VJEROUČITELJ VS. PROFESOR ETIKE:Zar se na Vjeronauku ne smije kritički misliti?/ Nismo postali društvo kršćanskih vrijednosti poštivanja ljudskih bića

Učenici osnovne škole za dvije godine dobit će mogućnost odabira izbornog predmeta koji nosi radni naziv Kritičko mišljenje, a bit će alternativa Vjeronauku. Dok se čeka na izbor kandidata za članove radne skupine za izradu nacrta prijedloga kurikuluma novog nastavnog predmeta, javnosti je rečeno kako će učenici usvajati vještine izgradnje vlastitog te analize i vrednovanja tuđeg mišljenja, prihvaćanje argumentacije, učiti o općeljudskim vrijednostima poput prijateljstva i hrabrosti, o zaštiti okoliša, itd. Prošlo je 30 godina otkako je predmet Vjeronauk uveden u hrvatske škole. Pritom, srednjoškolci od 1995. godine imaju alternativu - Etiku. Ukoliko ministar znanosti i obrazovanja provede najavljeni postupak, tu će alternativu prvi put dobiti i osnovnoškolci.

- Vrijeme će učiniti svoje. Imali smo 20, 30 godina jednog trenda, sad imamo stagnaciju. Moram izraziti zadovoljstvo što se nakon 30 godina i u osnovnim školama namjerava uvesti alternativa Vjeronauku. Posve je neprihvatljivo da djeca koja ne pohađaju Vjeronauk izostaju s tog sata, sjede po hodnicima ili se za njih mora osigurati nekakva aktivnost po knjižnicama. Jasno da je riječ o diskriminaciji. Uvođenjem Kritičkog mišljenja ta diskriminacija barem u formalnom smislu više neće postojati. Što se tiče sadržaja, nisam vidio kurikulum pa ne znam, ali ne bih volio da taj predmet vodi netko tko nema filozofsko obrazovanje, jer kritičko mišljenje imanentno je filozofiji – komentira Igor Miošić, prof. filozofije i engleskog jezika, a u Gimnaziji predaje i Etiku.

Zar se na Vjeronauku ne smije kritički misliti?

Vjeroučitelj dr.sc. Šime Zupčić također podsjeća kako još uvijek nemamo kurikul Kritičkog mišljenja pa o njemu ne može govoriti, ali dodaje kako osobno nema ništa protiv uvođenja predmeta kojeg bi mogli slušati učenici koji ne pohađaju Vjeronauk.

- Ne samo da nemam ništa protiv, nego čak mislim da bi uvođenje jednog takvog predmeta bilo nešto dobro, to bi bila pozitivna promjena. Sam naziv mi se čini pomalo neobičan, kao da bi sugerirao da se na Vjeronauku ne smije kritički misliti, no možda je riječ samo o dojmu, vjerujem da to ipak nije nakana. Vjeronauk je predmet koji kroz naglašenu odgojnu ulogu i kroz kritičko promišljanje o važnim životnim temama, pomaže učenicima da, polazeći od svoje vjere, budu bolji ljudi, ili gledajući iz pozicije države i škole – budu bolji, moralniji i plemenitiji članovi ovog društva. Utoliko, nemam ništa protiv da i oni koji ne polaze od vjere, ili pak iz bilo koji drugih razloga ne žele pohađati Vjeronauk, što je posve legitimno, imaju predmet koji će imati pred sobom slične ishode, tj. želju da pomogne tim mladim ljudima da rastu u ljubavi, plemenitosti i etičnosti – kaže Zupčić, voditelj Katehetskog ureda Dubrovačke biskupije, koji u ovom tekstu iznosi svoje osobno mišljenje.

Profesor etike Igor Miošić
 

Tonci Plazibat/Cropix

Zanimanje među srednjoškolcima za Etiku objektivno postoji, ali je teško o tome govoriti sve dok je na snazi svojevrsni pritisak na djecu i roditelje, smatra Miošić.

- Crkva uvjetuje sakrament krizme pohađanjem školskog Vjeronauka, čime su učenici prilično ucijenjeni i stavljeni u tešku poziciju. Dio njih se nakon krizme prebaci na Etiku, ali zbog tog pritiska je malo đaka. Vjeronauk jest nominalno izborni predmet, ali s takvim oblikom pritiska razumije ga se kao obveznog – naglašava Miošić.

Republika Hrvatska i Sveta Stolica 19. prosinca 1996. potpisale su Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, koji je ratificiran 1997. godine, čime je potvrđen vjeronauk u školama. Iako je to česta tema u javnom diskursu, u reviziju Vatikanskih ugovora nije se upustila nijedna vlast.

 - Nijedna politička opcija se tog pitanja nije htjela doticati zbog straha od gubitka glasova, a ono je krucijalno. Postojalo je možda neko vrijeme kad su oni imali opravdanje, mada u to sumnjam, ali takvi ugovori danas nemaju nikakvog opravdanja. Oni su protuustavni, predstavljaju financijski, društveni i moralni teret – Miošićev je stav.

Je li to uistinu slobodan izbor?

