StoryEditorOCM

Tragična priča Antonije koju su svi ostavili, obitelj je ne čuje, a socijalna skrb ne reagira. Ona vapi: Pomozite mi!

Piše Lenka Gospodnetić/sd
19. svibnja 2023. - 15:20
Gospođa Antonija Sršić je osoba sa intelektualnim teškoćama i živi na rubu egzistencije u iznajmljenom prostoru neprikladnom za nju i njenu kćer osmoškolku   Saša Burić/Cropix

Po Brdima, splitskom kvartu naime, već mjesecima viđaju ženu kako u kućnim papučama i neuredna traži pomoć (za sebe i kćer), "žica" novac i namirnice. Čak je nesretnu ženu, koja djeluje dezorijentirano, netko snimio mobitelom; na snimci smo prepoznali Antoniju Sršić (42), koja je jedno vrijeme radila u struci, to jest kao pomoćna radnica u kuhinji, piše Slobodna Dalmacija.

Prema našim saznanjima, Antonija zbog pogoršanja svog zdravstvenog stanja to više ne može raditi; ona je, naime, osoba s intelektualnim poteškoćama, teško može brinuti čak i sama o sebi a pogotovo malodobnoj kćeri, koju je dobila u još uvijek važećem braku. No, to je – saznajemo od susjeda a potvrdila nam je i sama Antonija – danas brak samo na papiru, iako joj suprug ne pravi probleme. Štoviše, uglavnom se on skrbi o kćeri, te dopušta Antoniji da i dalje živi u zajedničkom, veoma skromnom stančiću.

Potražili smo Antoniju tijekom jutra, dok je suprug – fizički radnik – bio na poslu. Budući da Antoniji, rođenoj u Lovreću s djevojačkim prezimenom Čaljkušić, nije oduzeta radna sposobnost, nije bilo pravne zapreke za razgovor.

image
Saša Burić/Cropix

‘Spasite mene i kćer‘

Primila nas je u, budimo realni, bijednom i zapuštenom prizemnom podstanarskom stančiću. Rekla nam je da se ona i suprug više ne slažu, ali da je on dobar prema kćeri. To su nam potvrdili i naši izvori, naime Antonija teško artikulira riječi, prestrašena je i izgubljena. Stalno ponavlja: "Molim vas, pomozite mi", "Spasite mene i kćer", "Nađite mi neki posal", "Teško mi je", i slično.

Ima brojnu obitelj (braću i sestre), ali oni je se, kaže nam, stide. Rado bi se vratila majci u Lovreć na imanje, radila bi i u poljoprivredi, ali majka ju je, kaže nam, potjerala. Sa sestrama i braćom nije u kontaktu.

Kaže da je ručala dan ranije, pokazuje nam ostatke kuhane blitve, skorene u loncu. Kuhinja je prepuna neopranog posuđa, sve je u neredu i u drugim prostorijama. Neslužbeno saznajemo da djevojčica ruča u prosvjetnoj ustanovi, inače je odlikašica ali s poteškoćama vezanim uz sluh i zglobove, zbog čega ima cjelodnevni smještaj i obrazovanje na dvije adrese. Ostatak dana se za nju brine otac, koji jedini u obitelji uopće privređuje, plaća podstanarinu i režije. Antonijina ljubav prema kćeri je neupitna, ali ona je osoba s intelektualnim poteškoćama (što je očigledno već u površnom kontaktu, i sve progresivnije) i jednostavno ne može brinuti ni sama o sebi, počevši od osobne higijene i zdravlja.

Povjerila nam je da se njezina bivša poslodavka (podaci poznati redakciji) brine za nju koliko može, odvela ju je na depilaciju i u zubara. Pokušali smo dobiti dobrotvorku na telefon, ali nam se nije mogla javiti jer smo je zatekli na sastanku u Beogradu.

