StoryEditor
Hrvatska i svijetTRAGOM BRODSKE NEZGODE |

SVEPRISUTNI OBITELJSKI SUEZ Vedran Benić i Vesna Bradarić Gamulin pričaju o vezama s Egiptom, precima peljarima, Nilu i pustinjskom vjetru khamsinu...

Piše Vedran Benić
7. travnja 2021. - 18:06
Promet Sueskim kanalom daleke 1907. godineObiteljski Album Vedrana Benića

Nedavno nasukavanje gigantskog teretnjaka 'Ever Given' koji je danima blokirao Sueski kanal i omeo cijelu svjetsku trgovinu, kod dvoje je Dubrovčana pobudilo sjećanja na obiteljske veze s dalekim Egiptom.

Umirovljeni novinar i bivši voditelj HRT-ova centra u Dubrovniku Vedran Benić za Dubrovački je ispričao obiteljsku priču o Sueskom kanalu i svemu što ga veže za taj kraj svijeta koji nikad nije posjetio:

image
Otac Vedrana Benića rodio se u dalekoj Ismailiji
Tonci Plazibat/Cropix

Kada sam u srpnju 1992. godine pošao izvaditi prvu Domovnicu, policijski me službenik rutinski zapitao: „Mjesto očeva rođenja?“ Na odgovor: „Ismailiah, Egipat“, vidljivo se trgnuo. „Ako nisi upisan u knjigu državljana, teško ćeš dobiti domovnicu s takvim mjestom očeva rođenja“, mrko je promrmljao. Listajući po ispisu, ipak mi je pronašao ime. „Čuj, ima te u knjizi!“ ustvrdio je iznenađen činjenicom da je u knjigu hrvatskih državljana upisan i jedan takav lik kojemu je otac rođen u mjestu tako sumnjivoga balijskog imena kao što je Ismailiah.

Htio sam mu odgovoriti da je u knjizi hrvatskih državljana moja obitelj sigurno bila prije upisana nego njegova, ali vremena su bila ratna i nervozna, pa sam se suzdržao. Kad danas bolje promislim, mjesto očeva rođenja redovito je izazivalo pravu zbrku u glavama revnih službenika svih bivših država na ovom prostoru. Dumali su oni i dumali s čime popuniti sve one obvezne rubrike tipa “srez”, “banovina”, "općina" ili "kotar" rođenja, odnosno gdje upisati sva ta čudna imena Port Tawfik, Ismailiah, Aleksandrija ili Port Said. Tako se u očevim dokumentima može naći i totalna besmislica poput zapisa: „Kotar rođenja Port Said“.

Svjetska frka koja je nastala nakon što je kontejnerski brod „Ever Given“ prepriječio prolaz kroz Sueski kanal obnovila mi je obiteljska sjećanja. Suez je u mojoj familji mitski sveprisutan još od 1907. godine, kada je u prosincu cavtatski kapetan Andro Benić, moj nono, dobio mjesto pilota na Sueskome kanalu. Nakon poruke da se u Egiptu lijepo snašao, Andru se nekih sedam mjeseci kasnije priključila i supruga Luce s prvorođenim sinom Markom od godinu i po dana. Obitelj će ostati u Egiptu više od 22 godine, sve do nonova umirovljenja, pa odatle egzotično mjesto očevo rođenja, uz još petoro braće i sestara koji su se tamo rodili.

image
Kapetan Andro i Luce Benić s djecom u Egiptu
Obiteljski Album

Odluka o selidbi u Egipat bila je u to doba ipak nešto manje egzotična nego što danas zvuči. Od samog početka izgradnje Sueskoga kanala 1859. u desetogodišnjim radovima na prokopavanju 163 kilometra dugog plovnog puta između Sredozemlja i Crvenog mora sudjelovalo je više stotina Hrvata, prema nekim procjenama njih čak 3.000.

Ujedno je Ferdinandu de Lessepsu, koji je u svjetskoj povijesti zabilježen kao inicijator i graditelj Sueskoga kanala, jedan od glavnih pomoćnika pri izgradnji bio inženjer građevinarstva Antun Luković, rodom iz bokokotorskoga Prčnja. Graditelji iz ovih krajeva bili su toliko brojni da je jednom Dubrovčaninu, franjevcu Luju Čurčiji pripala čast katoličkoga blagoslova novoga plovnog putu na velikoj svečanosti otvaranja Sueskog kanala 1869. godine. Rođen 1818. u Dubrovniku, Ljudevit (Lujo) Čurčija bio je 1866. imenovan nadbiskupom sa službom apostolskog vikara za katoličke vjernike u Egiptu i Arabiji, pa je u toj funkciji i blagoslovio početak plovidbe kanalom.

