Kod bunara se skrene desno i cestom samo ravno. Cesta završi u dvorištu. Tako izgleda uputa prema kojoj se stiže do vjerojatno najmanje kuće na svijetu, posuđene negdje iz zastrašujućih bajki za djecu braće Grimm. U kući smještenoj u dubokoj šumi živi par, dvoje ljudi koji kažu da im ništa ne treba. Pritom nemaju ništa, neku gomilu starih stvari, ali to nije važno. Imaju jedno drugo, piše Jutarnji list.
Stvarno, na razlokanoj blatnoj cesti u Bijelim Vodama, na onome mjestu gdje se skupilo nekoliko kuća, nalazi se odvojak pokraj bunara. Na kraju te ceste, pri vrhu brijega, ulazi se u dvorište na čijoj se desnoj strani nalazi mala kuća. Po dvorištu su pobacane drvene građevine, za drva, alat i slično. Nasuprot kuće, na drugom kraju blatnog dvorišta, prevrnuta je otvorena bačva iz koje sjaje dva topla oka. Pas. Vezan je lancem koji ga vjerojatno sprečava da ne odluta, puno više nego što štiti namjernike od sitnog, umiljatog čuvara dvorišta. U kuću se ulazi kroz mali trijem na kojem su tačke s cjepanicama. Tako su, doslovno korak od ulaza, najbliže peći koja grije kuću. Obavezno treba pognuti glavu jer je tu sve sitno.
- Nama ništa ne treba - kaže Božica Raf, gospođa od kojih 65, možda koju godinu više, s osmijehom.
Govori to u glavnoj sobi koja se nalazi u kući, a do koje se ulazi kroz hodnik velik samo metar, kao da je soba pregrađena da bi postojao neki prostor prije nego što se ulazi u dio gdje se odvija život. Na jednom zidu je hladnjak, na susjednom mali regal s televizorom, ispred njega krevet kojemu je s druge strane smješten mali stol, i to je sve, u dvadesetak kvadrata je stalo sve što im treba.
Stevan Branković leži u krevetu. Sa stropa mu visi prečka o koju se uhvati kada ustaje jer nakon moždanog udara ne može koristiti jednu stranu tijela. Teško mu je i govoriti, ali se može smijati, razveseliti pošiljci koji su dobili. Sada je stigao paket, gospođa Raf objašnjava da ga je poslao sin. Željko Ćurić i Krunoslav Šeb iz off road kluba Piva-dvije dostavili su paket iz Njemačke u selo u kojem i navigacija prestaje raditi. Klub od stotinjak članova se maksimalno angažirao od prvoga dana, dnevno desetak njihovih quadova jurca Banijom na razne intervencije, dostavljajući pomoć ljudima u zabačenim selima razbacanim po šumama. Oni koji nisu na terenu kuhaju za HGSS i slične službe s kojima surađuju na zahtjevnim poslovima, a netko je iz evidencije izvukao podatak da su u tri dana uspjeli napraviti dvije tisuće intervencija.
- Ovo na zidu su moji unuci i praunuk - objašnjava gospođa Raf tko se nalazi na desetak pažljivo pričvršćenih fotografija na tankom zidu iznad stola. I onda, usputno, kaže: - To je sve moje, on nema svoje djece - i pokaže na supruga koji leži u krevetu prateći razgovor.
- Mi smo zajedno od '93. ali se znamo od '74. Moj brak nije bio dobar - izgovori, objasnivši kako su dugo čekali da bi bili zajedno. Dugo koliko je bilo potrebno da loš brak završi i da sretna veza može slobodno početi.
Stevan se zadovoljno nasmijao kao da je najnormalnija stvar na svijetu čekati voljenu ženu dok je devetnaest godina u braku s drugim, da bi je konačno mogao dovesti u kuću u kojoj je rođen. Opiše kako je uvijek nosio uređene brkove, bio zgodan. Dobar, pažljiv. Spomene njegov moždani, kaže da Stevana pola nema.
- Ali, imamo jedno drugo - izgovori i pogleda svog muškarca koji leži pokriven do vrata.
I onda sve postane jasno. Njima stvarno ništa ne treba. Odradili su svoje, ona u kuhinjama raznih tvrtki, a Stevan, između ostalog u Željezari u Sisku. Njezin je sin sa svojom obitelji u Njemačkoj, već ima i unuka i odande pomažu Božici i Stevanu. A oni se, ustvari, oslanjaju jedno na drugo. Zato i kažu svima, skromno i nenaviknuto na pomoć, da im ništa ne treba. Za pravoslavni Badnjak došli su volonteri iz Adre, bračni par Marlena i Kruno Kovačević, i dostavili ručak, ponudili bakalar i oslić.
Stevan nije ljubitelj bakalara, izabrao je oslića. Ali, ne bira blagdane, sve ih slavi. Blagdani su ionako jedino što sigurno stiže i u najzabitije šume petrinjskog područja. Svima, točno i na vrijeme. Možda će stići i druga pomoć, možda se država uspije organizirati i srediti im kuću prije nego što ova odluta negdje u šumu ili se raspadne zbog potresa. Ako ne, njih to neće omesti u tome da paze jedno drugo. Ionako to čine otkad su se upoznali. Tako isprate sve goste, umire brigu da će oni biti u nevolji. Bit će im teško, ali ih to neće omesti da se nasmiju jedno drugome i zajedno proguraju dalje.
A onda je, kada se spustio mrak nad njihovim dvorištem, u dubokoj šumi koja krije Bijele Vode opet zatreslo kuću koja je i dotad imala oznaku privremeno neupotrebljive, piše Jutarnji list.