TONKA PETRIČEVIĆ Zarobljena na Korčuli i završila u Auschwitzu gdje je postala broj 76.326

Da je živa, Splićanka Tonka Petričević bi se silno radovala što će jedna od njezine četiri unuke uskoro donijeti na svijet jednog dječaka. Bit će to prvi Tonkin muški nasljednik. Ona je rodila Dariju pa Dianu, njih dvije su dobile četiri curice, te su curice u međuvremenu i same postale odrasle žene, neke od njih i majke, i rodile još tri djevojčice. Samo je prvu praunučicu Tonka dočekala prije nego je 2014. umrla u 87. godinu, donosi Slobodna Dalmacija.

- Mama je zadnjih godina bila slabije pokretna, a dotukla ju je tatina mrt. I ona je ubrzo za njim umrla- govori njezina mlađa kćerka Diana Petričević Divac.

Lijepe su to godine, da je kome doživjeti, komentiramo obje. Istina. A lijepo je i kad iza sebe ostaviš veliku, sređenu obitelj, pa sve nekako ima više smisla.

U Tonkinom slučaju sve to ipak ima posebnu težinu, jer zamislite koji je to, kad se sve zbroji i oduzme, sretan životni kraj za nekoga tko je sa 16 godina doveden na najgore moguće mjesto na svijetu u to doba. Bila je 1943. kad je Tonka završila u Auschwitzu, najzloglasnijem i najvećem koncentracijskom logoru nacističke Njemačke. U Auschwitzu je ubijeno preko milijun ljudi, ona je bila među rijetkim preživjelima.

Na današnji dan, 27. siječnja 1945. godine, prije 75 godina, Crvena armija je oslobodila Auschwitz, ali Tonki je trebalo još punih osam mjeseci da dođe kući.

Kako mi je ispričala 2005. godine u jednom od svojih rijetkih javnih istupa, ona je logor napustila u posljednjem transportu.
Pješice je išla do Loslova, gdje je ubačena u otvorene vagone i u njima tri dana putovala do logora u Ravensbrigu. Put je bio toliko strašan, prisjećala se Tonka, da su se logorašice veselile kad bi koja žena umrla u vagonu i napravila im malo mjesta da sjednu... Prilikom "iskrcaja vagona" ispred svakog je, kaže ona, bila hrpa "smeća" - leševa žena.



KRVAVI PUT DO BALTIKA

U samom Ravensbrigu joj je bilo još gore nego u Auschwitzu. SS-ovci su bili bijesni jer su bilježili poraze na svim frontovima, "selekcije" su bile češće, a rad teži. Dva puta je u posljednji trenutak bila izvučena iz "revira za krematorij". U travnju 1945. opet nova evakuacija, opet dugo pješačenje na stazi poznatijoj kao krvavi put. Oslobođena je početkom svibnja 1945. na sjeveru Njemačke kod Baltika, a doma je došla tek u rujnu.

- U ratu su mi oba brata, Miljenko i Jerko, poginuli u partizanima. I kad sam ja iz logora došla u Split svojoj majci na oči, ona meni govori: "Ti si došla, a da je bar jedan od njih živ." Zamislite kako je to meni bilo teško - ispričala mi je Tonka i prvi i zadnji put tijekom našeg razgovora obrisala suzu.

Tonka Petričević je jedna od ljudi koje nikada neću zaboraviti, jedna od sugovornika koji se pamte, a baš ova njezina mi se posebno urezala u pamćenje. Njome je pokazala kako je, usprkos svim tim strahotama koje je preživjela, ostala krvava ispod kože i nije izgubila emocije. Mnogima to nije uspjelo.

- Nije ona o ratu nikada puno pričala. Jednostavno joj se nije dalo o svemu tome govoriti. Znala bi se jedino ovako, prilikom godišnjica oslobođenja Auschwitza, prisjetiti kako ju je i nakon toga čekao mučan put do Baltika - govori njezina kćerka Diana.

Tonka od svoje logoraške agonije nije radila senzaciju, niti je na njoj materijalno profitirala. Cijeli život bila je obična žena iz susjedstva: živjela je u prilično skromnom stanu u tipičnoj radničkoj zgradi na Plokitama, skupa sa suprugom Nebodarom i kćerkama na čije je fakultetsko obrazovanje bila jako ponosna.



