StoryEditor
KulturaMJESEC HRVATSKOG JEZIKA |

MATE KAPOVIĆ I ANĐEL STARČEVIĆ Kad god vam netko počne govoriti što bi vi trebali sa svojim jezikom, ta osoba to nužno radi u ime neke ideologije

Piše Bruno Lucić
25. veljače 2020. - 23:22
Mate Kapović i Anđel StarčevićDubrovačke knjižnice
U sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatskog jezika koje je u Dubrovačkim knjižnicama započelo 21. veljače, u Saloči od zrcala predstavljena je knjiga „Jeziku je svejedno“ autora Anđela Starčevića, Mate Kapovića i Daliborke Sarić. Također, Starčević i Kapović održali su predavanje „Jeziku je svejedno: hrvatski između znanosti i ideologije“.

- Ono što se u javnosti može čuti o jeziku, a to se zapravo može čuti i u školi, jest to da se o jeziku govori o tome što je pravilno, a što nepravilno, što neispravno, a što ispravno, govori se da nešto jest ili nije 'dobro' ili da nešto jesti, a nešto nije hrvatski, što je zapravo neznanstveno. U modernoj lingvistici nigdje nema da se govori o nekim pravilnim i nepravilnim oblicima, jednostavno ne postoje „loše riječi“, „lošiji oblici“, „lošija glagolska vremena“, „loša“ ili „nepravilna značenja“… Ništa od toga ne postoji i u ozbiljnoj lingvističkoj literaturi to ne možete naći. Imate situaciju da nešto može biti standardno, a nešto nije standardno, nešto je dijalektalno, nešto se upotrebljava u Dubrovniku, nešto u Zagrebu, nešto u Istri. Lingvistika se bavi jezikom općenito, opisuje i analizira jezik općenito - bilo da je nešto pripada standardnom dijalektu, bilo da je nešto nestandardno, da se govori u Dubrovniku, Zagrebu, Zagorju, Dalmaciji… Neznanstveno je govoriti na taj način i takav govor o jeziku, osim što je neznanstven, ima svoju ideološku pozadinu gdje se zapravo, kada se govori o jeziku na taj način, promiče konzervativna politička ideologija koja zapravo preslikava na jezik nekakve podjele koje postoje inače u društvu, naveo je Kapović te nastavio:

image
Dubrovačke knjižnice


- Takav neznanstveni pogled na jezik je štetan po same govornike jer dovodi do toga da se ljudi boje svoga jezika, uvjerava se ljude da „ne znaju“ svoj jezik, da „ne govore dobro hrvatski“, da nisu „dobri Hrvati“, da „neispravno govore“, što je opet iz lingvističke perspektive potpuno netočno. Znamo da svi izvorni govornici savršeno govore svojim jezikom. Naravno, kada se govori u različitim situacijama, različito se govore, u nekim situacijama će ljudi govoriti standardnije, ali u većini situacija nije potrebno govoriti nekim strogim standardom. Standard se više upotrebljava u nekom pisanom jeziku jer je to jako potrebno. Mi zapravo želimo svojom knjigom i svojim predavanjima promovirati znanstveni pogled na jezik i to da jednostavno na jezik ne treba gledati na taj način što je pravilno, a što nepravilno jer to nema nikakvog znanstvenog utemeljenja, nego da jezik treba gledati slobodnije, ne rigidno… Mi nismo, kao što nam to često predbacuju, protiv postojanja standarda općenito, nego jednostavno zagovaramo slobodniji odnos prema standardu gdje će standard biti nekakvo pomoćno sredstvo za govornike određenog jezika koji će se upotrebljavati u određenim situacijama, ali da ne budemo mi sluge standarda, nego da standard nama nekako bude 'pomoćno sredstvo' i to je ono o čemu mi govorimo.