Na vlastitu zamolbu 1881. razriješen je dužnosti, no u domovinu se nije uspio vratiti. Vraćajući se u Dubrovnik, na putu iz Aleksandrije za Napulj iznenada je 15.VII.1881. umro na brodu „Messageries“, pa mu je tijelo, prema tadašnjem običaju, spušteno u morske dubine.

Mnogi od ljudi iz naših krajeva koji su sudjelovali na izgradnju kanala ostali su živjeti u Egiptu radeći pretežno u kompaniji koja je upravljala kanalom. U kasnijim desetljećima priključivali su im se novi sunarodnjaci, tako da je između dvaju svjetskih ratova, zajedno s potomcima, u Egiptu živjelo oko 4.000 Hrvata, uglavnom u Aleksandriji, Kairu, Port Saidu, Ismailiji i Suezu. Među njima relativno je brojna bila i skupina Dubrovčana, pretežno pomorskih kapetana poput moga nona Andra, koje je tvrtka Compagnie universelle du canal maritime de Suez sa sjedištem u Parizu angažirala na poslovima pilota za brodove u prolazu kroz Sueski kanal.

SUEZ U OBITELJSKOJ MEMORIJI

Nona Andra nisam uspio upoznati jer je umro desetljećima prije moga rođenja. No, obiteljsko sjećanje na godine provedene u Suezu bilo je sveprisutno. Ne samo po tragovima orijentalnog pokućstva donesenog iz Egipta, nego i po noninom uskliku mabrouk! kada bismo dobili dobre ocjene u školi ili uzrečici mafeesh kada bi htjela neke stvari prekinuti. Na arapskome „mabruk“ kako se riječ izgovara, znači bravo, čestitam, a „mafiš“ na egipatskom arapskom otprilike – to bi bilo to!

Egipatske godine osjećale su se i u tradicionalnom obiteljskom frankofonstvu, budući su djeca u Egiptu išla u francuske škole, te kasnije, poput moga oca, studirali u Parizu. Međutim, kako se u doba moga djetinjstva konverzacija na francuskom u obitelji vodila redovito pri temama koje djeca ne bi smjela čuti, stvorio sam gotovo urođenu averziju prema tom jeziku. No, bio mi je francuski izgleda suđen! Svojevrsni mirovni sporazum s francuskim sklopio uz suprugu Željku, koja je studirala francuski i cijeli radni vijek provela kao turistički ekspert za goste s francuskog jezičnog područja.

image
Promet Sueskim kanalom daleke 1907. godine
Obiteljski Album Vedrana Benića

Smrću supruga Andra 1937. godine, none Luce je naslijedila njegovu francusku mirovinu. U toku Drugoga svjetskog rata mirovinu nije dobivala, no Francuska se kao uređena država nakon rata pojavila s isprikom i isplatila cjelokupni zaostali iznos. Ujedno su noni ponuđene dvije opcije: ili jednokratna isplata pozamašne svote novca odjednom, ili redovita tromjesečna mirovina do smrti. None Luce se odlučila za ovo drugo i pogodila jer je doživjela 92 godine.

Francuska mirovina značila je i redoviti godišnji obiteljski ritual. Uz Festu svetoga Vlaha, koji je u socijalizmu bio radni dan, none bi pošla u Grad na misu, ali istodobno i na općinu potpisati Certificat de vie des retraités à l'étranger, odnosno potvrdu da živa, kako bi joj se mirovina i dalje isplaćivala. Nonina mirovina u francuskim francima, iako je njoj isplaćivana u dinarima, značila je za sve članove obitelji neke pogodnosti koje su u doba socijalizma bile nedostupne drugim građanima. Liberalizacijom putovanja u inozemstvo, mogli smo legalno sa sobom nositi devize kupljene u banci, dok su drugi morali inozemne novčanice švercati na sve moguće i nemoguće načine. Meni osobno omogućila je i presudnih pet mjeseci u odrastanju, poimanju života i shvaćanju svijeta.

