Kraljica Elizabeta II., najdugovječnija vladarica u povijesti Velike Britanije, preminula je u četvrtak poslijepodne u svom dvorcu Balmoral u Škotskoj u dobi od 96 godina, piše Slobodna Dalmacija.
Njezin najstariji sin Charles je s trenutkom njezine smrti postao sljedeći kralj Ujedinjenog Kraljevstva, formalno će dan nakon majčine smrti biti proglašen za novog vladara, a ceremonija njegove krunidbe vjerojatno će se održati za nekoliko mjeseci, možda i godinu dana.
Sad kad je Charles postao kralj, njegov stariji sin, princ William, je postao prijestolonasljednik i ponijet će titulu princa od Walesa, a njegova supruga Kate bit će princeza od Walesa. Posljednja je tu titulu nosila pokojna Williamova majka, princeza Diana.
- Kraljica je mirno umrla u Balmoralu ovog poslijepodneva. Kralj i kraljica supruga ostaju u Balmoralu ove večeri i sutra će se vratiti u London – stoji u priopćenju iz Buckinghamske palače.
Nakon što je u četvrtak objavljeno kako se kraljičino zdravstveno stanje pogoršalo i da je pod liječničkim nadzorom, odmah u prema Balmoralu krenuli Charles i njegova supruga Camilla, princeza Anne, princ Andrew, princ Edward sa suprugom Sophie i princ William, kao i princ Harry koji je sa suprugom Meghan od subote boravio u Engleskoj i Njemačkoj.
dvogodišnjakinja s autoritetom
Rođena 21. travnja 1926. godine, Elizabeta je bila starija od dvije kćeri Alberta, vojvode od Yorka, drugog sina tadašnjeg kralja Georgea V., s vrlo malim očekivanjima o preuzimanju britanskog prijestolja dok njezin stric, kralj Edward VIII., nije abdicirao 1936. kako bi se mogao oženiti dvostrukom američkom razvedenicom Wallis Simpson.
Kad je njezin otac sjeo na prijestolje kao kralj George VI., princeza Elizabeth Alexandra Mary Windsor postala je "vjerojatna nasljednica". Da su njezini roditelji kasnije dobili sina, on bi se našao ispred nje u nasljednom redu na prijestolje budući da su tada muška djeca još bila u prednosti nasljeđivanja, što se prije nešto više od deset godina promijenilo zakonskim izmjenama koje više ne prave spolnu razliku u liniji nasljeđivanja britanskog prijestolja.
Elizabeta i njezina mlađa sestra Margaret školovale su se kod kuće pod nadzorom njihove majke i guvernante Marion Crawford, a učenje se koncentriralo na povijest, jezike, književnost i glazbu. Već u najranijem djetinjstvu Elizabeta je bila sklona redu i odgovornosti, Winston Churchill je dvogodišnju djevojčicu opisao kao "osobu s autoritetom i razmišljanjima zadivljujućima za tako malo dijete".
Kad je Velika Britanija ušla u Drugi svjetski rat sugeriralo se da se mlade princeze evakuiraju u Kanadu, ali se tome žestoko usprotivila njihova majka koja je rekla "Djeca neće otići bez mene, ja neću otići bez kralja, a kralj nikad neće otići". Sljedećih nekoliko godina princeze su živjele na imanjima izvan Londona, a pred kraj rata Elizabeta je počela obavljati neke službene dužnosti i služila je u ženskim pomoćnim teritorijalnim snagama. Uz djelomičnu vojnu obuku, prošla je i obuku za vozačicu i mehaničarku zahvaljujući čemu je sposobna sama promijeniti kotač na vozilu.
Vjenčanje i sprovod
Nakon rata Elizabeta je 1947. otišla s roditeljima na prvu prekomorsku turneju u Južnoj Africi. Tijekom turneje, na svoj 21. rođendan, u poruci upućenoj Commonwealthu zarekla se: "Izjavljujem pred svima vama da će cijeli moj život, bio on dug ili kratak, biti posvećen služenju vama i služenju našoj velikoj imperijalnoj obitelji kojoj svi pripadamo".
Tom je obećanju ostala vjerna do posljednjih trenutaka života, prije samo dva dana imenovala je 15. premijera Velike Britanije u svojih sedamdeset godina vladavine.
Pred kraj 1947. godine, 20. studenoga, princeza Elizabeta udala se za pet godina starijeg Philipa Mountbattena, bivšeg grčkog i danskog princa koji se odrekao pravoslavne vjere i stranih titula. Vjenčali su se u Westminsterskoj opatiji u Londonu, a Philip je na dan vjenčanja dobio titule vojvode od Edinburgha, grofa Merionetha i baruna Greenwicha.