- "Jeziku je svejedno" je parafraza poznate teze Ferdinanda de Saussurea o arbitrarnosti, proizvoljnosti jezičnoga znaka što je dosta očito, to je nešto što se uči na prvim godinama svakog studija jezika, ali onda to ljudi poslije često zaborave. To znači da kad gledate zašto se nešto kaže kako se kaže, zašto se na hrvatskom kaže „polica“, a na drugim jezicima drugačije, da je to proizvoljno, riječ „polica“ nema ništa inherentno da to mora značiti baš to i da se ne može reći drugačije. E sad, ako to vrijedi za to da imate hrvatski, engleski, svahili, japanski, kineski i tako dalje to vrijedi isto tako i za dijalekte unutar jednog jezika. To što će netko reći „što“, netko drugi „šta“, netko treći „ča“, četvrti „kaj“, peti „kej“… Nijedno od toga nije samo po sebi ni pravilno ni nepravilno, ni pogrešno, nego je u standardu zbog nekih povijesnih okolnosti izabrano da je standardno „što“ kao što se govori u Dubrovniku, a ne „šta“ kao što se govori u Splitu ili „kaj“ kao što se govori o Zagrebu. Imamo i drugačije primjere, recimo, to se vidi čim pogledate malo preko granice: u Bosni, Srbiji i u Crnoj Gori je i „šta“ standardno što kod nas nije standardno, u Sloveniji je „kaj“ standardno što se kod nas upotrebljava samo u Zagorju, ali nije standardno. Recimo, u Gradišću u Austriji je i „ča“ standardno što se kod nas upotrebljava, ali nije standardno. Riječ je o povijesnim okolnostima i jezičnim razlikama, ali nema ništa inherentno zašto ne bi moglo i jedno, i drugo, i treće, i četvrto biti standardno. Samim tim što mi kažemo da je „što“ samo standardno, to ne znači da ako netko govori drugačije, ako netko s Korčule kaže „ča“ to ne znači da je to nepravilno, to samo slučajno nije standardno, objasnio je Kapović.

image
Dubrovačke knjižnice


I Starčević je također dao svoj obol predavanju.

- Radi se o tome da znanost odnosno lingvistika kao znanost o jeziku nikoga ne optužuje, nikoga ne proganja i nikome ne propisuje kako bi trebalo govoriti ili pisati. To su samo neke djelatnosti koje su periferno vezane uz lingvistiku i često se zapravo prikazuju kao lingvistika, iako se ne radi o tome. To je kao da vam netko govori kako se trebate obući i onda vam kaže da u ime znanosti morate nositi danas plavo, za mjesec dana crveno ili nešto slično. Ali, u modi nitko ne glumi da se radi o znanosti, a u jeziku se itekako glumi da se radi o znanosti. Moderna lingvistika se klanja izvornim, ali i neizvornim govornicima i divi se nevjerojatnoj kreativnosti s kojom govornici žongliraju razne stilove, dijalekte, regionalne i društvene, razne jezike - i to govornici koji uopće ne moraju imati formalno obrazovanje, mogu biti potpuno nepismeni. Može se raditi o govornicima koji nisu nikada išli u školu, a recimo izvrsno žongliraju razne kodove, bilo da se radi o raznim jezicima ili dijalektima nekog jezika, točno znaju s kim koriste koji jezik, koliko se treba biti formalan odnosno neformalan u pojedinim situacijama. Moderna lingvistika slavi izvorne govornike odnosno govornike nekoga jezika općenito, a ne da ih proganja i govori: „Ne smije se reći 'idem kod njega', moraš reći 'idem k njemu' ili 'idem njemu', kazao je Starčević.
Prokomentirao je i stalno 'opkoljenost imperativa i propisa' koja prisutna već u školi.

- Svakako bi trebalo izbaciti štetan pristup jeziku gdje je samo jedna stvar točna, druga je netočna, neispravna, kriva, nagrđivanje jezika, uništavanje jezika… Dakle, takve ideje sigurno bi trebalo maknuti s fakulteta, a kod nas se na fakultetima i dalje čuju takve teze - i to od sveučilišnih nastavnika! Sigurno da bi ih onda trebalo maknuti iz osnovne i srednje škole, ali to počinje u prvom osnovne. Primjećujete kod djece kako vas djeca počnu ispravljati u prvom ili drugom osnovne, dođu vam i kažu kako je učiteljica rekla kako se nešto kaže. Treba promijeniti pristup nastavnika, treba predavati bez osude, bez toga da osuđujete nestandardno jer je to doslovce kao da odjednom počnete fetišizirati smeđu kosu, a da crna ili plava kosa ispadaju 'nepravilne'. To je na toj razini, usporedio je znanstvenik te nastavio:

image
Dubrovačke knjižnice


- Govornici trebaju procijeniti koji govor im se isplati, a koji neisplati, ne samo ekonomski, nego i simbolički i identitetski. Ako se netko više ne poistovjećuje s nekim govorom, onda se teško postiže to da to osoba očuva. Lingvisti često nastupaju tako kao da je nama lingvistima u interesu da opisujemo raznolikost, a sad bi govornici to trebali čuvati da mi dođemo i o tome pišemo, a to što bi govornik mogao naučiti neke druge jezike i varijete koji bi mu donijeli probitak u društvu, uspinjanje na društvenoj ljestvici i materijalnu korist to nikoga nije briga jer taj govornik mora biti kao neka 'kvočka' koja za 'nas čuva' neki govor da ga mi onda dođemo opisati. Tu treba razmisliti o ulozi lingvista. Lingvistika smatra da je raznolikost nešto pozitivno, ali treba imati na umu da taj govornik ne može biti neka naša 'konzerva', naš neki 'artefakt u muzeju', dok neki drugi govornici ili neka druga grupa govornika, pa i njegova, tog istog govornika stigmatiziraju jer nije 'obrazovan pa tako govori'. S nestandardnim, posebno ruralnim govorima, povezana je ta stigma i treba raditi na smanjenju stigme, a ne govornike optuživati da ne mare za svoju starinu, jasan je Starčević.

