Kako nam se bliži festa svetog Vlaha – jedino proštenje mjesnog sveca zaštitnika u Hrvatskoj uvršteno u UNESCO-v popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva – vraćaju se na vidjelo pitanja vezana uz taj važan element u vjekovnoj tradiciji Grada. Slavi se, po predaji, od 972.
Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant te godine usidrili u Gružu i pod Lokrumom. Rekli su da se kane opskrbiti hranom, ali su zapravo naumili zauzeti Grad. Eto tu u priču ulazi tada davno pokojan sveti Vlaho.
On se, prema legendi, javio plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana, rekao mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu.
Odakle parčevo ime?
Pošto su Mlečane taj put spriječili u naumu, zahvalni Dubrovčani su za svoga sveca zaštitnika izabrali sv. Vlaha, smijenivši dotadašnje zaštitnike, svete Srđa i Baka (Sergiusa i Bacchusa, časnike mučenike u doba cara Maksimina Daje jer su odbili žrtvovati Jupitru). Svetom Srđu ostala je crkvica, podignuta na istoimenom brdu 1284. Bak se zagubio.
Mnogo je toga objašnjeno posljednjih godina. Dobio sam na tu temu i seminarske radove na Sveučilištu. Ponešto ipak i studentima ostaje zagonetno. Na primjer: odakle parčevo ime, zašto se u Dubrovniku razlikuje od imena istog sveca u Zagrebu, pa i u Splitu? Možda se ponetko i pita kako je Blaž ili, još južnije, Blažo postao Vlaho. Ali nije bilo tako. Prvo je bio Vlaho, tek poslije Blaž.
Imenu Blaž (ili Blažej) izvornik je latinski Blasius. Na barjaku Republike i jest bio sveti Vlaho, ali su uza nj bili inicijali SB, Sanctus Blasius. Imenu Vlaho izvornik je pak grčko ime Vlásios.
Razlika je, očito, ponajprije u tome čita li se inicijalni konsonant kao /b/ ili kao /v/. Prijelaz labiodentalnoga /v/ u bilabijalni /b/ obično se zove betacizam. Česta je pojava nekim romanskim govorima. Tako je latinski glagol "bibere" (piti) u talijanskome postao "bevere", pa "bere". Tim putem su i latinski pisane Venetiae postale Benetke, pa Bneci, pa – po još jednoj promjeni – Mneci (kako ih piše Marin Držić), i napokon Mleci, kako su ušli u standardni jezik, sada već kao povijesni pojam za grad koji se u međuvremenu standardno talijanski zove Venezia (a venetski: Venesia).
U srednjem grčkom jeziku (bizantskome) promjena je išla i obrnutim smjerom. Na primjer, starogrčka imenica "bárbaros" preuzeta je u latinski kao "barbarus", odakle hrvatski "barbar". Jednako se pisala i u Bizantu, ali ondje je, možda pod utjecajem tračkog supstrata, čitana /várvaros/, pa je tako u susjedni srpski ušla kao "varvar" ili "varvarin". Tu promjenu neki uvršćuju u betacizam, a neki joj daju poseban naziv: vitacizam.
Ranokršćanski dr Dolittle
Svečevo ime je zabilježeno prvotno baš na grčkome pa se, kad su Slaveni prispjeli na Balkan, čulo kao Vlásios.
Hrvati su neke kršćanske pojmove preuzeli iz latinskoga, na primjer "križ" (iz latinskoga "crux", preko izgovora koji se i danas čuje u Furlaniji: "krüz", a nije daleko ni germanski "Kreutz"), ali su neke preuzeli iz grčkoga preko crkvenoslavenskoga solunske braće sv. Ćirila i Metoda. Tako izgovaramo "Isus" kao i Grci (jedino smo naglasak maknuli na prvi slog), a samo u nekim hrvatskim govorima kažu "Jezus" (kao i latinski Iesus). I pojam krsta (krštenja) uzeli smo iz grčkoga "Hristós" (Pomazanik, Mesija). Čak je u Hrvatskoj odbačen naziv univerza (po latinskome "universitas", ili, po njemačkome, univerzitet) i prigrljeno sveučilište, doslovni prijevod bizantskog naziva pandidaktérion. Uostalom, sve do zadarskog mira 1358. dalmatinski gradovi su godine bilježili po bizantskome carskom kalendaru i tako, samo formalno, naglašavali suverenitet istočnorimskog cara, bez obzira na to tko u njima zbilja zapovijedao.
