Bitka za Vukovar, u kojoj je sudjelovalo oko 1800 branitelja, počela je 25. kolovoza, a završila 18. studenoga 1991. Do tragičnog sloma obrane grada poginule su 1624 osobe, a ranjeno ih je više od 2500, piše Slobodna Dalmacija.
U koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih branitelja i civila, a iz grada je prognano oko 22 tisuće njegovih stanovnika. Na popisu zatočenih i nestalih osoba iz Domovinskog rata još je nekoliko stotina osoba s vukovarskog područja.
Uoči oblježavanja obljetnice vukovarske tragedije, porazgovarali smo s umirovljenim poručnikom Hrvatske vojske, 57-godišnjim Srećkom Dragunom. Ovaj vukovarski veteran danas živi u u Splitu, sa suprugom Snježanom i dvije kćeri, 29-godišnjom Anjom, koja sa suprugom Nikolom ima dvoje djece, dvoipolgodišnjeg Jakova i dvomjesečnu Ines. U Splitu je i mlađa kći, 26-godišnja Mia.
Srećkov brat Josip i rođak Borislav, teško su ranjeni u borbama te odvedeni iz vukovarske bolnice, potom ubijeni na Ovčari.
– Ja sam s jednom grupom suboraca krenuo u proboj iz Vukovara. Brat mi je bio ranjen, ali vjerovao sam da će on i ostali ranjenici koji su ostali u našem gradu biti na sigurnom u vukovarskoj bolnici.
Bratu Josipu, također pripadniku 204. brigade, bila je amputirana noga. Rođak Borislav ranjen je u nogu na Lušcu, bilo je to 16. listopada, na dan kada je poginuo i Blago Zadro. Taj je dan bio baš snažan napad, i tada je i Borislav ranjen.
Kad su četnici i pripadnici takozvane JNA kod vukovarske bolnice došli s autobusima, utrpali su ranjenike, među njima i Josipa i Borislava, i odveli prema Sajmištu, prema vojarni.
Vi ste, srećom, uspjeli u proboju iz Vukovara?
– Povlačili smo se 16. studenoga, veze su bile u rasulu, imali smo "motorole", ali su nam se istrošile baterije. Svi smo se polako, nagonski, povlačili prema tvornici Borova, jer su se tamo nalazila dva velika skloništa, ono tvornice "Borovo commercea" i obućara.
Kako su neprijatelji ulazili u grad, stiskali su nas. Već su bili ušli s one strane od Lušca, a kako su nas pritiskali i s Trpinjske ceste, povlačili smo se prema tvornici.
U međuvremenu smo zauzimali položaje, i tu je bilo pucnjave, ali moja grupa, konkretno, više nije imala protuoklopnih sredstava, nismo imali čime gađati tenkove. Zadnji dan smo podijelili municiju koju smo imali, ali to je bilo streljivo za puške.
Vukovar je pao kada više nije bilo ni protuoklopnog streljiva ni metaka za puške i automate?
– Pa, ono što smo imali, to je bilo potrošeno, tako da je kraj bio neizbježan. Više ništa nismo imali! Na Budžaku smo podijelili zadnji sanduk streljiva. Imali smo tek pokoju ručnu bombu. I to je sve.
Ipak niste odustali...
– Dakle 16. studenoga, negdje oko 11 sati, povukli smo se u tvornicu. Tamo nas je dočekala masa ljudi, što u uniformi, što civila, što ranjenika. Vladala je ogromna panika, i brzo sam zaključio da to nije za mene.
Odlučio sam s još dvojicom momaka iz Zagreba izići iz tvornice. U međuvremenu sam naišao na grupu ljudi od kojih sam neke poznavao. Zauzeli smo jednu zgradu. To je bilo između 11 i podne. Kad bi pješadija krenula, naši bi zapucali po njima, i neprijatelj bi stao.
U jednom se trenutku probio netko iz tvornice i rekao nam da prestanemo pucati jer su nam neprijatelji ušli s druge strane... Stigao je i zahtjev da se predamo jer je gotovo, pao je grad.
I onda smo prestali pucati. To je bilo negdje oko 14 sati. I onda su neprijatelji zatražili od nas da propustimo njihovu kolonu. U pregovorima smo uvjetovali da im cijevi budu podignute i da nitko ne viri iz tenka. Bojali smo se da će pucati po nama. Kad su oni s tenkovima i transporterima tuda prošli, bilo nam je jasno da je sve gotovo.
