Djetetovo tijelo pronađeno je 4. kolovoza u seoskom bunaru kod Perušića, umotano u crnu vreću. Deset dana kasnije lički policajci pronašli su ubojicu - bila je to djetetova majka, 20-godišnja hrvatska državljanka, kojoj je određen istražni zatvor, piše Slobodna Dalmacija.
"Imajući u vidu zaštitu i dobrobit obitelji, nismo u mogućnosti iznositi više detalja kriminalističkog istraživanja", objavila je Policijska uprava Ličko-senjska.
S obzirom na tu (ispravnu) odluku ličke policije da detalje slučaja ne iznosi u javnost, ne možemo ni mi ulaziti u pojedinosti ove tragedije, ali možemo donekle ocrtati o čemu se radi kad govorimo o čedomorstvu i što se otprilike događa u majčinoj psihi prije no što odluči usmrtiti dijete koje je upravo donijela na svijet.
Prije svega, postoje valjani i snažni razlozi zbog kojih suvremena kaznena zakonodavstva u većini zemalja svijeta čedomorstvo tretiraju kao blaži oblik ubojstva, pa su i kazne blaže nego za obično ubojstvo. Ti se razlozi odnose na posebno psihološko-fiziološko stanje porodilje, odnosno na intenzitet poremećaja izazvan porođajem koji dovodi do njezine smanjene uračunljivosti, a što onda utječe na odmjeravanje kazne.
Obično se govori o postporođajnoj depresiji – koja pogađa dio rodilja – ali to nije jedini uzrok čedomorstva koji se tumači smanjenom uračunljivošću. Postoji još čitav niz medicinskih, psihosocijalnih, ekonomskih i drugih indikatora koji ženu mogu dovesti u takvo stanje.
Kritična 24 sata
Kako u svom stručnom radu "Možemo li spriječiti čedomorstvo?" - objavljenom 2006. u časopisu "Gynaecologija et perinatologia" – navode psihijatrica Sanja Katalinić i ginekologinja Aleksandra Frković, čedomorstvo "vrlo rijetko predstavlja predmet stručnih medicinskih istraživanja i proučavanja" (a tada se najčešće obrađuju slučajevi "majki s određenim psihičkim poremećajem"), ali je počesto "predmet kriminoloških i socioloških istraživanja".
Pritom autorice navode da mnoga čedomorstva "ostanu nezabilježena iz jednostavnog razloga što u većini slučajeva ne postoje liječnički podaci o trudnoći i ista ostane neregistrirana". A ona koja su zabilježena događaju se vrlo rijetko: samo tri posto ubojstava djece mlađe od 14 godina otpada na čedomorstva.
Američki psihijatar Phillip Resnick i njegov britanski kolega Paul d‘Orban još su 1970-ih godina razradili klasifikaciju ubojstava djece u šest kategorija: 1) ubojstvo iz nasilja od strane majke; 2) ubojstvo od strane psihotične majke; 3) čedomorstvo; 4) ubojstvo djeteta kao osveta majke prema ocu djeteta; 5) ubojstvo neželjenog djeteta; 6) ubojstvo djeteta iz milosrđa.
Kao razlikovnu osnovu u odnosu na ostale tipove ubojstva djece, Resnick je 1970. definirao čedomorstvo "kao ubojstvo novorođenčeta od strane majke unutar 24 sata od rođenja".
Upravo ta vremenska odrednica čini ovaj tip ubojstva specifičnim: čedomorstvo se događa u prvom (i posljednjem) danu djetetova života.
Jaki vjerski običaji...
Kako navode Katalinić i Frković, istraživanja su pokazala da postoje određene specifične psihosocijalne karakteristike majki koje izvedu čedomorstvo:
"Radi se obično o adolescenticama i mladim ženama koje su uglavnom neudane ili nisu u ozbiljnijoj vezi s ocem djeteta, te uglavnom žive s roditeljima ili rođacima. Često u obitelji ovih djevojaka postoje jaki vjerski običaji protiv spolnih odnosa prije braka.
Strah da roditelji saznaju o trudnoći vodi trudne maloljetne djevojke prema čedomorstvu", pišu spomenute autorice.
Naravno, postoje i iznimke, pa tako čedomorke mogu biti "i žene u srednjim godinama života, udane, koje već imaju potomstvo, a potječu iz različitih socijalno-ekonomskih, rasnih i vjerskih okruženja". U tom smislu indikativan je primjer Japana, gdje srednja životna dob čedomorki iznosi 30 godina.