Potom je prokomentirao odnos ideologije i znanosti.

- Neki jezikoslovci koji bi trebali zastupati znanstvene stavove, zastupaju ideološke, a budući da takvi imaju poziciju znanstvenika, normaliziraju ideološke stavove kao navodno 'neutralne', navodno 'znanstvene', navodno 'neideološke', ali jako je daleka situacija od toga. Kad god vam netko počne govoriti što bi vi trebali sa svojim jezikom, ta osoba to nužno radi u ime neke ideologije. Ili kad vam kaže kako se govori odnosno ne govori, ili vam kaže da je svejedno kako govorite - svaki taj stav je ideološki. Što god vam netko kaže da bi vi trebali napraviti, to je ideologija jer je ideologija sinonim za politiku i politika je sinonim za ideologiju, što neki političari čak ne razumiju. To ljudi rade u ime raznih ideologija, tipa ideologija monoglosije kad vam netko kaže da ne smijete miješati jezike ili vam u ime ideologije standardnog jezika i formalnog stila kažu da je formalno 'bolje', a neformalno 'loše'. Trebate reći „za vrijeme nastave“, ali ne „pod nastavom“ jer ovo drugo zvuči malo neformalno pa nije baš prihvatljivo. Tu je i ideologija nekakvih pseudologika i simetričnosti, ako se kaže „daleko od Zagreba“ onda se mora reći „nedaleko od Zagreba“, a ne kao što neki ljudi govore „nedaleko Zagreba“. Ne postoji nužna veza između određenih jezičnih elemenata i sadržaja koji se izriču tim elementima. Ne mora se baš reći „knjiga“, možemo reći „book“, možemo reći i „libar“, i „libro“ i „liber“, ne postoje prirodne veze što mnogi savjetodavatelji žele promovirati - da se baš mora tako reći jer će inače doći do 'kaosa', nećemo se 'razumjeti', neće nam biti 'jasno', ali to su samo floskule kojima se plaše govornici. Sve što netko radi u jeziku, pogotovo kako bi promijenio tuđu produkciju, kako bi utjecao na druge ljude, to je najžešća, to je najjača ideologija, nema tu uopće spora je li to ideologija, rekao je stručnjak te dao i jedan primjer:

image
Dubrovačke knjižnice


- Tu imamo situaciju gdje ljudi koji stvaraju zamjene za engleske riječi kažu da je engleski 'pretenciozan' i da treba govoriti spontano i prirodno hrvatski. Zaista možete biti pretenciozni koristeći engleske izraze, to govorim kao profesor engleskog jezika, ali isto tako možete biti pretenciozni koristeći hrvatske izraze. Ako ne želite reći „gramatika“, već kažete „slovnica“, želite nešto sugerirati, vi ste jedna 'fina osoba' koja zna riječ „slovnica“, a sigurno puno ljudi ne zna što ona znači, netko vas može smatrati pretencioznim zato što koristite kroatizam koji pak nitko ne razumije. Njega jezika se događa svakodnevno, govornici kad govore svakodnevno nadziru ono što govore, bez obzira je li govornik jako školovan ili nije, svoju produkciju prilagođavamo situaciji. Homogeni jezik bi bio čudan i disfunkcionalan, posebno kad znamo da su ljudi različiti i da koriste jezik u razne svrhe. Da na terenu nađemo homogeni jezik to bi bilo čudno i disfunkcionalno, jezik mora biti heterogen, a drugo je što netko pokušava zaraditi na idejama o homogenom jeziku, utjerivanju jezične nesigurnosti ljudima u kosti i onda ti ljudi počnu kupovati jezične savjetnike ili odrasli ljudi zovu na telefone pitajući kako se nešto pravilno kaže. To je atmosfera straha i denunciranja. Dakle, odrasli ljudi više nisu sigurni kako govoriti svoj jezik, upozorio je Starčević.

Starčević i Kapović kazali su kako ih oni koji osporavaju njihove teze u javnosti nazivaju „aktivistima i anarhistima“, a i na kraju izlaganja u Dubrovniku došlo je do vrlo burne rasprave.       
loading...

Izdvojeno

17. rujan 2020 07:13