StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetČini se nemoguće

Svi bi htjeli ovakav turizam: sezona im traje cijelu godinu, smještaji puni, a nemaju gužve! Stranci su otkrili ovaj naš kraj: Ima tu svašta za vidjeti...

Piše Silvana Uzinić
24. kolovoza 2022. - 23:01

Imaju turizam, a nemaju gužve! Nama s mora čini se nemoguće da su usred sezone smještajni kapaciteti puni, a krećete se uokolo bez laktanja s prolaznicima. Upravo to je turizam u Lici. Barem zasad, piše Slobodna Dalmacija.

– I gdje su onda svi ti gosti? – pitamo ljude u Otočcu.

– Pa rasprše se valjda posvuda po prirodi. A ima se tu svašta za vidjeti i doživjeti...

Zapravo, u Otočcu ima tek nešto više od tisuću kreveta pa je valjda i to razlog prozračnosti. Sezona, doduše, traje cijelu godinu. Apartmani su osobito popularni zimi, i to kod domaćih turista.

Stranci su u našem hotelu tihi, uglavnom su tu obitelji, a ima i nekoliko grupa. Neke čekaju minibusevi, a neki se raspituju na recepciji kako najbližim putem nekamo stići. Poslije ih vidiš kako sjedaju na bicikle s ruksacima i razmile se.

Silom prilika za doručkom prisluškujemo dogovor domaćih gostiju, po govoru su iz Dalmacije.

– Danas najprije idemo do Majerova vrela, onda ćemo do Kutereva, a? Šta kažeš? – pita ona.

– A di ćemo ručat? – važno je njemu.

– Oćemo u onoga na Gacku? – predlaže mu ona oprezno.

image

Turistički putokazi sve su češći u Lici

Duje Klarić/Cropix

Valjda misli na hotel u Ličkom Lešću čiji dio je izgradio privatnik, a još čitav aneks tik do njega je zapušten i u vlasništvu je države. Srećom, tako devastiran obavijen je gustim raslinjem pa tek viri i avetinjski podsjeća na vremena kada je turizam ovdje bio sporedan izvor prihoda.

Danas svi opet samo govore o turističkim potencijalima, o ruralnom turizmu, o destinaciji, o održivosti... Problem je u tome što nema stanovnika. Kako ih privući, a da to ne budu oni koji sve više kupuju jeftinu zemlju i kuće kako bi tu boravili vikendaški. Iz Dalmacije, konkretno, puno je upravo takvih. Lici su potrebni pravi doseljenici, koji bi tu radili i nešto proizvodili, a tijekom našeg boravka u dolini Gacke upoznali smo i nekolicinu takvih.

U Otočcu je, kao i posvuda, nekada bilo radnih mjesta po tvornicama. Danas im je, osim nešto pilana ili državnih poslova po institucijama, praktički preostala samo ta zemlja pa što stvore. Raseljenija je Lika poslije rata nego ikada u povijesti, a oduvijek se odlazilo u svijet za boljim životom. Posljednjih godina, od ulaska Hrvatske u EU, mladi odlaze čak ubrzano.

Inicijativa za održivi rast

Dajte, ljudi, vratite se, vape oni što su ostali. Među njima je jedna od glasnijih Mery Ann Rukavina Cipetić, dugogodišnja aktivistkinja civilnog društva, kojoj je sudbina namijenila da bude Amerikanka rođena u Parizu podrijetlom iz Like. No ona je odlučila drukčije. Odrasla je u Chicagu, kamo joj se još pradjed preselio. Kad je počeo rat, a ona imala dvadesetak godina, stigla je u Hrvatsku i latila se posla. Isprva je po Bosni i Hercegovini radila sa silovanima ženama s obzirom da je imala iskustvo volonterskog rada već iz Amerike i, najkraće rečeno, više nikada nije prestala preko raznih udruga popravljati društvo.

image

Mary Ann Rukavina Cipetić

Duje Klarić/Cropix
image

Mary Ann Rukavina Cipetić

Duje Klarić/Cropix

Ovaj tjedan u Lici je okupila žene poduzetnice iz svih krajeva Hrvatske jer njezina mantra je da će samo poduzetništvo pomoći ovom pretežno ruralnom kraju, koji ona, malo je reći, obožava. Premda živi u Zagrebu, otvorila je ured u Gospiću i praktički se trajno preselila nedaleko pradjedovine u Perušiću. Kako pojašnjava, njezina organizacija GTF – Inicijativa za održivi rast, osnovana još prije više od 15 godina, bavi se oblikovanjem politika i javnog zagovaranja za pitanja ženskog poduzetništva, ruralnog razvoja te rodne ravnopravnosti u jugoistočnoj Europi. Pojednostavljeno rečeno, Mery Ann stalno nastoji pomoći mladim obiteljima da pronađu smisao ovdje iako tržište rada u ruralnim područjima gotovo ne postoji. Stoga je trebalo, kako kaže, pronaći inovativan pristup u zapošljavanju mladih, a ona im to pruža putem raznih projekata koje, među ostalim, financiraju norveški fondovi.

