U Kazalištu Marina Držića premijerno će 25. svibnja s početkom u 20 sati biti izvedena predstava “Dječak” Davora Špišića, a u režiji Tamare Damjanović. Autor je za svoju dramu 2019. nagrađen Nagradom Marin Držić, drugu nagradu je tada ravnopravno podijelio s Matejom Posedi i njezinim djelom “Međimurski lepi dečko”. Za Dubrovački je dramatičar, scenarist, kritičar i novinar više otkrio o svojoj drami.
Puno povjerenje
Kao autoru drame “Dječak”, kakva su Vaša očekivanja od glumačkog ansambla i autorskog tima, posebno od redateljice Tamare Damjanović, jeste li joj dali određene upute, smjernice? Imaju li odriješene ruke ili pak imate potrebu kontrolirati?
Imam zaista velika očekivanja od ovog prvog scenskog uprizorenja “Dječaka”. Sjajni dubrovački ansambl poznajem kroz predstave koje sam imao prilike gledati. Ravnatelj Paolo Tišljarić je zaista ponovo pozicionirao Kazalište Marina Držića na mjesto koje mu itekako pripada na kazališnoj mapi Hrvatske i Europe. Tako da se iznimno veselim da će “Dječak” baš ovdje, u Držićevom Gradu, a nagrađen je i Nagradom Marin Držić, istrčati pred živu publiku. Naime, prije dvije godine je upravo Tamara Damjanović u Zagrebačkom kazalištu mladih s tamošnjim izvrsnim ansamblom postavila digitalnu, online verziju “Dječaka”. Reakcije publike na mrežama bile su odlične i ja sam jako bio zadovoljan kako je Tamara metažanrovski pročitala i analizirala slojeve “Dječaka”. Imam puno povjerenje u redateljicu, njezin autorski tim i glumce, uvjeren sam da će na ponajbolji način obaviti posao. Jedva čekam vidjeti predstavu, baš sam uzbuđen. I inače nemam običaj miješati se u gradnju predstave. Uvijek sam tu na raspolaganju ako treba nešto pomoći, ono živ sam, ali nisam od onih pisaca koji drežde na probama, bdiju nad svakom rečenicom i smaraju ljude dok rade nešto tako fragilno kao što je teatar. Naše strategije i alati su različiti, i treba tako ostati, a cilj nam je zajednički: što bolja predstava.
Posljednjih se dana, nažalost, priča, piše i govori o ‘dječaku-ubojici’. U kojoj mjeri su nemili događaji u Srbiji aktualizirali teme Vašeg “Dječaka”, gdje vidite poveznice?
U ove četiri godine otkad je drama napisana, nažalost se još brutalnije aktualizirala, sve do onog jezivog nivoa podudarnosti fikcije i stvarnosti. U međuvremenu nam se otvorio još jedan krvavi rat, neproglašeni treći svjetski, a ovi užasni najnoviji masakri u Srbiji, gdje su djeca i ubojice i žrtve, fokusirala je “Dječaka” na još okrutniji način. Vuku Serdaru, antiheroju “Dječaka”, upravo je rođena majka usađivala opskurne i maglovite nacionalne ciljeve u ime kojih je sve dozvoljeno, proizvodeći od njega stroj za ubijanje, nadčovjeka umjesto čovjeka. Žrtvujući dijete u njemu. Od malih nogu. Strašno je kako smo, potpuno poživinčeni, vlastitu djecu pretvorili u kopirače naših matrica nasilja. Više od trideset godina sustavnog likvidiranja posljednjih mrvica civilnog društva sada nam evidentno dolazi na naplatu.
Njegujemo militarističke kultove
Vaše djelo povezuju sa Shakespeareovim Koriolanom, u kojoj mjeri Vas je on inspirirao i što ste drukčije napravili od Shakespearea?
Majstor William bio je nenadmašan u mažnjavanju tuđih matrica kao poriva za svoje avanture, pa zašto bih se ja ustezao kao njegov šegrt! Dakle, inspirirala me je ta pradavna priča koja se, kako vidimo, vječno obnavlja kroz vjekove, priča o prebrzom trošenju ljudskosti u ime mitova i mitomanstva. Shakespeare mi je dodao loptu i odlučio sam je iskoristiti najbolje što znam.
Kako je navedeno, u sadržaju Vaše drame ‘vrhuška vlasti pokušava manipulirati zaslužnim ratnikom, braniteljem...’, to se u stvarnosti događa svaki dan, što mislite, kad će prestati?
Ova je zemlja definitivno nastala na masovnim žrtvama i pojedinačnom bogaćenju. O tome “Dječak” otvoreno govori. Vrhuške vlastodržaca bestidno prelaze preko tih činjenica i svoju predatorsku pohlepu traljavo maskiraju takvim svakodnevnim manipulacijama. I nemam pojma kad će to prestati. U jednoj mojoj često izvođenoj komediji “Žene u crvenom”, - upravo je sad pripremaju u Narodnom pozorištu u Tuzli -, glavna junakinja, penzionirana stjuardesa Tamara kaže: “Ova će zemlja samu sebe požderat od pohlepe” E, ne damo!
Može li ovo društvo bez lažnih heroja, kad će prestati njihova proizvodnja i postoji li način da u tom smislu ‘progleda’?
Ne samo da može, nego bi i moralo. Ali u praksi nije tako. Nivo identifikacije s ubojicama, sjecikesama, desperadosima ili beskrupuloznim tvrdokožnim političarima kao lažnim herojima, naprosto je užasan. I često je generiran baš pomahnitalim medijskim posredstvom. Nakon nedavnog krvavog obračuna između pripadnika podzemlja, u zagrebačkom noćnom klubu, brojni mediji su o tom hororu izvještavali sa žutom, tabloidiotskom opremom kao da je riječ o estradnom spektaklu.
Jeste li autor koji radije otvara pitanja ili daje odgovore? Što biste s “Dječakom” željeli postići kod publike?
Svakako želim otvarati pitanja. Mislim da je to poštenije i izazovnije. Davanje odgovora je kratkog daha i neiskreno. Elem, volio bih da publika zajedno sa mnom postavi ta pitanja koja i kod mene bude tjeskobu: zašto smo, dođavola, tako uporno slijepi kod zdravih očiju? Zašto ne čujemo signale ranjivih bića? Zašto i dalje njegujemo militarističke kultove, navodno presudne za zdravlje nacije? Zašto olako zanemarujemo ljubav kao neprobojno građevno vezivo, a biramo netrpeljivost, mržnju i ravnodušje kojima prvo razaramo svoje obitelji, a onda sve ostalo. “Dječak” je prije svega priča o pokidanim šansama i destrukciji jedne obitelji. Pa se taj rasap kao virus širi u društvu. A nema cjepiva.