Povratka u tvornicu više nije bilo, mogli smo se jedino predati ili krenuti u proboj. Skupilo se nas šesnaest u podrumu te zgrade, sjeli smo i porazgovarali o tome što ćemo dalje.
I onda ste se odučili na proboj?
– Da, ali nisu svi bili za tu opciju. Bilo je i ljudi koji su rekli da neće ići u proboj, bili su iscrpljeni, ali ta naša skupina odlučila je ići dalje, u proboj, pa što bude.
Kazao sam tada: "Poznajem ovaj dio grada i mislim da ću nas izvući. Imamo cijeli život pred sobom, nema žurbe. Tko hoće, neka ide s nama, tko neće, neka se ide predati."
Svatko je tada morao donijeti odluku za sebe. Dogovorili smo se, ako nekoga pogode primjerice u ruku, u gornji dio tijela, nosimo ga, pomažemo mu, jer je bitno da može hodati.
Ali ako ga pri proboju pogode u noge, morat ćemo ga ostaviti. Nije to laka odluka, ali tako ranjenog čovjeka morala bi nositi minimalno dvojica, i bili bi svi prelaka meta neprijatelju.
Krenuli ste prema Nuštru?
– Da, jer sam poznavao taj dio grada, Budžak. Rekao sam suborcima da ću ja tamo ići, tko hoće, može sa mnom.
Došli smo do jedne velike kuće, negdje oko 3 sata po noći. Uputili smo se prema mostu, put Bršadina. Kako je bila jaka mjesečina četnici su nas opazili i počeli pucati. Vratili smo se, zavukli između kuća i onda nakon nekog vremena krenuli u šumu.
Tu nas je čekalo iznenađenje, u koridoru je bilo postavljeno nekoliko srpskih tenkova. U tom trenutku nam se grupa podijelila, jedna djevojka i dva momka, kojima je naše kretanje bilo presporo, uputili su se u smjeru Trpinjske ceste. Kasnije sam sreo jednog od te dvojice momaka, u tom proboju se toliko smrzuno da su mu liječnici kasnije morali amputirati nožne prste.
Vi ste uspjeli...
– Kad sam vidio da se razdanjuje, prekrstio sam se s molbom da počne padati kiša. Nisam ni završio Očenaš, osjetio sam kapi kiše na čelu. Kiša nas je spasila.
Pregazili smo kanal, a oko nas je bilo grmlje visine oko metar i pol. Kad sam došao u šumu, naišli smo na jedno veliko skladište JNA, koje je već bilo ispražnjeno, i tada sam znao gdje smo. U jednom smo trenutku prolazili na samo tridesetak metara od tenka s posadom, osjetio sam miris kave. Zbog pljuska nas nisu čuli.
I teren po kojem smo se kretali zbog kiše je bio naš saveznik. Debeli sloj lišća ispod nas se namočio i nije šuštao... Polako smo prolazili, ja sam držao odstupnicu dok je naša grupa prolazila. Jedan momak iz Đakova mi je tada rekao: "Gdje ti, tud i ja."
Jeste li se poslije, nakon rata, vraćali u Vukovar?
– Jesam, dolazio sam, u mirnoj reintegraciji. Prvi put 1998. godine jer me zanimalo kako mi izgleda kuća. Kad smo došli, nije bilo u kući ničega, i radijatori su odneseni. Tada smo odlučili da se više nećemo vraćati i da moramo tražiti drugi dom.
Kasnije smo našu kuću i prodali čovjeku koji se odlučio vratiti.
Vukovar danas, odnos Hrvata i Srba?
– Problem je što je tamo općenito ostalo malo ljudi, puno ih se odselilo.
Imate li u Vukovaru još rodbine?
– Bliske rodbine u Vukovaru više nemam. Ostao sam tako bez brat i rođaka, oni su bili 62. godište, dok sam se ja rodio 1965. godine.
Nitko nije mislio da će netko ući u bolnicu i iz nje odvesti tolike ljude i pobiti ih. Mislili smo da će agresori, kad osvoje Vukovar, zbrinuti ranjenike. Prevarili smo se...