I mnogima je pomogla, premda su je isprva Ličani gledali s nepovjerenjem. Vrlo brzo, govori nam, uvidjela je probleme u sukobu mladih i starih.

– Otac ili did, recimo, ne da zemlju dok je živ. Ne vjeruje ničemu što je novo. Drž’ se motike i starih navada!

Primjerice, jedan mladić koji je imao više sreće s roditeljima nabavio je košnice i upustio se u pčelare; jedna lička nevjesta, inače podrijetlom Mađarica iz Novog Sada, sada uzgaja buše... Njezina priča je čudesna. U potrazi za bratom, poginulim u Domovinskom ratu, stigla je u Liku gdje se potom zaposlila, a zatim udala i pokrenula obiteljski uzgoj krava buša i sada se udružuje više njih u isti posao.

Civilni sektor i država moraju raditi zajedno, poručuje. I vrlo je optimistična jer i u tome ima pomaka.

Ali evo što se događa. Proizvođačima hrane treba osigurati tržište, a ono je skučeno. Recimo, u Otočcu zelena tržnica radi samo srijedom, kao u doba Austro-Ugarske, a ostalim danima u tjednu kupcima preostaju samo piljarnice. Kako to? Pa svi imaju nešto svoje i svoje dobavljače, ondje kupe jaja, ondje povrće, tamo voće, u nekoga sir... Sve je to više nalik prvobitnoj razmjeni nego tržištu da bi se netko upustio u veću proizvodnju. Čak i neki koji su to pokušali bili su prisiljeni smanjiti opseg i prodati pogone, poput vrlo poznate sirane “Runolist”. Vlasnici, obitelj Tomaić, imali su goleme ulazne troškove pri nabavi mlijeka. Bilo im je naprosto daleko. Nastavili su proizvodnju manjih količina u Krasnom na Velebitu, odakle su prije više desetljeća i krenuli. U lokalnome marketu, gdje se inače prodaju, rekoše nam da će stići nešto “Runolist” škripavca, ali da idućih mjesec dana neće biti drugih proizvoda. Takav je period. Sirani je, naime, presudila i nebriga države za male proizvođače, kazali su Tomaići, a uz to i nelojalna konkurencija jeftinijih uvoznih sireva, veliki parafiskalni nameti, loša politika državnih potpora, ali i korona-kriza. Naravno da je ova priča vrlo demotivirajuća za mlade poduzetnike.

image

Žene poduzetnice u obilasku Like u sklopu projekta Raise Youth

Duje Klarić/Cropix

Lika Quality

Pa ipak, udruge koje se brinu o malim ličkim proizvođačima su uporne. Prije nekoliko godina osnovan je klaster “Lika destination”, koji povezuje ljude iz triju županija s ciljem brendiranja zaštićenih područja i gastrodestinacije. Uh, kad bi samo znali koliko se mi s obale grozimo ovih “destination”, možda bi i promijenili naziv. Opraštamo im jer tek su krenuli u potragu za gostima. Naš je pogled na stvari vrlo kontaminiran razornim oblikom turizma čiji smo postali zatočenici pa, logično, ne želimo to i Ličanima. Paradoks je da u netaknutu prirodu zovete horde gostiju. Nemojte dolaziti, pliiiz, rekli bismo mi s mora.

Osnovan je i regionalni sustav kvalitete Lika Quality za odabrane proizvode. Ima i zaštićeni znak – kombinaciju tradicionalne ličke kape i međunarodne oznake za kvalitetu – slova Q.

Na tom popisu su brendovi od nadaleko poznate ličke šljivovice do sireva i suvenira. Upoznat ćemo jednog proizvođača rakija, i to mladog kao rosa. K njemu će Mary Ann na kraju dana odvesti veselo žensko društvo okupljeno na radionici, a inače ih češće okuplja u Lici kako bi razmijenili iskustva. Kako stvari stoje, njezine gošće redovito su začarane onim što im pokaže, a tako će biti i ovaj put. Pokazala im je, među ostalim, kako je moguće iskoristiti komad zapuštene zemlje čijim vlasnicima zbog toga prijeti čak i kazna općinskih vlasti.

Posađen je, naime, jedan od najvećih permakulturnih vrtova, što za one koji još ne znaju znači samoodrživi ekološki vrt, u ovom dijelu zemlje i to uz pomoć stručnjaka iz Splita. Navodnjava se uz baterije na solarne ćelije. Divan je na njega pogled iz zraka s obzirom da su biljke posađene u pravilnim kružnicama. Voda je pronađena odmah do, stvoreno je jezerce i – tikve su tu, vidjeli smo, reprezentativne. A kako zemlja iskopana radi vode ne bi propala, od nje se gradi nastamba za alat i zaklon. Kuća od petnaestak kvadrata bit će podignuta za samo osam dana uz ulog od nekih dvadeset tisuća kuna. I nije to prva takva kuća u Hrvatskoj, već ih je nekoliko izgrađenih od blata i slame, kao nekadašnje tzv. švapske kuće po ravničarskim krajevima.

image
Duje Klarić/Cropix
image

Izgradnja kuće od blata u sklopu Permakulturnog sustava u Perušiću

Duje Klarić/Cropix
image

Turisti u Otočcu

Duje Klarić/Cropix

Nema snage nizašto

Gradnju su demonstrirali kršni momci pod vodstvom Nikole Grgurića, inače tajnika povijesne postrojbe Lička pukovnija. Zemlja se puni u vreće od po trideset kila, zatim se vodoravno slaže i čvrsto sabija. Metalni sabijač teži oko trideset kila pa će se, kažu nam, onaj kojega tog dana zapadne najviše umoriti.