Kao jedan od najvećih rizika za čedomorstvo, u literaturi se navodi "negiranje vlastite trudnoće", što najčešće predstavlja oblik obrambenog mehanizma trudnice koja nije željela trudnoću:
"Ove trudnice vrlo rijetko razmišljaju o pobačaju, ne samo zbog svoje maloljetnosti već i stoga što bi to značilo da razmišljaju o situaciji u kojoj se nalaze, u smislu donošenja određene odluke u svezi iste. Karakteristično je da se fatalistički prepuštaju sudbini i žive od dana do dana bez plana o budućnosti svojoj i djeteta, ne očekujući i ne poduzimajući gotovo ništa", pišu Katalinić i Frković.
Autorice ističu da je takva reakcija "vrlo česta u žrtava incesta te u oboljelih od psihoze i disocijativnog poremećaja", ali i u onih mladih djevojaka koje žive u patrijarhalnoj okolini - njihovo negiranje trudnoće može biti izazvano strahom od stigmatizacije, odnosno "izrazitim osjećajem krivnje zbog seksualne veze koja je neprihvatljiva za njihovu okolinu".
Teške materijalne prilike
I ekonomski faktori utječu na čedomorstvo. Katalinić i Frković ukazuju da je većina žena koje izvrše čedomorstvo "lošeg ekonomskog stanja i uglavnom ovise o svojoj okolini".
To je potvrdila i analiza psihijatrijskih vještačenja žena koje su izvršile čedomorstvo u Republici Hrvatskoj od 1985. do 1990. godine. Ustanovljeno je "da su iste niskog obrazovnog statusa, većina bez formalnog zanimanja, svaka treća je bila nezaposlena i uglavnom nesređenog imovinskog stanja", a kao motiv za čedomorstvo
najčešće se navode "strah od okoline, teške materijalne prilike, nezaposlenost".
Inače, u tom se istraživanju pokazalo da je čak trećina čedomorki imala troje i više djece, pa se razlog za čedomorstvo kod njih vjerojatno krio u teškim materijalnim prilikama.
Zbog svih tih specifičnosti čedomorstvo se, kako smo rekli, tretira i kažnjava blaže od ostalih tipova ubojstva, još otkad je 1783. godine Britansko liječničko društvo predložilo da se čedomorstvo – upravo zbog navedenog niza olakšavajućih okolnosti - pravno tumači drugačije nego ostala ubojstva.
U hrvatskom kaznenom zakonodavstvu čedomorstvo je posebno utoliko što subjekt tog kaznenog djela može biti samo majka; ako je počinitelj netko drugi, radi se o kaznenom djelu ubojstva. Prema našim zakonima, majka koja usmrti svoje dijete za vrijeme ili izravno nakon rađanja kaznit će se zatvorom od jedne do osam godina, ali je, kako navode Katalinić i Frković, "u praksi primijećeno da su presude uglavnom uvjetne".
Istraživanje u Mađarskoj
U završetku svog rada spomenute autorice se dotiču i ključnog pitanja, onog o prevenciji čedomorstva. Kako kažu, problem je težak, ali nije potpuno nerješiv, osobito ako se radi o djevojkama adolescentske dobi:
"Može li se čedomorstvo spriječiti? U potpunosti ne, no s obzirom da su adolescentice posebno rizične za čedomorstvo, potrebno je otkriti svaku trudnu adolescenticu, kako bi joj se što prije pomoglo, bilo preko osiguranja financijske pomoći, prenatalne njege, pobačaja ili rane postpartalne njege", pišu Katalinić i Frković.
Pritom je nezamjenjiva uloga nastavnika, liječnika i socijalnih radnika "koji su u čestim kontaktima s adolescenticama", te su kao takvi "najbolji za kontrolu ove rizične populacije". Međutim, potrebna je i šira državna intervencija, a prvenstveno promjene u obrazovnom programu i sustavu:
"Dovoljno rano uključivanje seksualnog odgoja i edukacije o kontracepciji, kao dio obveznog odgojnog i obrazovnog procesa, predstavlja najbolji način prevencije neželjene trudnoće, stvaranjem mladih osoba koje će biti svjesne i odgovorne za svoje postupke. Naravno, potpora ovome treba biti lako dostupna kontracepcija te slobodan i zakonski dozvoljen pobačaj", ističu autorice članka, napominjući kako je istraživanje u Mađarskoj pokazalo "da djevojke izvršavaju čedomorstvo zbog vrlo skupe kontracepcije i pobačaja".
Završna poruka autorica upućena je "zemlji klečavaca", odnosno čitavom (patrijarhalnom) društvu, čija odgovornost za čedomorstva leži u činjenici da se neželjene trudnoće i pobačaj i danas osuđuju, osobito u manjim i konzervativnijim sredinama, što djevojkama koje imaju nesreću da odrastaju u takvim sredinama ne ostavlja previše izbora.
"Promjena društvene stigme i neosuđivanje neželjenih trudnoća sigurno će smanjiti učestalost čedomorstva kao metode rješavanja istih", zaključuju autorice.