Od Antonije smo saznali da je cijela obitelj (poglavito zbog malodobne kćeri) pod nadzorom Centra za socijalnu skrb u Splitu, te da je za njih nadležna djelatnica Nerina Tolj. Rekla nam je i da Tolj nikad nije došla u nadzor, to jest da se ona ne sjeća kad je bila u njihovu stanu, što uzimamo s rezervom, ali tako nam je rekla Antonija.

image

Ana s ostacima hrane od jučer, jedinim obrokom u posljednja 24 sata

 

Saša Burić/Cropix

Uvjeti za intervenciju

Životni uvjeti, uvjerili smo se kao laici, doista zahtijevaju intervenciju.

Pokušali smo dobiti komentar u Centru za socijalnu skrb, ali nam se tijekom petka nitko nije javljao ni na jedan telefon dostupan na internetskim stranicama CZSS-a, koji se diči sloganom "Obratite nam se s povjerenjem". Obratili smo se s povjerenjem ali izvisili smo, s oproštenjem; kako na centrali (upozoreni smo da se tamo teško javljaju), tako i na broj Ureda ravnateljice. Zvonjava u prazno, višekratno.

Nazvali smo i Antonijinu majku, 75-godišnju Jelku Čaljkušić, koja nam se nevoljko javila jer smo je, veli, zatekli u zubara.

Pitali smo je je li upoznata s činjenicom da je njezinu kćer s intelektualnim poteškoćama dobrotvorka s kojom nije ni u kakvu srodstvu odvela u zubara.

- Pustite me, ja sam u Lovreću. Nemojte ništa pisat o tome. Neka se Antonija pozabavi svojom kćeri i mužem – poručila je majka.

Podsjetili smo je da se njena kćer jednostavno ne može "pozabaviti" svojim djetetom jer se nije u stanju pobrinuti sama za sebe. Njezina je dijagnoza, naime, neumitna i neizlječiva, i nije ju sama izabrala.

- Ništa njoj nije. Pustite me, iman ja sedmero dice – ljutito je poručila gospođa Jelka u ime obitelji za koju smo čuli da je pobožna.

Potom nas je nazvala jedna od njezinih kćeri (Antonijina sestra), koja nije željela napisati ime, ali je poručila da "ne uznemiravamo više mamu", što smo i ispoštovali.

Uslijedio je još jedan poziv, čini se da je familiju uzbudio posjet novinara puno više od bijede u kojoj živi njihova kćer i sestra. Osoba kojoj je potrebna pomoć institucija i podrška obitelji - ako je ima.

Centar Mir – palac gore

Za razliku od Centra za socijalnu skrb, istog trenutka smo dobili na telefon ravnatelja Centra Mir u Rudinama Boška Rozgu, te ga upitali postoji li mogućnost smještaja Antonije Čaljkušić udane Sršić u neku od njihovih stambenih jedinica.

Naime, upoznati smo s radom te ustanove u Kaštelima i kvalitetnim kadrom kojim raspolaže – na žalost, nedovoljno ih je, ali postoji dobra volja.

Ravnatelj nas je informirao da je trenutno u Rudinama (Mir) 55 korisnika i još 60 osoba na listi čekanja, ali da je u svakom slučaju prvi korak ka smještanju vještačenje i procjena poslovne sposobnosti osobe, što će biti realizirano s Centrom za socijalnu skrb.

U Centar Mir najčešće dolaze na stanovanje osobe s različitim poteškoćama (intelektualnim i tjelesnim) kojima su bliski srodnici (roditelji) preminuli ili onemoćali. Postoje različite vrste smještaja u skladu s anamnezom, uvijek se nastoji osobi na skrbi omogućiti život i uvjeti što sličniji onima koje su imali u nekom svom ranijem okruženju, to jest onom na koji su navikli.

Centru se za rješavanje Antonijina pitanja može javiti ili član obitelji (dosad to nitko nije učinio), ili čak bilo koja osoba voljna pomoći. To je prvi korak u proceduri, uputio nas je susretljivi ravnatelj Centra Mir u Rudinama.

15. studeni 2024 21:25