Kako je francuska mirovina bilo poprilična, za života je none uredno dio stavljala s bande. Tako, kad je 1973. godine napustila ovaj svijet, svim je unucima ostavila štedne knjižice s popriličnim iznosom. Ja sam svoju knjižicu uzeo i otputovao hitch hicking po Europi kao hipi. London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles... Vratio sam se nakon pet mjeseci, kada sam štednu knjižicu potpuno ispraznio. Da nešto drugo s tom lovom uradim, nije mi padalo na pamet. Ipak sam udisao zrak buntovnih šezdesetih. S te „europske turneje“ koja mi je u razmišljanju znatno izmijenila cijeli budući život, vratio sam se praznih špaga, ali punoga srca, vječno zahvalan noni Luci.

image
Ogromni tanker Ever Given danima je zbog nasukavanja blokirao promet Sueskim kanalom
Cropix

Sa sueskim tragovima susretao sam se i u profesionalnom novinarskom životu. Snimajući reportaže za HTV emisiju „More“ s Vladom Onofijem iz dubrovačkoga Instituta za more i priobalje, spoznao sam da među ribama postoje i „Lesepsijski migranti“. Naime, kroz Sueski kanal ne prolaze samo brodovi, nego i – ribe, pa je do sada pronađeno već 14 novih ribljih vrsta koje su iz Crvenoga mora kroz Suez dogurale i do Jadrana. Šire u Sredozemlju ima ih još i više, a zajednički naziv za njih skovan je po prezimenu graditelja kanala Ferdinanda Lessepsa.

Zaključit ću ovu obiteljsku priču o Suezu dosjetkom koju često koristim, ali ponovit ću je i ovdje jer uvijek pali! Kad je početkom 1931. godine nono Andro odlučivao kamo će iz Egipta u zasluženu mirovinu, dvojba je bila između Nice na Azurnoj obali i povratka u domovinu. Odlučio je kupiti kuću u Dubrovniku, potkrijepivši odluku riječima: “Kako ću ja u Francuskoj u starosti živjeti bez župskih prokula?” Tako je jednom jedinom rečenicom o župskim prokulama, nono Andro cijeloj obitelji priskrbio – 45 godina socijalizma!

A znate li što je u cijeloj ovoj priči koju sam razvezao o Suezu najsmiješnije!? Ja u Egiptu nisam nikad bio, niti sam Sueza vidio, a prema svemu sudeći nikad u životu ni neću. A obiteljski mit o Suezu neprekidno me prati…

Osim Vedrana Benića, uz Sueski kanal snažnim je sjećanjima i emocijama vezana i njegova sugrađanka Vesna Bradarić Gamulin, prevoditeljica s engleskog, francuskog i talijanskog, zaljubljenica u književnost i umjetnost...

image
Vesna Bradarić Gamulin s nostalgijom se sjeća egipatskih dana
Facebook
VESNA BRADARIĆ GAMULIN Kao djeca smo znali preplivati Sueski kanal...

Dubrovkinja Vesna Bradarić Gamulin ovih dana se prisjetila pokojnog oca Adolfa koji je 11 godina u Suezu radio kao pilot. Egipatska vlada je nakon nacionalizacije Sueskog kanala 1956. pozvala je u ispomoć iskusne kadrove iz bivše Jugoslavije. Kapetan Adolfo Bradarić našao se među 12 pomoraca koji su poslani u Ismailiju, grad na zapadnoj obali Sueskog kanala.

Tijekom sljedećih 11 godina on će kao pilot kroz Suez provesti na tisuće brodova, proputovati cijeli Egipat i steći mnoga poznanstva i prijateljstva na tlu Afrike.

Na meti projektila

Za razgovoru za reviju 'Svijet' Bradarić se svojedobno prisjetio stresnog vijađa na švedskom brodu 'Nipon', dan nakon izbijanja izraelsko-arapskih sukoba. Nipon je s pilotinom bio drugi u konvoju od 14 brodova koji su išli na sjever u pravcu Port Saida, no dolaskom Izraelaca na kanal, ostali su u blokadi. Adolfo se vratio kućio u Ismailiju, ne sluteći da će taj konvoj nepokretan ostati još punih 8 godina ostati u vodama Sueza.

Njegova kuća u najvećoj gradskoj ulici Mohamed Ali često je bila na meti izraelskih projektila, pa je s obitelji danima bio u podrumu vile i kao 'suvenir' sačuvao nekoliko gelera izraelskih topovskih granata. Drugo bombardiranje koje je doživio na Svetog Nikolu 1991. u rodnom Dubrovniku bilo je kobno.

