Stota godišnjica osnivanja Sovjetskog Saveza, koja pada u petak 30. prosinca, neće biti službeno obilježena u Rusiji. Apel ruskih komunista o državnoj proslavi jubilarne obljetnice naišao je na ravnodušnost Vladimira Putina i ruske Dume, piše Slobodna Dalmacija.
Komunistička partija Ruske Federacije (KPRF), inače daleko najjača opozicijska partija u Rusiji, zatražila je od Dume da usvoji više izjava vezanih za stotu godišnjicu osnivanja, ali i tridesetu godinu raspada SSSR-a. Prije svega, KPRF je predložio da Duma službeno pozitivno ocijeni ogroman utjecaj zemlje boljševika na tijek svjetske historije, a da se ova godišnjica, kao „izvanredan historijski datum”, proprati nizom prigodnih svečanosti.
Drugi prijedlog ruskih komunista odnosi se na traženje službene parlamentarne podrške poznatoj Putinovoj izjavi da je raspad SSSR-a „najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća”.
I konačno, komunisti su zatražili da poslanici Dume „oštro osude” sporazum između Bjelorusije, Rusije i Ukrajine o stvaranju Zajednice Nezavisnih Država (ZND), potpisan u Minsku 8. prosinca 1991., te da proglase kako taj sporazum u dijelu koji se odnosi na okončanje postojanja SSSR-a „nema pravnu snagu za Rusiju”.
U obrazloženju zahtjeva KPRF podsjeća da su sovjetski boljševici prije točno 100 godina uspjeli stvoriti prvu socijalističku državu u povijesti čovječanstva, čiji je Ustav proglasio da vlast u zemlji pripada radnom narodu i koja je pobjedom nad fašizmom i Hitlerom spasila svijet.
‘Meka svjetske avangarde‘
Nadalje se ističe da su prava i mogućnosti koje su dobili građani SSSR-a bili „nezamislivi za ljude tog vremena”, pa su žene Sovjetske Rusije bile prve u svijetu koje su dobile ne samo pravo glasa, nego i pravo da se školuju i da budu plaćene jednako kao muškarci. Prva žena ministar u povijesti je Aleksandra Kollontaj, koja je u prvoj boljševičkoj vladi (1917.-1918) bila narodni povjerenik za javno zdravlje.
Ruski komunisti dalje navode da je nezaposlenost u SSSR-u bila „nepoznat pojam”, dok je zaposlenost podrazumijevala čitav niz beneficija koje su radnici na Zapadu mogli samo sanjati: besplatan stan, besplatno liječenje, plaćeni godišnji odmor - uključujući plaćeno ljetovanje ili zimovanje u radničkim odmaralištima na moru ili u planinama - uz gotovo besplatne komunalne usluge.
„Zemlja se tada razvijala nevjerojatnom brzinom - deset posto godišnje, trideset godina za redom, uprkos sankcijama koje su već tada postojale, uprkos antisovjetskoj propagandi koja se širila, ne zato što je Zapad brinuo za demokraciju u SSSR-u, nego se bojao da će se radnička klasa u njihovim zemljama probuditi i tražiti sve ono što su imali Sovjeti”, ističu ruski komunisti.
Navodi se i da je od početka postojanja SSSR-a Moskva „postala meka svjetske avangarde”, pa su „svijet osvojili Eisensteinovi filmovi, pisao je Majakovski, Pasternak je dobio Nobelovu nagradu, Prokofjev i Šostakovič su osvojili svijet muzike”.
Osvrćući se na boljševičke represije i Gulag, iz KPRF-a poručuju da zločine i političke čistke „nitko ne spori”, ali ih smještaju u kontekst posljedica građanskog rata koji je u Rusiji bjesnio od 1918. do 1922., te ih drže „cijenom koju je ruski narod platio za svoju revoluciju i za svoju budućnost”.
Satelit, pas i čovjek u svemiru
Još od Solženjicina Zapad kao povijesnom istinom barata brojkom od 20 milijuna žrtava Staljinova terora (u desničarskoj štampi to zna narasti i do 60 milijuna). Nakon što su 90-ih otvoreni sovjetski arhivi, pokazalo se da je brojka deseterostruko manja – većina zapadnih povjesničara koji su imali pristup arhivima navode procjene o 1,6 - 1,7 milijuna žrtava.