Logično je da se ime parca izvelo iz grčkoga, jer je on, po predaji, baš izvorno grčki svetac, biskup u nekadašnjoj Sebastiji, u tadašnjoj provinciji Maloj Armeniji (danas se grad zove Sivas, u središnjoj Anadoliji, Armenci su odande davno istrijebljeni, a sve je manje i Kurda).
Legenda ga opisuje kao iznimno sveta čovjeka, koji se kao mladić povukao u neku planinsku špilju da bi meditirao o Bogu. Ondje su ga pazile i mazile divlje zvijeri, donosile mu voće, ili bi mu se obraćale za pomoć ako bi se razboljele odnosno ozlijedile, a on ih je liječio.
Glas o tome ranokršćanskom dru Dolittleu stigao je i do njegovih prirodnih neprijatelja, lovaca, koji su ga odveli pred rimskog namjesnika, a taj ga je osudio da mu se tijelo rastrga grebenanjem gvozdenim češljem, pa da ga se baci u jezero. Kako to već biva u legendama, svetom su Vlahu rane smjesta zacijelile pa, umjesto da potone u jezero, on je po njemu hodao i propovijedao mnoštvu. Onda su mu odsjekli glavu.
Kako je Vlásios postao Vlaho?
Ali zašto je biskup iz Anadolije, čiju je povijest teško razdvojiti od legende, popularan u nekih Slavena?
Kršćanska legenda opisuje biskupa i mučenika Vlaha kao mladića, ali na svim prikazima u Dubrovniku on je sjedobradi starac. Akademik Natko Nodilo smatrao je da karakteristike parca, kako su zabilježene u dubrovačkim ljetopisima, pokazuju sličnosti sa sjedobradim slavenskim bojovnim bogom Velesom. U ukorijenjenosti njegova kulta među slavenskim došljacima na našu obalu i u njeno zaleđe govore geografski nazivi Volosko u Istri, Veles u Makedoniji, pa Velež u Hercegovini, Velestovo i u Crnoj Gori i u Makedoniji, možda i Veleševac u Turopolju. Ni oko Dubrovnika takvih naziva ne manjka: ne čuva li Mokošica uspomenu na božansku Mokoš?
U "Današnjemu dubrovačkom dijalektu" dubrovačkog akademika Pera Budmanija Nodilo nalazi i citira da se u Gradu sveti Vlaho još u pretprošlom stoljeću izgovarao i kao plurale tantum: "Sveti Vlasi", o "Svetih Vlasih". Suzvučje i s Velesom i s Vlásiosom tu se čini jasnijim.
A kako je Vlásios postao Vlaho, promijenivši /s/ u /h/? Ne znamo, pravo, kamoli pouzdano. Ali bilo je davno. Najstariji pismeno zasvjedočen dokument u kojemu se spominje ime Vlaho je hrisovulja srpskog cara Stefana Dušana, gdje je ubilježen "Vlaho jepiskop" u Florini – ali nije sigurno je li mu to bilo ime ili etnik. Nema sumnje da su XV stoljeću to osobno svetačko ime nosili Dubrovčani: Vlaho Bunić (1478), Vlaho Kabužić (1481), te Vlaho Vodopić, koga spominje Nalješković.
Moguće je da se Vlásios prethodno kontaminirao s etnonimom Vlasi, u jednini Vlah. Praslavenima je *Volxъ bio onaj tko je govorio latinski odnosno, kasnije, romanskim govorom. Tako se u poljskome Talijan i danas zove Włoch, a u madžarskome je to preuzeto od Slavena kao Oláh. Naravno, kad se Držić nemilosrdno ruga nekom sjedobradu Vlahu iz Pive, u Noveli od Stanca, nema u njega ni spomena neke sličnosti ni u imenima. Pa barem u Dubrovniku svi znamo razliku između "Vlaške crkve" i nedaleke Crkve svetog Vlaha…