Kineski komunisti slave 100. rođendan voljene partije - 1. srpnja 1921. u Šangaju, u kućici od cigle koja se nalazila na broju 106. u ulici koja je nosila francuski naziv Rue Wantz, sastala se skupina od dvanaest ljudi među kojima su bila i dva sovjetska agenta. U toj kućici je inače živio mladić imena Mao Zedong (Mao Ce-tung) krupni seljački sin iz provincije Hunan, odani komunistički aktivist i kasniji osnivač i prvi veliki vođa Narodne republike Kine, piše Slobodna Dalmacija.
Ovako je, piše britanski The Economist, izgledalo osnivanje Komunističke partije Kine koja je svoju djelatnost započela usred građanskog rata i općeg rasula nekada moćnog Kineskog carstva. Najbolji primjer toga rasula bio je upravo Šangaj koji je bio jedna od brojnih kolonijalnih enklava zapadnih sila i u kojem je postojala četvrt pod ekskluzivnom upravom Francuske. Otud i francusko ime ulice u kojoj je osnovana KP Kine.
No, u službenoj kineskoj historiografiji ova priča ima i drugu varijantu. Kako piše američki Foreign Affairs, datumom osnivanja KP Kine smatra se i 23. srpnja 1921. kada je, također u Šangaju, održan prvi partijski kongres.
Bogati moćnici
No, ova nijansa nije pretjerano važna za razumijevanje tadašnje Kine u kojoj je većina od 400 milijuna stanovnika živjela na selu gdje je glad svake godine ubijala stotine tisuća ljudi. U ovakvoj rasutoj i podijeljenoj Kini zapadnjačka retorika o slobodi i demokraciji zvučala je vrlo neuvjerljivo, pa je komunistička utopija uvezena iz Sovjetskog Saveza izgledala kao jedini spas.
Tu viziju u velikoj mjeri potvrđuje današnja Kina čiji rast zapadnjacima izgleda vrlo opasno jer bi do polovice ovog stoljeća kineski komunistički div mogao postati globalni hegemon.
Koliko je to istina svjedoči Foreign Affairs koji bilježi da je u ožujku ove godine jedan utjecajni kineski diplomat Amerikancima otvoreno rekao kako "više ne mogu s Kinom razgovarati s pozicije sile".
U pozadini svega je nova kineska vanjska politika koja se sprema zakoračiti u središte globalne političke pozornice. To opet znači da SAD i njihovi saveznici nisu dovoljno jaki da bi obuzdali globalni uspon Kine u kojoj komunisti drže vlast brigom za obične ljude, korupcijom, isticanjem nacionalnog ponosa i korištenjem sofisticiranog aparata prisile.
Iako se kineski komunistički vrh, kako piše The Economist, pretvorio u šačicu vrlo bogatih moćnika, vodstvo KP Kine ipak vodi računa o željama i potrebama običnih ljudi. Stvaranje svojevrsne države blagostanja koja je svakome osiguravala mirovinu i državno podupirano zdravstveno osiguranje mnogim je Kinezima poboljšalo život.
Mirovinski sustav
Najekstremniji primjer toga je kineski mirovinski sustav koji, kako piše The Economist, nekima omogućava odlazak u mirovinu i u 54. godini. U pozadini svega je računica iz 50-ih godina prošlog stoljeća kada je dob umirovljenja od 60 godina za muškarce i 50, odnosno 55 za žene izgledala realno jer dobar dio Kineza nije živio toliko. Danas, u situaciji kada je očekivani životni vijek 77 godina, kineski mirovinski sustav izgleda prilično velikodušan, posebno zato što starenje kineskog stanovništva postupno otvara problem nedostatka radne snage. Osim toga, činjenica da kineski mirovinski sustav trenutno ima blizu milijardu osiguranika, čini ga najvećim takvim sustavom u svijetu. Taj bi sustav zbog svoje velikodušnosti do 2035. mogao bankrotirati.
Usprkos tome što se većina Kineza protivi upornom nastojanju vlade da produži radni vijek, mnogi zaista vole komunističku vladavinu "čvrste ruke".
The Economist navodi kako se mnogi Kinezi čak i dive takvoj politici jer smatraju da su kineski komunisti relativno brzo pobijedili pandemiju koronavirusa i oživjeli gospodarstvo zemlje dok Zapad još uvijek stenje pod pritiskom pandemije i krize. Istovremeno, Kinezi uživaju u osjećaju ponosa što je Kina danas vrlo utjecajan globalni igrač, zbog čega državni mediji komuniste uspješno predstavljaju kao zaštitnike kineskih nacionalnih i kulturnih interesa. Portretirajući Ameriku kao zemlju nasilja i rasnih nereda, mediji Kineze uspješno uvjeravaju da vlast Komunističke partije nema alternativu jer bi sve drugo značilo potpunu anarhiju.
