Ono kad dijete pošalje poruku ‘omg nmp ndms’, a roditelj trči po rječnik stranih riječi u nadi da će ga razumjeti. U slobodnom prijevodu to bi značilo otprilike ‘O moj Bože, nemam pojma i ne da mi se’. Napisati što kraću poruku što brže, cilj je internet komunikacije tinejdžera. Prilagođeno pisanje SMS poruka i dopisivanje na internetu koje sadrži proizvoljno skraćivanje riječi, ‘tuđice’, bez interpunkcija, kvačica i velikog slova, pogodno je tlo za iskrivljavanje pravopisa standardnog hrvatskog jezika i pismenog izražavanja.
- Društvene mreže promijenile su sliku svijeta, komunikacija se svela na dopisivanje. Svijetom i društvenim mrežama kruže tinejdžeri koji se drže one stare dubrovačke ‘pusti me stat’. Ništa ih ne zanima, ni o čemu nemaju mišljenje, uglavnom su zatvoreni u neki svoj svijet – kaže profesorica Hrvatskog jezika u Turističkoj i ugostiteljskoj školi Maja Milošević i nastavlja:
- Veliki problem je u njihovoj nepismenosti. Izražavanje im čine kratice jer tako skraćuju vrijeme pisanja, ne muče mozak duže od nekoliko sekundi, a i prsti imaju malo posla. Kao prosvjetni djelatnik jamčim vam da odgovorni učitelji, nastavnici i profesori vrijedno rade s tom djecom učeći ih pisati i izražavati se na standardnom hrvatskom jeziku. Jezični puristi ubijaju se od čišćenja tuđica i izmišljanja novotvorenica kojima će izbrisati utjecaj nehrvatskih riječi. Čini se da je sve uzalud. Mladima je svejedno, a engleski jezik i kratice za njih je lakši i moderniji način izricanja misli pa se čini da naš jezik nepovratno gubi svoj identitet. ‘Uzalud ste krečili’, svuda ćete naći tu poruku po svježe opituranim zidovima.
Samoglasnici su ‘out’
Ova učenicima omiljena profesorica nastoji se držati ukorak sa ‘svojom’ djecom i njihovim načinima komunikacije. Ima viber grupe s razredima kojima predaje, dobro joj dođu za prijenos informacija učenicima. Baš tu često primjećuje njihove odgovore u kraticama.
- Nemaju stav prema tome da sam starija i da sam profesor Hrvatskog pa bi mi barem trebali cijelu rečenicu napisati. Najčešće napišu ‘nmg’ što bi značilo ne mogu.
Primijetila je kako često krate riječi izbjegavanjem samoglasnika i pisanjem samo suglasnika, kvačica iznad č,ć,š,ž nema, kao ni točke i zareza..., poznavanje pravopisa i jezika je u padu.
- Kad pišu esej, učenici i tu koriste ovaj način pisanja. Tada skupim sve njihove greške, naravno bez imenovanja ‘počinitelja’, objasnim im kako je to pogrešno napisano i kako bi trebalo napisati - kaže profesorica Milošević.
Mladi sami ‘kroje’ neki njima prihvatljiv pravopis, usvajaju nove, samo njima razumljive, riječi, neformalna komunikacija iz virtualnog svijeta sve je prisutnija u stvarnom. Kratice ulaze u svakodnevni govor, komunikacija je sve šturija, vokabular novih generacija sve siromašniji.
- Učenički nedostatak riječi i poznavanja pravopisa kod pisanja tekstova dosta je vidljiv. Ne ovisi samo o utjecaju komunikacije putem interneta, nego i o individualnoj ljubavi prema čitanju. Što se tiče najčešćih pogrešaka u školskim radovima, učenici često zaboravljaju interpunkcijske znakove, zbunjuje ih izmjena ije/je, ne prave razliku između č ili ć, čak ni ne koriste ‘kvačice’, vlastita imena pišu malim slovima... – primjećuje profesorica Hrvatskog jezika u Osnovnoj školi Ivana Gundulića Barbara Ogresta i nastavlja:
- Tim greškama u neformalnoj komunikaciji među vršnjacima dodaje se i korištenje novostvorenih nepravilnih kratica, što je za njih jedna vrsta jezične ekonomije. Mladima je važno da je sve aktivno i ubrzano, da ih pisanje gramatički i pravopisno točne poruke ne omete previše u nekim drugim, za njih zanimljivijim ili važnijim aktivnostima.