U svom stanu na adresi Frana Bulića 5, kapetan Bradarić ranjen je u napadu navođenih maljutki i godinu kasnije preminuo od posljedica ranjavanja u domu za umirovljenike. Kći Vesna jednu je ubojitu maljutku dala prijateljici Kathleen Wilkes koja ju je odnijela sa sobom u Oxford.

'Opjevao' ga i Zvrko

O Adolfu Bradariću pisao je i specijalni dopisnik Vjesnika, poznati novinar i književnik Ratko Zvrko 23. studenog 1968. godine:

-“ Prije jednog stoljeća na gradnji Sueskog Kanala, koji spaja da mora a dijeli dva kontinenta, radili su i mnogu naši zemljaci. Među pilotima na kanalu uvijek je bio poneki naš sugrađanin. Međutim, sve do 26.srpnja 1956. kad je Sueski Kanal nacionaliziran, na kanalu je bilo najviše francuskih i britanskih pilota, te nizozemskih koji su iz nezadovoljstva demonstrativno napustili posao i otputovali. Time je dovedeno pod upit pitanje plovidbe kanalom. Zastoj, međutim, nije dugo trajao. Samo tri dana nakon nacionalizacije na kairski aerodrom sletjela je prva skupina pomoraca iz Jugoslavije. Osamnaestero djece pilota se školovalo uglavnom u francuskim osnovnim školama koje su držali časne sestre franjevke  i svećenici raznih drugih redova). Samo je Ivo sin kapetana Adolfa Bradarića pohađao Arapsku školu te bio jedan od najboljih učenika..."

Bova imenom 'Krava'

Za Vesnu je Ismailija i danas među najljepšim gradovima u Egiptu. Sastoji se starog Arapskog i novog luksuznog dijela grada koji su sagradili Francuzi.  Glavna ulica je ukrašena stablima sa žarko crveno narančastim cvjetovima. Pred njezinom kućom pružala se velika zelena površina uz koju je tekao rukavac Nila. 

- U školu sam išla biciklom a na glavnu plažu nas je otac vozio skoro svaki dan autom. Bilo je veliko društvo prijatelja iz raznih europskih zemalja, zajedno smo odlazili na kupanje, u klubove, jedrenje, jahanje i tenis. Sueski kanal smo znali preplivat' kad nije bilo konvoja. Odmorili bi se na jednoj većoj bovi koju smo zvali Krava, pa plivali do druge obale, u povratku isto.Vjerojatno roditelji o tome nisu ništa ni znali – s nostalgijom se prisjeća Bradarić naša sugovornica života s roditeljima i bratom kojih više nema:

- U kući smo imali pse, mačku i papagale, to se razdoblje može nazvati "sretna nostalgija”. Kada je puhao khamsin vjetar u trećem mjesecu , kao sad kad se ovaj tanker nasukao, to bi bile nevjerojatne oluje, sve bi postalo tamno žuto, nije se moglo ništa vidjeti, a sve u kući trebalo je duplo zatvoriti jer je pijesak nemilosrdno svugdje ulazio. To bi trajalo u navratima do 50 dana što na arapskom i znači riječ Khamsin. Pustinjski vjetar najviše se osjećao baš tu uz kanal – prisjeća se Vesna.

Pape je najviše volio Gruž

 

Ona je nakon osnovne škole otišla u Internat u Englesku školu u Kairu gdje je potom upisala Economic Political Science na Američkom fakultetu (AUC). No pape nije dopuštao da zaboravi zavičaj:

- Svako ljeto smo dolazili avionom iz Kaira preko Atene na Zagreb pa Dubrovnik. Ostali bi 2 mjeseca uživali u Dubrovniku imali prijatelje kupali se u Šulića a ponekad i na Dančama. Ta spona s našim Gradom i zemljom nije nikad prekinuta. Kad su pitali mog oca koja mu je luka najdraža, uvijek bi odgovorio da najviše voli povratak u luku Gruž.

(Gabrijela Bijelić)

 

image
Vesna u školi koje su vodile franjevke (prva dolje do časne sestre Ane)
Obiteljski Album
image
Vesna s bratom, roditeljima i obiteljskim prijateljima
16. travanj 2021 12:06