Najčešće roditeljske primjedbe odnose se upravo na taj uvjet – pohađanja vjeronaučnog obrazovanja u školi i u župi kako bi se moglo pristupiti primanju sakramenta. Smatra se kako je to razlog zbog kojeg većina roditelja u prvom razredu osnovne škole svoju djecu upisuju na taj izbori predmet.

- Vjeronauk je izborni predmet, te on mora takav ostati, ako bi u bilo kojem trenutku postao obvezatan, ja bih se prvi zalagao da ga se makne iz škole. Vjera, pa tako i Vjeronauk kao školski predmet, moraju biti plod slobodnog izbora. On je već sada izborni predmet, a uvođenjem još jednog predmeta, koji bi bio svojevrsna alternativa Vjeronauku, ta bi se izbornost još više povećala, što bi bilo izvrsno. Sada je njegova izbornost u osnovnoj školi u tome da ga učenik može upisati ili ne upisati. Uvođenjem alternativnog predmeta ta bi se izbornost povećala, jer bi se moglo upisati i neki drugi predmet. U srednjoj školi to već postoji, zahvaljujući predmetu Etika, i mislim da je to dobro. Treba naglasiti da Vjeronauk kao školski predmet, u odnosu na župni vjeronauk tj. preciznije rečeno župnu katehezu, ima svoje specifičnosti, te i jedan i drugi imaju svoju ulogu.

Šime Zupčić, vjeroučitelj i voditelj Katehetskog ureda Dubrovačke biskupije

Ika

Činjenicu da se pohađanje školskog Vjeronauka očekuje od vjernika, pa tako i onoga tko se priprema za primanje sakramenata pričesti ili krizme, ne vidim kao negaciju njegove izbornosti. To bi bilo kao kada bismo kazali da nas netko tjera na pohađanje autoškole. Ne, ni vi ni ja nismo morali pohađati autoškolu. Ja sam slobodno odlučio da bih želio voziti automobil, te znajući da mi za to treba vozačka dozvola, upisao sam autoškolu. Mislim da bi bilo nezgodno kada bismo vozačku dozvolu dobili, a da se prije toga ne upoznamo s prometnim pravilima i zakonitostima, kako u teoriji tako i praksi – pojašnjava Zupčić, pa dodaje:

„Da bih radio u školi kao vjeroučitelj, morao sam završiti studij teologije. Nitko me nije tjerao da upišem taj fakultet, to je bio moj slobodan izbor. Kao i što je studij medicine logičan izbor nekoga tko želi biti liječnik. Je li tom mladom čovjeku oduzeta sloboda što mora studirati medicinu da bi bio liječnik? Mislim da nije, to je njegov izbor, on je odlučio da želi biti liječnik. Sve usporedbe su „šepave“, pa tako i ove moje, no želim kazati da je izbor upisivanja ili ne upisivanja Vjeronauka ipak stvar izbora samog učenika, odnosno njegovih roditelja, jer niti Vjeronauk kao školski predmet, a niti primanje sakramenata pričesti i krizme nisu obvezatni“.

30 godina Vjeronauka u školi

Upitani, fenomenološki gledajući, je li vjeronauk u proteklih 30 godina značajno utjecao na sustav vrijednosti koje mladi prihvaćaju, sugovornici iznose svoje stavove.

- Jesmo li postali solidarnije društvo, okrenuto tradicionalnim kršćanskim vrijednostima poštivanja ljudskog bića, itd.? Nismo. Mislim da se samo ispunjava forma i da su pametni ljudi u Crkvi toga svjesni – smatra Miošić.

Zupčić, pak, kaže kako Vjeronauk u najmanju ruku nije odmogao.

- A vjerujem da je i pomogao. Dakako, to ne znači da je apsolutno uspio, to bi bilo iluzorno očekivati. Slično kao da se pitamo jesmo li time što imamo Matematiku kao školski predmet, postigli da svi izvrsno poznajemo matematiku. Nismo. I jesmo li zato jer imamo Hrvatski jezik kao školski predmet, svi izvrsno svladali gramatiku i pravopis našeg jezika, te dobro poznajemo sva važnija djela naše i svjetske književnosti. No, vjerujem da zahvaljujući Hrvatskom jeziku u školi, imamo pismenije mlade, nego da taj predmet nemamo. A zahvaljujući Matematici da smo značajno matematički pismeniji nego što bismo bili bez tog predmeta. Isto je s Vjeronaukom i sustavom vrijednosti. A imamo li prostora za poboljšanje i trebamo li se stalno iznova propitkivati o tome kako Vjeronauk može biti još bolji, kako može još više doprinositi izgrađivanju sustava vrijednosti kod mladih? Naravno da je odgovor potvrdan. Kao i za cijeli odgojno obrazovni sustav, tj. školu u cjelini, zato i imamo česte reforme obrazovnog sustava, pa tako i Vjeronauka, jer uvijek se može i treba stremiti boljem – zaključuje Zupčić.

Broj učenika koji u dubrovačkim školama upisuju Vjeronauk je u padu. Prije osam godina, taj je izborni predmet odabralo 93 posto dubrovačkih đaka, dvije godine kasnije 92 posto, a ove godine, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja, brojka je pala na oko 75 posto. Zanimljivo je primijetiti kako je ove školske godine daleko veći postotak srednjoškolaca na Vjeronauku, nego osnovnoškolaca.