MIZERNA ODŠTETA ZA DVIJE GODINE SUŽANJSTVA

Kao bivša partizanka i logorašica nije dobila nikakvu povlaštenu mirovinu nego je odradila radni vijek u tadašnjeg Transjugu, sada Trastu, splitskoj špediterskoj firmi. Nikakvih privilegija u bivšoj državi nije imala, štoviše njezinoj su staroj splitskoj obitelji nacionalizirali veliku parcelu na Plokitama i zauzvart isplatili mizernu odštetu.

Tonka je tek 2004. godine je dočekala 5000 eura odštete za dvije godine sužanjstva u nacističkim logorima. Novac je dala unuci za polovni automobil.

- Majka se nije voljela vraćati u prošlost. Par godina prije njezine smrti dolazili su iz Ministarstva kulture i tražili podatke za izradu postava u u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau, ona im je dala sve informacije, ali, koliko znam, do sada to nije realizirano- kaže Tonkina kćerka.

I mi smo pokušali saznati u kojoj je fazi "izgradnja hrvatske sobe’ u Auschwitzu u kojoj će posebno mjesto imati priča o nevjerojatnoj hrabrosti 20 dalmatinskih i bosanskih partizanki, od kojih je Tonka zadnja preminula i stigla ispričati priču. Još čekamo odgovor.
U međuvremenu podsjetimo da je u Muzeju Auschwitz svaka zemlja odakle su dolazili logoraši imala je svoj zasebni prostor, pa tako i bivša Jugoslavija. Kako je jednom prigodom izjavila Nataša Mataušić iz Hrvatskog povijesnog muzeja, jugoslavenski postav je predstavljao zemlju koje više nema, a bio je i muzeološki anakron: prilično je ideologiziran, politiziran i s nepouzdanim podacima. To je bio i povod da, po uzoru na Čehe i Slovake, koji su po raspadu Čehoslovačke napravili posebne izložbene postave, to isto napravi i Hrvatska.

Zahtjev je poslan 2002. godine, a jugoslavenski postav u paviljonu 17 zatvoren je i ispražnjen tek 2008. Kad će se otvoriti hrvatski postav još, dakle, ne znamo, ali to nije razlog (ili možda baš zato!) da se ne prisjetimo što je Tonka Petričević ni kriva ni dužna proživjela na tom jezivom mjestu gdje je prestala biti Tonka Siriščević, kako se djevojački prezivala, te postala broj 76.326.

Taj broj je cijeli život nosila istetoviran na ruci i izgovarala ga na perfektnom njemačkom: Sieben, Sechs, Drei, Zwei, Sechs.
Svi smo mi bili samo brojevi, pojasnila mi je prilikom razgovara za Slobodnu Tonka, uz dodatak da joj to što nije bila Židovka nije ni najmanje pomoglo. Glagol 'arbeiten' zapamtila je zauvijek, kao i svakodnevnu glad. Jela bi kore od krumpira. I to kad bi ih bilo.



PISMO MAJCI

Tonkina kalvarija je započela u prosincu 1943. godine, kada su je kao pripadnicu XIII. dalmatinske brigade na Korčuli zarobili Nijemci. Iako je praktički bila još djevojčica kad su Talijani okupirali Split, uključila se u otpor i to isprva dijelileći letke po Splitu pod skojevskim imenom Vanja.

Kako je kazala, nije mogla mirno prihvatiti činjenicu da su Talijani, kojima ih je Pavelić predao, u njezinom rodnom Splitu počeli ljudima mijenjati imena, zabranili govoriti hrvatski i tražili da pozdravljaju fašističkim pozdravom.

Kad je Italija kapitulirala, otišla je u partizane. Nakon što su je na Korčuli zarobili, njezin otac Kaja Siriščević, pripadnik iste brigade, uspio je pobjeći na Vis i tamo je njezinu zaručniku, a kasnije i suprugu Nebodaru - Darku, kazao kako mu je draga zarobljena. Nitko se nije nadao da će je ikada više vidjeti živu, pogotovo nakon što su čuli da je Tonka završila u Auschwitzu, odakle se 1944. jedno njezino pismo majci čudom "dobacilo" do Splita.

