Prenosimo Al Jazeerinu kolumnu Maximiliana Hessa, suradnika na Institutu za vanjsku politiku i konzultanta za politički rizik sa sjedištem u Londonu. Tekst u originalnom obliku možete pročitati OVDJE.
Danas se čini da je Rusija na rubu ekonomskog kolapsa neusporedivog s ičim u svojoj povijesti nakon Drugoga svjetskog rata. Odluka Sjedinjenih Država i Europske unije da sankcioniraju rusku središnju banku 28. veljače u biti je prekinula leđnu moždinu gospodarstva te zemlje. Rusija bi uskoro mogla bankrotirati, njezin izvoz nafte bi mogao biti preuređen na njenu štetu, njezina valuta još više propada, a sada je moguće da bi kvaliteta života većine njenih stanovnika mogla pasti na iranske ili potencijalno čak venezuelanske standarde u bliskoj budućnosti, donosi Slobodna Dalmacija.
Predsjednik Vladimir Putin dugo je opravdavao svoju moćnu vladavinu upozorenjima da bi bez njegove ruke vodilje Rusija bila predodređena za povratak u kaos iz 1990-ih kada su Rusi doživjeli drastičan pad životnog standarda i veliku kontrakciju u gospodarstvu povodom raspada Sovjetskog Saveza. Ipak, realnost je da je njegova invazija na Ukrajinu omogućila kolaps gori od svega što je Rusija doživjela 1990-ih.
Kolaps sovjetske ekonomije 1991. i rođenje ruske doveli su do velikih količina bogatstva prokrijumčarenih u inozemstvo, kolapsa političko-ekonomske strukture o kojoj je ovisio Sovjetski Savez i njegove zamjene klasom uglavnom nasilnih kriminalaca, dobro- povezanih bivših aparatčika i povremenih idealističkih kapitalista koji će postati poznati kao “oligarsi”. Dotadašnja ruska očekivanja boljeg života su se preko noći urušila.
Ipak, zajedno sa kreditima Zapada, koje su podržali i posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov i prvi predsjednik Ruske Federacije Boris Jeljcin, Rusija je uspjela započeti izgradnju kapitalističke tržišne strukture. Međutim, “šok terapija” primijenjena kako bi se to postiglo, naširoko je diskreditirana zbog daljnjeg osnaživanja oligarhijske klase i ostavljanja prosječnim građanima da snose troškove te tranzicije. Ta hitra transformacija je također bila odgovorna, barem djelomično, za sljedeću ekonomsku katastrofu koja je opustošila Rusiju samo sedam godina kasnije, 1998 godine.
Dok je ruska neusklađenost iz 1998. djelomično potaknuta nesposobnošću nove vlade da učinkovito prikupi poreze od oligarhijske klase, integracija zemlje u globalna tržišta također je igrala značajnu ulogu u njenom nastanku. Doista, integracija Rusije u globalna tržišta omogućila je da utjecaj azijske financijske i valutne krize 1997. prokrvari na ruska tržišta. Ali Zapad je na kraju pomogao Rusiji da pregovara o izlasku iz krize, pritom nudeći više kredita.
Ova kriza pokazala je koliko se brzo Rusija integrirala u globalni financijski sustav. Jedan od prvih zapadnih mega hedge fondova, Long-Term Capital Management, morao je biti spašen od strane konzorcija banaka koje su dogovorile američke Federalne rezerve kao rezultat njegovih oklada na Rusiju. Središnja banka Rusije također je postala prva nacionalna banka koja je bankrotirala zbog domaćih, a ne inozemnih dugova, iako je mogla tiskati rublje. Natjerati Ruse da snose cijenu ovoga smatralo se poželjnijim od pretvaranja Rusije u prezaduženog izopćenika.
No kriza iz 1998. nije bila prva, niti najgora, neispunjena obveza koju su Rusi doživjeli u prošlom stoljeću. Moskva je već bila u tom položaju 1918. kada je Sovjetski Savez platio dugove Ruskog Carstva. Nakon boljševičke revolucije, moskovske su se burze jednom zauvijek zatvorile, a komunistička vlada odbacila je sve dugove koje je izdao car. Sudionici zapadnog tržišta u početku nisu uspjeli procijeniti ozbiljnost boljševičkog odbacivanja kapitalizma. Ruske vrijednosnice u početku su nastavile trgovati u Londonu, a njujorška Prva nacionalna banka, prethodnica današnje Citibanke, zapravo je otvorila svoju prvu podružnicu u Moskvi sedam dana nakon Lenjinova puča. Ali kako je boljševičko odbacivanje postajalo bolje shvaćeno, Sovjetski Savez će u godinama koje dolaze biti odsječen od zaduživanja i financijskih tržišta SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva.
