Cenzura tiska
Stoga je zanimljivo pratiti fenomen prešućivanja tiskanih medija u hrvatskim zemljama tijekom armenskog genocida. Austro –Ugarska Monarhija kao zemlja saveznica podržavala je osmansku vlast, iako je, kao zaštitnik rimokatolika, bila upoznata s teškim stanjem kršćana. Državna cenzura tiska u Monarhiji bila je u ratnim godinama od 1914. do 1918. tolika da lokalne novine nisu objavljivale vijesti o apokaliptičnom stanju u Maloj Aziji. Iako je Dubrovnik očuvao brojne veze s Levantom, kao i brojne obiteljske veze svojih iseljenika, gradske novine Prava Crvena Hrvatska, koje su 1915. tjedno pratile politička događanja u Osmanskom Carstvu, ipak su kao novine savezničke države glorificirale tursku vojnu snagu i moć, bez ikakvih vijesti o brojnim armenskim žrtvama iako je genocid već započeo tijekom travnja. Austro - Ugarska je u ratnom tisku filtrirala vijesti, dok je brojna hrvatska zajednica u Carigradu i Smirni itekako bila upoznata s tijekom događanja.
U Vilajetu Aydin, u čijem je gradu Smirni bila velika hrvatska kolonija, po statistici armenskog patrijarhata obitavalo je 21 tisuća Armenaca. Početkom svibnja 1915. turska policija utamničila je armenske političke vođe, nakon čega su uslijedile deportacije Armenaca. U rujnu je uslijedila deportacije iz grada Haynotsa, čak 2 tisuće ljudi. Armenski rimokatolici koji su bili su pod zaštitom austro-ugarskog konzula u Smirni, došli su pod udar turske policije u rujnu 1916. te su optuženi za skrivanje bombe na katoličkom groblju. Uskoro su uslijedila uhićenja 300 katoličkih Armenaca. Iz susjednih gradova, Pergamona, Odemise i Soke deportirane su tisuće Armenaca u Sirijsku pustinju. Cijelo to vrijeme postojala je tjedna brodska linija Dubrovnik – Smirna.
Dubrovački biskup
U katoličkoj katedrali koju je izgradio Dubrovčanin fra Vice Kelez koji je 1896. bio biskup armenskog grada Maraša, dogodio se pokolj nad 2 tisuće žena i djece koji su se u nju sklonili. Katedrala je pretvorena u džamiju. U drugoj gradskoj katedrali, sv. Stjepana Armenske Apostolske Crkve, poklano je 3 tisuće armenskih civila, a tadašnji nadbiskup Maraša, mons. Levon Ketchedijan mučen je i ubijen tijekom deportacije u Sirijsku pustinju, odnosno sabirni logor Deir ez-Zo gdje je usmrćeno između 150 tisuća i 400 tisuća Armenaca. Deir ez-Zo je ustvari armenski Aushcwittz iz 1915. godine, a u njemu je 4. svibnja 1991. podignut memorijalni kompleks Armenskog genocida.
Nažalost, svjetska javnost je prešutjela kako su islamisti ISILA 21. rujna 2014. uništili crkvu – mauzolej i Memorijalni centar genocida. Tijekom 19. i 20. stoljeća, kad Dubrovnik postaje perifernim gradom velikog Hasburškog Carstva, označilo je prekid s stoljetnim položajem Dubrovčana kao povlaštene katoličke nacije u Turskom Carstvu, branivši položaj i interes katoličke zajednice u Carstvu. Valja znati kako je u Smirni, gdje je 1718. poslije izgona armenskih dominikanaca iz Perzije, utemeljen dominikanski samostan i crkva sa Župom Gospe od Rozarija. Ovaj samostan su armenski dominikanci vodili sve do 1813. godine.Potom je 1903. izgrađena nova crkva u kojoj je zabilježeno prvo vjenčanje i to Hrvatice Marije Ninković iz Smirne. Posljednja osoba koja je pohodila naše sunarodnjake u Smirni bio je o. Petar Vlašić 1936. koji je svoje uspomene opisao u putopisu 'U gradovima Apokalipse' iz 1938., gdje je na diskretan način opisan nestanak kršćanskih zajednica u Maloj Aziji. Iznimno su bile važne crkvene veze Dubrovnika i Armenaca koje se mogu pratiti sve do 20. stoljeća, kad se dogodio genocid nad Armencima u Maloj Aziji. Svakako, najznačajniji događaj u armensko-dubrovačkim odnosima bio je dolazak armenskog nadbiskupa Sebaste 30. srpnja 1902. u Dubrovnik. Unatoč desetkovanju hrvatskih zajednica po gradovima Levanta, u kojima su Dubrovčani prednjačili, interes Dubrovčana za mjestom odakle potječe sv. Vlaho nije prestajao i on seže do naših dana i potrage za uništenim grobom Svetoga Vlaha u turskom Sivasu.
Kult svetog Vlaha
Hrvatski i armenski narod, prije svega kroz dubrovačko iskustvo pamćenja i kroz kult sv. Vlaha, dijele zajedničku sudbinu malih naroda. Isto tako i Armenci i Hrvati su imali u svom povijesnom iskustvu dugotrajan proces nacionalne emancipacije, odnosno stvaranja dviju zajednica: iseljene i domovinske. Za razliku od Hrvatske, Armenci danas imaju osnovne strategijske postavke o svojoj budućnosti s kritičkom raščlambom geostrateške situacije. Temelj stabilne nacije je u osiguravanju stabilne ekonomije, porasta pučanstva i razvoja nacionalnog jezika i kulture.
Neprepoznavanje Hrvata i njihove borbe za samostalnost, odnosno strateškog plana, najbolje se iskustveno iskazala krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20. stoljeća, kada je hrvatski narod nespreman ušao u borbu s mnogo snažnijim neprijateljem, vojno i politički.
Zatvaranje očiju međunarodne zajednice na proces uništavanja povijesnih i kulturnih tragova hrvatskog naroda, uz njegov izgon, odvođenje u sabirne logore, provođenje genocida, memoricida i kulturocida imaju jasnu paralelu s armenskim genocidom.