StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetPOMOZIMO DJECI

Zoran Marinović, naš Pločanin, poznati ratni fotoreporter javio se iz Sirije s potresnom pričom o djeci Isilovaca iz Bosne u zatvorskom kampu Roj

Piše dv
13. travnja 2023. - 11:14

Zoran Marinović, naš Pločanin, poznati ratni fotoreporter javio se iz Sirije s potresnom pričom o djeci Isilovaca iz Bosne koji su zatvorskom kampu Roj. Prenio je njihovu tešku i tužnu priču na svom facebook profilu gdje su još potresnije fotogafije i Zoranov poziv: Pomozimo djeci:    

 

  ·Nazivaju ih ‘štenadi kalifata‘, oni koji danas gospodare njihovim sudbinama. Očevi su im radili velika zlodjela, majke su pogriješile, ali ova djeca baš ništa, i nikome, nisu kriva. A najveće su žrtve.

Jučer sam bio u zatvorskom kampu Roj, gdje se nalaze, udovice i žene ISILovaca, njihova djeca, iz Bosne, Srbije, sa Sandžaka. Nakon nekoliko godina rata, sada već 6 godina žive u šatorima. Zimi pod snijegom, ljeti na paklenoj vrućini. A to je najmanji pakao ovdje. Na žalost nisam im mogao donijeti ni čokoladu. Stražari su strogi, uvijeti teški. Za ovu djecu preteški.

Zadnji put kad sam ih vidio bili su mala djeca, sad su narasli. Razumiju naš jezik, pristojni su, sramežljivi. Nepovjerljivi. Za razliku od druge, arapske djece, koja su vrlo agresivna. Toliko, da su stražari jučer morali nositi puške.

Kad dođe mali dječak, do koljena, pruži mi ruku i kaže; Ja sam Nur. Iz Bosne sam. ... Oni ne smiju plaćati greške svojih roditelja, a i naša su odgovornost, da ih vratimo doma. Moramo nać načina da to učinimo. Tu je na sjeveru Sirije više od stotinu njih. Ako i dalje nastave živjeti u ovakvim uvjetima, nikada neće ni dobiti šansu za noramaln život, kakvo svako dijete zaslužuje.

Više jednostavno nikoga nije briga za ove ljude, svi su digli ruke od njih, ni države, ni kurdi koji više ne znaju šta da rade. A oni koji su ih ovdje poslali, i naivne prevarili, sada šeću okolo slobodno, siti u toplom, i dalje verglaju, opet, jedno te isto.

Drage kolege novinari, moramo pronaći načina da ispričamo ovu priču. Tešku i tužnu. Na žalost zbog opasnog terena ovdje je vrlo malo kolega iz regije, ne znam da li je ikada iko bio. I stoga, bilo kome, a koga zanima tema, pomoći ću koliko god mogu.

Nisu ovo moji ratovi, ali kad dođe uplakana žena i kaže mi; ja ću ostati ovdje do kraja života, spremna sam na to, samo da mi se djeca vrate doma. Pa i kamen bi puko od tuge.

17. studeni 2024 09:11