Ekonomija Sovjetskog Saveza bit će obnovljena tek godinama kasnije, nakon što je ekonomski kolaps izazvao građanski rat, i to tek pod Staljinovom autarkijom koja je dovela do toga da su milijuni regrutirani u radne logore. Iako su Staljinovi petogodišnji planovi uspjeli industrijalizirati Rusiju, ljudska cijena bila je brutalna. Nažalost, izgleda kao da je Putin – koji tvrdi da ima doktorat iz ekonomije – spreman i voljan gurnuti Rusiju ne samo natrag u kaos iz 1990-ih, već u još težu situaciju sličnu 1918. godini.
Kao odgovor na porazne sankcije, Rusija je naoružala vlastite dugove i zaprijetila gospodarskim ratom zbog plina, a potencijalno i drugih roba. Putin ima sposobnost izazvati značajanu globalnu gospodarsku pustoš, ali mu nedostaje arsenal koji bi se mogao usporediti sa sankcijama za državni dug.
Putin će vjerojatno uzvratiti promicanjem zlata, kriptovaluta i ukidanja sankcija. Bio je proaktivan u pomaganju Caracasu u takvim naporima, ali oni su uglavnom bili smiješni - venezuelansko-ruska kriptovaluta "el Petro" nikada nije nigdje otišla, a izvoz nafte iz Venezuele ostaje daleko ispod povijesnih razina. Rusiji također ponestaje mogućnosti da si olakša posljedice takvih akcija. Švicarska, čije su rupe u sankcijama uzrokovane neutralnošću pomogle u olakšavanju takve trgovine drugim zemljama u prošlosti, na primjer, pridružila se režimu sankcija EU-a protiv Rusije.
Za ulagače koji su izravno izloženi Rusiji, gubici će biti duboki i neće se moći nadoknaditi u doglednoj budućnosti. Ostale su skupine vjerovnika u Francuskoj, najvećem ruskom vjerovniku u vrijeme neplaćanja 1918., koje danas još uvijek tvrde da im se zbog toga duguje novac. Ulagači i vjerovnici moraju se ponovno pripremiti za takvu situaciju.
Iako činjenica da su se zemlje poput Švicarske i Singapura pridružile posljednjim akcijama pokazuje koliko je velik bijes Putinovim jednostranim agresijskim ratom, i dalje postoji potencijal da neke treće strane mogu ublažiti razmjere ekonomske katastrofe s kojom se Rusija suočava. Kina je jedini partner sa sposobnošću istinskog spašavanja Moskve, ali zasad sve ukazuje na to da ona u postupcima Rusije vidi više prijetnju svojim pokušajima da potkopa hegemoniju američkog dolara nego priliku.
Indija, koja je odbila osuditi rusku invaziju na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, također navodno radi na pokušajima preusmjeravanja ruske robe prema rupiju. Sličan potez je prije olakšao rusko izbjegavanje sankcija, s Rosneftovom kupnjom Essar Oila (otkad je preimenovan u Nayara), ali svaka takva akcija u sadašnjem okruženju bila bi daleko veći rizik. Washington bi mogao zaprijetiti sekundarnim sankcijama.
Ipak, čak i ako se indijski Modi uključi u režim potpunog ukidanja sankcija, to neće biti ni blizu dovoljan lijek za spas ruskog gospodarstva. Kina će vjerojatno ostvariti rekordne dobitke kroz sporazume o kupnji ruskog plina po još nižim cijenama nego prije, ali će velika pomoć vjerojatno biti ograničena. Takva pomoć bi Rusiju ionako učinila podređenom Pekingu, teško da će to biti novi multipolarni poredak kojem se Putin nadao kada je započinjao rat.
Putin je znao da je to rizik s kojim se suočava u sveopćem ratu u Ukrajini – predsjednik Joe Biden je od prvih dana svog predsjedništva signalizirao da će ograničavanje pristupa Rusije globalnim financijskim tržištima i suzbijanje njezine ekonomije činiti srž američke strategije odvraćanja. Putin je možda još uvijek gajio nadu da bi mogao podijeliti SAD i Europu u pogledu njihovog plana sankcija, a vjerojatno nije očekivao da će Bruxelles i Berlin biti toliko voljni ići do kraja - malo tko je takvo nešto pomislio.
Međutim, kada je Putin postupio s bezobzirnim zanemarivanjem civilnog stanovništva Ukrajine i počeo granatirati njezine najveće gradove, takav odgovor na sankcije bio je opravdan. Vladimir Putin snosi isključivu odgovornost za uništavanje ekonomske egzistencije ruskog naroda.
Rusija je sada suočena s izborom između još jedne ekonomske krize iz 1918., 1991. ili 1998. godine. Osim ako se Putin ne povuče iz Ukrajine ili ruski narod ne može na neki drugi način prisiliti promjenu u strategiji Kremlja, kolaps u stilu 1918. osnovni je scenarij, a opcije iz 1990-ih su optimistične.