. Čista psihologija. A osim kako valja, vidio sam i kako ne treba. Recimo, uvijek treba poštivati dogovor za pauzu. I morate postići da neke primjedbe, kolutanje očima koje primijetite... prođu kroz vas. I da idete prema sviračima, ne od njih. A pogotovo ne iznad njih. Jer, mi smo svi kolege. Vidio sam mnoge sitnice, često i nepoštivanje. Uvijek se neznanje kompenzira agresijom i nekulturom.
Vaša programska vizija Orkestra?
Moj cilj je raditi na pečatu zvuka. Oblikovati zvuk Orkestra po nekoj svojoj viziji. Postići balans između puhača i gudača, a to mi ne uvjetuje program. Više mi je važno mijenjati sklop razmišljanja za vrijeme sviranja. I kad dobijem zvuk, tad ću biti sretan. Ja osobno najviše volim operu. I žena mi je sopranistica. Najviše volim raditi s pjevačima. Kao operni dirigent – što mi je bila tema magisterija – zvuk orkestra, odnosno melodiju oblikujem prema tome kako bi glas to otpjevao.
Dvorana makar za stotu obljetnicu
Kako gledate na činjenicu da nemamo koncertnu dvoranu? Nikoga ne možemo ni ugostiti!
Nezamislivo mi je da Dubrovnik nema koncertnu dvoranu i da se briga o Orkestru ne digne na važnu razinu. Orkestar se doživljava više kao brend. Ne ulaže se u budućnost nego se ide od trena do trena. I ova situacija je posljedica toga što se o Orkestru nije razmišljalo zadnjih dvadeset godina. Uvijek se razgovara koliko grad mora turistički zaraditi. Gosti dolaze u grad koji ima orkestar, ako ne držimo do Orkestra, ne držimo ni do gosta. Uvjeti za provu su loši, glazbenici su stisnuti, ponekad je hladno. A glazbenici ne bi trebali biti opterećeni tim problemima jer se onda loša energija prenosi i – nema glazbe. Svakako bih želio da Orkestar dobije status koji zaslužuje, koji je davno imao. I da se na Orkestar gleda kao na bogatstvo koje nema svaki grad. A ne da se gleda kao na uteg. I da glazbenici mogu svirati punim plućima. Da se razumijemo - meni je i sport bitan, i sportaši se žrtvuju cijeli život i zaslužuju potpunu pažnju. Međutim, mnogima je bitan samo sport, malo je onih kojima su važni i sport i kultura. Bitno je naglasiti da Orkestar cijeli trud projicira na koncertu. A na koncert se dolazi otvorenog srca i otvorenih ušiju. Ako ne valja, recite da ne valja. Ali, ako valja onda pohvalite i pomozite.
Imate li slobodnog vremena uz ovakav tempo?
S dvije prove imate dovoljno glazbe za radit' po cijeli dan. Ali, ovaj grad je vječna inspiracija. Možeš dolazit' pedeset godina i niti jedan put isti kamen vidit'. Ja nekako pronalazim sebe u ovom gradu. Neke stvari koje sam davno zakopao ili ih više ne osjećam, doživljavam sebe i upoznajem se ponovo. Fale mi moji.
Strana publika je često iznenađena kako ovako mali grad ima tako kvalitetan orkestar!
Mali grad!?!
Ma po broju stanovnika.
Ja ću vam reći kako ja vidim Dubrovnik, ne znam kako ga vide ljudi koji žive u njemu. Ja ovaj grad ne vidim kao mali grad, vidim ga kao veliki grad. S velikom prošlošću. I to se zna. Meni je ovo grad u koji bih doveo sve dirigente. I ničega se ne bih sramio. Nema ovoga nigdi. To ne smijete zaboraviti. Ovaj grad je simbol elite.
Nadam se da će makar stotu godišnjicu Orkestar proslaviti u novoj koncertnoj dvorani. A Vama želim što prije prepun Knežev dvor!
I ja bih volio vidjeti pun Dvor ali glazbenika, da Orkestar bude ogroman, sve veći i veći, a ne manji. Onda je lako za publiku. A bit će, valjda, onda lakše i za dvoranu!