Iako je i ta brojka kolosalna i sasvim dovoljna za zaključak o Staljinu kao o brutalnom psihopatskom diktatoru, još uvijek se na Zapadu Staljinove žrtve radikalno preuveličavaju, samo iz jednog razloga – da bi ga se po zlu izjednačilo s Hitlerom, kako bi se komunizam mogao strpati u istu totalitarnu ladicu s fašizmom.
Da bi se to moglo, nužno je zatvoriti oči pred brojnim faktima koji svjedoče društveni i materijalni progres sovjetskih ljudi u odnosu na stanje koje su boljševici zatekli uoči stvaranja SSSR-a. Carska Rusija je bila nerazvijena, polufeudalna agrarna država sa 60 posto nepismenih i 80 posto neobrazovanih mužika, a komunisti su je u par desetljeća transformirali u industrijsku i političku velesilu koja je prije Amerike poslala satelit, psa i čovjeka u svemir.
U tom se kontekstu često citira ocjena koja se pripisuje britanskom premijeru i Staljinovu suvremeniku Winstonu Churchillu, o tome kako je „Staljin dobio državu s drvenim plugom, a ostavio je s atomskom bombom”.
Uzmi fratrima, daj ženama!
Jasno je da povijesna ocjena SSSR-a ne može biti jednoznačna. Neosporni biljezi te unikatne zemlje su proleterski teror, gulazi, jednopartijski sistem i politička nesloboda, ali i besplatni stanovi, škole i doktori, najbolji svemirski inženjeri i šahovska škola koja je serijski proizvodila svjetske prvake.
Jedni hvale SSSR jer je iskorijenio neobrazovanost, glad i mnoge bolesti, drugi naglašavaju da je plaćena milijunska cijena u krvi. Jedni ukazuju na emancipaciju žena, drugi na progon religije.
Zbog svih tih kontradikcija Rusi danas zapravo i ne znaju kako obilježiti 100. godišnjicu osnivanja SSSR-a, kao što prije pet godina nisu znali kako obilježiti 100. rođendan Oktobarske revolucije.
Podsjetimo, tog 7. studenoga 2017. na Crvenom trgu je službeno upriličena svečana parada, ali ne u slavu Oktobarske revolucije, nego u spomen na slavnu paradu Crvene armije od 7. studenoga 1941., izvedenu u iznimno teškim ratnim uvjetima. Pritom se nastojalo prešutjeti da je ta parada 1941. izvedena upravo u slavu godišnjice Oktobarske revolucije.
Tada, prije pet godina, predsjednik Rusije Vladimir Putin nije se pojavio na Crvenom trgu. To nije bilo iznenađujuće za čovjeka koji je karijeru započeo kao komunist, sovjetski lojalist i javni ateist, da bi se dolaskom u Kremlj približio Ruskoj pravoslavnoj crkvi i postao kršćanin koji optužuje Lenjinove boljševike kao neprijatelje države jer su srušili carsku Rusiju.
U međuvremenu je Putin na svojoj listi povijesnih krivaca Lenjinu pridodao i Staljina – u veljači ove godine, u predvečerje ruske agresije na Kijev, obojicu je očeva SSSR-a optužio da su stvorili Ukrajinu otimanjem povijesnih ruskih zemalja.
Iz te vizure je razumljivo što se Putin sada oglušio na zahtjeve Komunističke partije o državnoj proslavi stogodišnjice osnivanja SSSR-a.
66 posto nostalgičnih Rusa
No, bez obzira na Putinov negativni stav prema SSSR-u, sociološka istraživanja pokazuju da među Rusima već nekoliko godina raste popularnost nestale boljševičke države.