Istovremeno, kinesko komunističko vodstvo svoju vlast nastoji prikazati kao inovativni oblik jednostranačke demokracije.
Privid demokracije
Taj sistem je na sažet način opisao kineski vođa Xi Jinping tvrdeći kako je Kina proizvela potpuno novi politički sustav u kojem je Komunistička partija stvorila posebne kanale za konzultacije s građanima. U ovoj priči državni mediji idu toliko daleko da vlast kineskih komunista predstavljaju kao učinkovitu alternativu zapadnim demokracijama. Čak što više, tvrdi se da bi čitav svijet trebao učiti od Kine.
U pozadini ove propagande je nešto što se može nazvati cyber-komunizam jer vlada koristi digitalnu tehnologiju za nadzor građana, prikupljajući podatke iz sveprisutnih nadzornih kamera i mobitela građana kako bi lakše locirala političke sumnjivce.
Ipak, iako je Komunistička partija Kine uspješna i svemoćna i iako se službeno naziva "velikom, slavnom i nepogrješivom", iza ovih sjajnih kulisa kriju se njezina kriza i stalna borba za vlast.
Ta borba za vlast se prema vani prikriva pričama o tome kako partijski vrh čistkama uklanja korumpirane i nesposobne dužnosnike, pri čemu svaki novi vođa nastoji na raspolaganju imati milijune odanih komunista koji će bespogovorno ispunjavati naloge partijskog i državnog vrha i koji će na terenu suzbijati "neprijateljsku" propagandu i "raskrinkati" sve protivnike režima.
KP Kine ima oko 90 milijuna članova među kojima se danas vode frakcijske borbe, a česta su i odstupanja sa strogo propisane partijske ideološke linije stranke. U ovakvoj situaciji je kineski vođa Xi Jinping, unatoč tome što je 2018. postao potpuni gospodar zemlje i partije i što njegove riječi postaju nova partijska filozofija koja se uči u školama, stalno na oprezu.
Zabrinuti Xi Jinping
Vanjski promatrači se stoga pitaju hoće li ovaj se kineski komunistički sustav urušiti sam od sebe, kako se to prije tri desetljeća dogodilo Sovjetskom savezu. Toga se, piše The Economist, pribojava i sam kineski partijski vrh. Xi Jinping pokazuje vidljivu nervozu oko mogućnosti da su zapadnjačke ideje slobode i demokracije već sada nagrizle komunistički sustav koji iznutra ugrožavaju korupcija, komunističke frakcijske borbe i nelojalnost dijela komunista. Čak što više, strah od ponavljanja sovjetskog primjera kineskog vođu je natjerao na kreiranje posebne propagandne kampanje usmjerene protiv "povijesnog nihilizma" što zapravo znači kažnjavanje onih za koje se utvrdi da ne vjeruju u budućnost kineskog komunizma.
Ipak, povijest ima i drugačije lice koje objašnjava privrženost Kineza komunistima. Kako je to na početku spomenuto, Komunistička partija Kine je osnovana u doba općeg nacionalnog rasula kada su Francuzi, Britanci i Japanci grabili i iskorištavali komade nekada moćnog Kineskog carstva. Pobjedom kineske Crvene armije u građanskom ratu i proglašenjem Narodne Republike Kine 1949. tog je poniženja nestalo. U takvoj su situaciji kineski komunisti, figurativno rečeno, sklopili brak s nacionalizmom koji traje i danas.
Informatički nadzor
Koliko je to istina svjedoči The Economist koji prenosi ponos običnih Kineza što njihova zemlja više nije slaba i podijeljena država kojom "drmaju" zapadni imperijalisti. Strah i nemir zapadnjaka, nemoć Amerike i popustljivost Europe samo ističu ovaj ponos zbog globalnog prestiža Kine.
Ta je ponos u najnovije vrijeme je najbolje izrazio kineski veleposlanik u Londonu koji je sredinom lipnja, na prozivke sa sastanka skupine G7 na čelu sa američkim predsjednikom Joeom Bidenom odgovorio:
"Davno su prošli dani kada je važne globalne odluke donosila mala skupina zemalja."
To znači da se u bliskoj budućnosti ništa na svijetu neće moći rješavati bez Kine koja bi svima mogla nametnuti svoju varijantu sofisticiranog komunizma "pojačanog" informatičkim nadzorom naših mobitela i našeg svakodnevnog života, piše Slobodna Dalmacija.