StoryEditor
KulturaROĐEN NA DANAŠNJI DAN |

AKADEMIK LUKO PALJETAK: Vojnoviću smo beskrajno dužni i prava je sramota što danas nitko nije otišao na njegov grob

Piše Silvia Rudinović
9. listopada 2021. - 16:15
Akademik Luko PaljetakBožo Radić/cropix

Još nije kasno da se makar struk vrijeska odnese na Vojnovićev grob na Mihajlu, podsjeća akademik Luko Paljetak u nadi da će ovaj podsjetnik na rođenje, kako navodi, tvorca najboljih hrvatskih drama dospjeti do onih koji bi o tome trebali voditi računa. Ivo Vojnović rođen je na današnji dan, 9. listopada 1857. godine u Dubrovniku. Umro je 30. kolovoza 1929. u Beogradu, u 72. godini života. Unatoč ideji koja se javila nakon njegove smrti, nastojanjima i prikupljenim eksponatima, o čemu je za Dubrovački vjesnik pisala Sonja Seferović, Dubrovnik danas nema muzej posvećen ovom istaknutom dramskom piscu moderne.

Dubrovačka trilogija

- Tužna je činjenica da danas nitko od običnih ljudi, a ni onih na vlasti u Gradu, nije otišao na njegov grob i stavio malo vrijeska ili cvijeća, kako je on to propisao. To je pisac koji je duboko zadužio ovaj grad svojim djelom, počevši od Lapadskih soneta, a ponajviše Dubrovačkom trilogijom, jer je u njoj na jedinstven način, dotad neviđen u hrvatskoj dramaturgiji pa i književnosti, u živi dramski tekst uspio pretvoriti povijesnu situaciju onog trenutka kad se Dubrovačka Republika našla pred vlastitom propašću, kad je pod prisilom svjetskih sila i okolnosti morala biti ukinuta. Njegov brat Lujo, kao povjesničar, u knjizi „Pad Dubrovnika“ opisao je sve okolnosti tog događaja, ali Ivo je to pretvorio u internu dramu kakva se događa u svijesti dubrovačkog plemstva, onih koji su nosili čast te države. Uspio je to iskazati u tri etape: Allons enfants, Suton i Na taraci. U Allons enfants Francuzi dolaze u grad, a dubrovačka vlast je pred dilemom pustiti ih ili ne; ako ih puste, znaju da ih se više neće osloboditi, a ako ih ne puste, bit će izloženi drugim opasnostima. Sve je sabrao u nekoliko dramskih sati gdje najodgovorniji ljudi države toga vremena raspravljaju u Vijeću, saževši sav problem u Orsatov lik kojega smo sve ove godine slušali sa Sponze: „Još smo vlast!“…

U drugom dijelu, u Sutonu, koji se događa desetak, petnaest godina kasnije, nakon što se Republika pod pritiskom svjetskih sila nije uspjela sačuvati, njena žerava još traje u dušama onih koji su je stvorili, voljeli i živjeli s njom, sve pretvoreno u savršenu, zgusnutu ljudsku dramu vezanu za povijesne trenutke.

U trećem dijelu, Na taraci, koji se događa 60-ak godina kasnije, vidimo zadnjeg predstavnika te gorde, ponosne generacije dubrovačkog plemstva koja još gaji svijest o količini onoga što je propalo i veličini onoga što bi iz toga moglo nastati, a neće. Vidimo u liku gospara Lukše, na gruškoj taraci, koji u svojoj meditaciji prijatelju dum Marinu u pero diktira knjigu koju piše pod stare dane o razlozima propasti Dubrovačke Republike. On razloge toj propasti ne vidi samo u političkim okolnostima, nego i dublje, u nečemu što Dubrovčani toga vremena nisu u svojoj oholosti znali učiniti – nisu se znali povezati sa svojim pukom, osiliti svoju ostarjelu i već izblijedjelu krv, dajući svoje kćeri u samostan umjesto da ih daju za žene mladim, jedrim i zdravim pučanima, od kojih su mnogi bili njihovi vanbračni sinovi.

Mogu zamisliti Igare bez ovakve uprave

Dakle, Vojnović je, kao nitko u hrvatskoj književnosti, ispisao epopeju uspona i pada Dubrovačke Republike, onako kao što je to napravio Gibbon s Rimskim carstvom. Imao je snage ispisati tri drame i danas nedostižne u smislu dramskoga pisma. Prema tome, nepravda je prema Vojnoviću, kao i prema Držiću, što barem svake druge godine ne igramo nešto od njegovih komada, uključujući Maškarate ispod kuplja, gdje je u gotovo somnambulnoj viziji htio doći do rješenja, u nekom imaginarnom vjenčanju onoga što je bilo nedostižno pučanina i plemićke kćeri. Dakle, Vojnoviću smo beskrajno dužni i prava je sramota što danas nitko nije otišao na njegov grob – riječi su našeg književnika i akademika Luka Paljetka.

Vojnovićeva djela ne govore samo o propasti jedne države, nego i načinu na koji se urušava veličanstvena ideja o slobodi, u pojedincima, u njihovim pogrešnim odlukama, kaže sugovornik.

Svaka je generacija imala priliku pogledati makar jedno uprizorenje Dubrovačke trilogije na Igrama.

- Vjerujem da se gotovo nitko više ne sjeća gospara Lina Šapra. Njegov gospar Lukša u Gavellinoj režiji bio je nenadmašan. Mislim da je Lino Šapro bio posljednji gospar koji je znao govoriti jezik koji više nitko ne govori, a govorio se unutar zidina ovoga grada. Kasnije je to savršeno odigrao Miše Martinović – prisjeća je gospar Luko Paljetak

Mnogima su Dubrovačke ljetne igre nezamislive bez Vojnovića.

- Pa, vidite da Igre mogu bez Vojnovića! Možemo bez svega, ali ono  što je moguće zamisliti jesu Dubrovačke ljetne igre bez ovakve uprave – komentira Paljetak.

Ima još dana, nije kasno poći do Mihajla.

item - id = 1133685
related id = 0 -> 1122101
related id = 1 -> 1107485
09. listopad 2021 16:15