Kad su me zarobili na Korčuli, najprije su me dobro natukli i onda me odveli u Pupnat, a druge smo noći išli prema Čari. Stavili su me u neku štalu i, kad sam se privikla na tišinu i mrak, čujem kako nešto diše. Ja pitam tko je, a ono uz vrata stoji šćućurena Zorka Bujas, sestra Ranka Orlića- prepričavala je Tonka.

Drugog dana po uhićenju, na božićno jutro 1943., pamti da je skupa s ostalim zarobljenim partizanima i taocima sate i sate provela ispred jednog zida i molila Boga da je ubiju. To se, međutim, nije dogodilo, nego je odvedena u kaznionicu Zenica.

U siječnju 1944. je transportirana skupa s 20 partizanki kamionom do Slavonskog Broda, a zatim je ukrcana u teretni vagon, u kojemu je sedam dana putovala do vojno-zarobljeničkog logora Mozburg u Njemačkoj. Za vrijeme putovanja jedna po jedna zarobljenica je oboljela od pjegavog tifusa.

- Imali smo sreću da je taj logor bio priznat i pod Crvenim križem, tako da smo dobivali hranu i lijekove. Spasila nas je i činjenica da su među zarobljenicima bili i prof. dr. Mihajlo Nikolić, još jedan dr. Popović i jedan francuski liječnik.

Oni su nas izliječili od tifusa i drugih bolesti, a čim smo ozdravile, odmah smo se počele organizirati. A onda nam je zapaprio beogradski novinar i četnički simpatizer Dragiša Perišić, koji je doznao za to i odao nas Nijemcima. To je bilo dovoljno da nas, početkom travnja 1944., hitno prebace u Auschwitz...

Tek tamo je vidjela što je pakao. Gledala je dnevne transporte Židova iz Mađarske koji su tih dana stizali, a nikada neće zaboraviti prizor kada je pun vagon Židova izvršio samoubojstvo skakanjem u otkrivenu cisternu na željezničkoj postaji logora. Gledala je odvajanje nemoćnih, djece i staraca, njihovo otpremanje u krematorij, odakle je poslije sukljao dim, i ubrzo, kaže, na sve to oguglala...



LOGORAŠICA S CRNIM VINKLOM

- Pepelom tih žrtava posipali smo zemlju i tako čistili krematorije za nove žrtve. Svjedočila sam trganju ljudskog mesa od strane SS-ovskih pasa i "selekciji", a selekcija je značila odvođenje iznemoglih kostura u ljudskoj spodobi iz bolničkih blokova u krematorij.
Riječ "apel" značilo je čekati u vrsti pet po pet dok zbrajanje ne završi cijeli logor, bez obzira na kišu, snijeg i mraz. Padale su žene i mrtve prilikom tih apela ujutro i uvečer, a ako kojeg broja ne bi bilo, ispaštali smo bijes kapoa Marije- logorašice s crnim vinklom, što je značilo da je u logor dovedena kao prostitutka. Preživila sam Auschwitz, jer sam od zdrave race i zdrave krvi - govorila je Tonka.

Godinu dana nakon oslobođenja udala se za svoga zaručnika Nebodara. Deset godina nisu imali djece.

- U logoru su nam davali brom kako ne bismo imale menstruaciju. Većina logorašica nije imala djecu, a ja sam tek nakon deset godina, 1956. dobila Dariju, a onda pet godina poslije i Dianu - kazivala je Tonka Petričević.

Za života je nekoliko puta posjetila Auschwitz, mjesto gdje je provela najgore dane svoga života i gdje je svaku večer bila suočena s mogućnosšću da joj je to posljednja noć. Srećom, preživjela je i stigla je ispričati svoju priču, ali i priče onih koji nisu dočekali oslobođenje. Jako je bitno da ih nikada ne zaboravimo i da ih čuju i oni koji "crtaju" kukaste križeve po fasada njezinoga Splita, piše Slobodna Dalmacija.