– To mi zovemo “nejeb” jer ne ostane mu na večer snage nizašto – smiju se građevinci na perušićkoj ledini i nude nas Velebitskim pivom.

Poslagat će ukrug oko pet stotina vreća, ostaviti otvore za vrata i prozor, po sredini će biti stup na kojeg će stožasto sagraditi krov od tabli s prešanom piljevinom koje će prekriti trstikom.

– Funkcionirat će, gledajte vi kako je ovo čvrsto – tvrdi Nikola.

Zidove će ožbukati, unutra će biti i kamin i sve skupa dovoljno prostora za alat potreban u vrtu.

– Krivo mi je kad vidim da neki potencijali nisu iskorišteni. Radila sam sa ženama u politici, ali same ne mogu riješiti stvari, kao ni sama politika. Političari mogu stvoriti radna mjesta zapošljavanjem savjetnika, ali samo poduzetnici stvaraju nova radna mjesta. Čovjek mora prije svega sam sebi stvoriti novu vrijednost, a zatim i za drugoga. Iz onoga što oni uplate u proračun političari mogu zaposliti administraciju – govori Mery Ann.

Nadahnuto nam pokazuje sljedeći naum. Naučit će, naime, Ličane sve o sustavu sadnje nazvanom, pazi sad, “aeroponic tower garden”. Biljke rastu na stupu pa dobiješ čitav vrt na jednom četvornom metru, što je možda upravo ono što će trebati nekom mladom čovjeku kojemu dida ne da komad zemlje dok je živ.

“Šta ne uzgojiš pomu i petrusimul po sistemu aeroponic tower garden?” Da tako nešto kažeš ikome u nas, pogledao bi te kao buša. Ipak, Mery Ann i njezina udruga upravo će to pokušati u Lici, jer ljudi po svijetu su se dosjetili pa što ne bismo i mi probali.

image

Izgradnja kuće od blata u sklopu Permakulturnog sustava u Perušiću

Duje Klarić/Cropix
image

Otočac

Duje Klarić/Cropix

Rakija od piva

Zanimljiv je tako i korak naprijed koji je učinila obitelj Vlainić, čiji OPG proizvodi rakiju.

– Svaka čast našim pradidovima i didovima, oni su proizvodili rakiju na svoj način, bio je dobar i treba to poštovati, ali mi imamo destileriju, educirali smo se pa proizveli još bolju – kaže nam Drago Vlainić, koji nije samo, kao četvrta generacija, prije dvadeset godina odlučio nastaviti tradiciju uz kotlove gdje se oduvijek pekla čuvena lička šljivovica, već mu je ruke u tome prije nekoliko godina dao i sin Ivan, jer se zbog toga preselio iz Zagreba u Prvan Selo u općini Perušić, napustivši studij geografije.

image

Ivan Vlainić s unukom Ivanom i obiteljskom slikom iz 1959 godine na kojoj njegov pradjed peče rakiju

Duje Klarić/Cropix
image

Ivan Vlainić kuha rakiju od višanja iz Šestanovca

Duje Klarić/Cropix

Uz njegovu pomoć na mjestu nekadašnje štale nastala je kušaonica, a ponad nje jednom će biti i apartmani. Nedavno je, kao nositelj OPG-a i ponosni nastavljač šukundjedove rabote, bio u konkurenciji za najboljeg proizvođača u zemlji. Oca i sina zatekli smo na dan kad im je iz Šestanovca stiglo par tona višanja maraske, a inače imaju poveliki voćnjak. Od šestanovačkih višanja pravit će i rakiju i liker. Godišnji kapaciteti su im između 3000 i 4000 litara rakije i likera. Proizvedu oko 12 vrsta rakije i voćnih likera.

Ivan je eksperimentirao i s rakijom od piva, što je rijetkost u našim krajevima, a vrlo uobičajeno po Njemačkoj i Češkoj. Ivan će, kaže, upisati i studij i od njega ćemo, čini se, imati raznih iznenađenja. E, on je taj koji će podignuti Liku. “Samo da nam se još oženi”, našalile su se gošće.

Lika je zemlja rajskih i zavodljivih vrtova, po čijoj vodi se mirno baškare patkice i u kojoj bezbrižno plivaju pastrve, čiji medvjedi su zadovoljni po šumama. Tu životinje, biljke i ljudi ne žive u strahu jedni od drugih. I tu je apsurd reći da nema života. Ima ga itekako, samo ga ljudima još valja pronaći. Turisti, naime, već opako njuškaju naokolo.

17. studeni 2024 09:19