U svakodnevnu pisanu i usmenu komunikaciju ulaze i riječi iz drugih jezika. Učenici često koriste anglizme odnosno ‘pohrvaćuju’ engleske riječi primjerice lajkam, hejtam..., ističe sugovornica, što proizlazi iz korištenja tehnologije ili društvenih mreža na kojima dominira engleski jezik. Smatra kako učenike ne bi trebalo učiti samo gramatičkim i pravopisnim pravilima i definicijama bez stvarnog razumijevanja.
- Pravopis se u školama ne mora učiti na imaginarnim ili predviđenim pogreškama, najbolje se uči na vlastitim pogreškama. Učenici odlično reagiraju, bolje pamte i zainteresiraniji su za rad ako pravopisni listić sadrži primjerice njihove pogreške izvučene iz Viber grupa, virtualnih učionica i slično, kaže Ogresta i dodaje kako profesori ne smiju biti jedini učitelji jezika. Jezik se uči komunikacijom, a tu značajnu ulogu imaju roditelji, obitelj, poznanici.
Ušteda vremena
Površna i brza internet komunikacija bez pravila, reda i načina, ostavlja dojam sve lošije pismenosti. Zašto djeca i tinejdžeri najčešće komuniciraju na internetu po formuli ‘što brže, što kraće’? Evo što na to kaže psihologinja u OŠ Ivan Gundulić Renata Tolja.
- Informacije na internetu, svojevrsnom modernom komunikacijskom alatu, brzo se mijenjaju, a djeci je važno biti u tijeku. Kraćim porukama štede vrijeme. Čini mi se da na taj način djeca zadovoljavaju potrebe za povezanošću i pripadanju skupini. Teško je danas zamisliti život bez interneta, bez tih najčešće korištenih internetskih platformi. Ako ih nemaju, djeca se mogu osjećati kao da nisu dio ekipe. To dolazi kao imperativ da bi bio povezan s društvom u razredu, da bi se dogovarali i razmjenjivali informacije. U adolescentskom razdoblju je posebno važna povezanost, pripadanje skupini. Nekad im je važnije što njihovi vršnjaci misle o njima nego roditelji. Ta pripadnost dovodi do toga da se češće pribjegava drugačijim stilovima komunikacije, češćem boravku na mrežama i slično. To je kao neka neformalna komunikacija gdje se osjećaju neopterećeni zahtjevima i pravilima, osjećaju se slobodnije, mogu pisati kako njima paše. Dakle drugačije od komunikacije u školi gdje moraju koristiti standardni hrvatski jezik – pojašnjava psihologinja Tolja. Spominje i korištenje svima razumljivih emotikona u tinejdžerskoj komunikaciji kojima izražavaju svoje emocije.
- Mlađa sam psihologinja pa kad mi pričaju o nekim nazivima, porukama, grupama, aplikacijama, još uvijek mogu to popratiti. Pojave se tu i neki novi izrazi pa ih pitam što znače i što im znači kad to napišu. Znaju mi pokazati sadržaje koje gledaju na Youtubeu. To je dobar način poticanja razgovora o tome. Ako su sadržaji neprimjereni za tu dob, dobro je da mi to pokažu, da podijele to sa mnom. Tada komentiramo zašto je nešto dobro ili loše – kaže nam. Na pitanje može li se situacija popraviti, odgovara:
- Možemo se ohrabriti činjenicom da je većina vještina o kojima govorimo naučena i stečena kroz životna iskustva, a sve što smo stekli, na tome možemo raditi, sve ono što je naučeno može se naučiti na drugi, funkcionalniji način. To je plodno tlo za promjenu naučenih obrazaca, uz objašnjenja zašto je nešto dobro, zašto nije.