Elizabeta je provela samo četiri godine kao supruga i tri kao majka prije nego je postala vladarica. Premda je odrastala znajući kako će naslijediti prijestolje, to se dogodilo puno prije nego što su to ona i Philip očekivali. U ljeto 1951. zdravlje kralja Georgea VI. se ozbiljno pogoršavalo i Elizabeta je umjesto njega obavljala različite dužnosti. U listopadu su Elizabeta i Philip bili na izuzetno uspješnoj turneji u Kanadi i Washingtonu, a nakon Božića provedenog u Engleskoj, u siječnju 1952. krenuli su na turneju po Australiji i Novom Zelandu uz zaustavljanje u Keniji.
Upravo tu ih je zatekla vijest da je kralj preminuo 6. veljače i princeza je tog trenutka postala kraljica. Philipa je zapala teška dužnost da je obavijesti o očevoj smrti, ona ne samo da se morala nositi s gubitkom oca, nego i sa činjenicom da je postala vladarica, što će potpuno promijeniti svaki aspekt njezina života. Ali nekoliko trenutaka nakon što je doznala za očevu smrt, kraljica se obratila osoblju koje ju je pratilo na turneji i – ispričala im se.
užasna 1992. godina
Njezin privatni tajnik Martin Charteris pitao ju je koje će vladarsko ime izabrati, ona je rekla "Elizabeth, naravno". Zrakoplovom se vratila u London, a prije nego što ga je napustila, donesena joj je crna haljina kako bi se mogla presvući prije nego što se pojavi pred dostojanstvenicima predvođenima premijerom Winstonom Churchillom, medijima i javnosti.
Prva tri mjeseca vladavine, razdoblje duboke žalosti za njezinim ocem, protekla su u relativnoj osamljenosti, a na ljeto, nakon što se preselila u Buckinghamsku palaču, preuzela je sve vladarske dužnosti i prvi put otvorila zasjedanje Parlamenta 4. studenoga 1952. godine. Njezina je krunidba održana više od godinu dana nakon što je postala kraljica, 2. lipnja 1953. godine u Westminsterskoj opatiji.
Tijekom vladavine suočavala se s brojnim domaćim i međunarodnim krizama, ali najviše problema zadavali su joj vlastiti potomci. Najteže razdoblje bio je početak devedesetih godina prošlog stoljeća s raspadom Charlesovog i Dianinog braka, razdvojili su se i princ Andrew i njegova supruga Sarah Ferguson, princeza Anne razvela se od supruga Marka Phillipsa. Za 1992. godinu, koju je, uz sve ostale probleme, obilježio i katastrofalni požar u dvorcu Windsor, kraljica je kazala da je bila "annus horribilis" (užasna godina).
Javne kritike kraljevske obitelji posebno su se intenzivirale nakon Charlesovog i Dianinog razvoda 1996. i njezine pogibije u prometnoj nesreći u kolovozu 1997. u Parizu. Kraljica je u početku ostala na imanju Balmoral želeći zaštititi prinčeve Williama i Harryja, ali ožalošćenoj naciji to se nije svidjelo, još manje to što zastava na Buckinghamskoj palači nije spuštena na pola koplja u počast pokojnoj "narodnoj princezi".
najpopularnija članica kraljevske obitelji
Kraljica je popustila i vratila se u London, zastava je spuštena, a ona se na televiziji obratila naciji. To je pomoglo da se kritike stišaju, a s novim milenijem popularnost monarhije ponovno je počela rasti, a kraljica, koja je tijekom sedam desetljeća vladavine dužnost prema narodu i zemlji uvijek stavljala ispred svega ostalog, kontinuirano je bila najpopularnija članica kraljevske obitelji.
Prošla godina također se može svrstati u kategoriju "annus horribilis", ponajviše zato što je, nakon što su Harry i Meghan napustili kraljevsku obitelj i nabacivali se blatom na nju, a Andrew sve dublje tonuo u seksualni skandal, u travnju preminuo princ Philip, njezin voljeni suprug koji joj je tijekom svih godina vladavine bio najveći oslonac.
Srce nacije slamao je pogled na usamljenu figuru u crnini u kapelici dvorca Windsor na pogrebu princa Philipa, ali ona se nepokolebljivom odlučnošću vrlo brzo vratila dužnostima, premda u nešto smanjenom opsegu, a sve više obaveza preuzimali su njezin nasljednik Charles, kao i ostali članovi najuže obitelji, s izuzetkom Andrewa i Harryja...
Njezin je život bio obilježen osjećajem dužnosti prema monarhiji i naciji, koje su tijekom vladavine Elizabete II. doživjele velike promjene, a sada započinje nova era.