Moskovski istraživački institut Levada (koji je u međuvremenu u Rusiji proglašen „stranim agentom”, pa sada djeluje iz Nizozemske) još je krajem 2019. u svojoj godišnjoj anketi ustvrdio da od „sovjetonostalgije” pati čak 66 posto građana Rusije, što je bio najviši postotak u zadnjih deset godina; godinu ranije žal za SSSR-om iskazalo je „tek” 58 posto ispitanika.
Rekordni postotak Rusa koji žale za SSSR-om Levada je registrirala 2000. godine, kad je čak 75 posto ispitanika izrazilo nostalgiju za propalom državom. Otada se taj postotak smanjivao, da bi 2011. pao ispod 50 posto anketiranih. Zadnjih godina, međutim, postotci opet rastu.
Ruski sociolozi ukazuju na analogiju s fazama vladavine Vladimira Putina, koji je u Kremlj zasjeo upravo 2000. godine: dok je Rusija pod njim ekonomski rasla i standard građana se dizao, postotak nostalgičara za SSSR-om je padao. No otkad su po aneksiji Krima 2014. uslijedile zapadne sankcije, zbog kojih je ruska ekonomija usporila - a standard građana počeo padati kao i 90-ih - odjednom i mitska slika SSSR-a mnogim Rusima postaje sve privlačnija.
Utjecaj ekonomskih teškoća na ovakve anketne rezultate tada je notirala i Levadina sociologinja Karina Pipija, koja je ustvrdila da je „trend povećanja nostalgije za SSSR-om sve primjetniji”, ocjenjujući da je „okidač” za rast prosovjetskih osjećaja bila Putinova mirovinska reforma.
Život dosadan, ali siguran
O tim iznenađujućim rezultatima tada je za moskovski list Russia Beyond pisao i ruski novinar Boris Egorov, u članku pod naslovom „Zbog čega je vrijedilo živjeti u SSSR-u”:
„Vjerovali ili ne, većina Rusa još žali zbog raspada SSSR-a, ali ne bez razloga”, konstatirao je Egorov.
Naime, kako se pokazalo, najčešći razlog žaljenja za SSSR-om bio je gubitak egzistencijalne sigurnosti, odnosno „uništenje ekonomskog sistema” koji je tu sigurnost jamčio. Taj razlog izabralo je 52 posto Rusa, a to je ujedno bio i najčešći odgovor koji je na terenu dobivao Egorov, što je on sažeo sljedećim zaključkom:
„Osjećali ste se sigurno. Sovjetski život je možda bio dosadan, ali ljudi su znali da su svakom osigurane osnovne životne potrebe i mogućnosti razvoja.”
Nije sporno da privlačnost SSSR-a za mnoge Ruse proizlazi iz onoga što se u Rusiji i na čitavom prostoru sovjetske države dogodilo nakon njezina raspada. U prve četiri godine BDP u toj regiji pao je za 45 posto, desetine milijuna građana ostalo je bez posla, ruska populacija se od 1992. do 2006. smanjila za sedam milijuna ljudi, a prosječan životni vijek u Rusiji u tom je vremenu pao za gotovo deset godina.
Sve te posljedice nestanka SSSR-a moskovski je akademik Vladimir Gusev na demonstracijama 2006. sažeo u gnjevnu rečenicu izrečenu s pozornice: „Godine zločinačkog kapitalizma pobile su deset posto našeg stanovništva.”
17 milijardera, 72.milijuna siromaha
O tim „zločinačkim godinama” u svojoj kultnoj knjizi „Doktrina šoka“ piše kanadska autorica Naomi Klein, koja opisuje način i posljedice uvođenja kapitalizma u Rusiju nakon pada Sovjetskog Saveza. Navodeći da prije uvođenja kapitalističke „šok terapije” – brze i mahnite privatizacije sovjetske privrede – u Rusiji „nije bilo milijunaša”, dok je do 2003. časopis Forbes već registrirao „sedamnaest ruskih milijardera”, Klein upozorava da je to rađanje oligarha plaćeno drastičnim osiromašenjem većine Rusa:
„Godine 1989., u vrijeme prije šok-terapije, u siromaštvu je živjelo dva milijuna ljudi unutar Ruske Federacije - živjeli su s manje od četiri dolara dnevno. Nakon što su kapitalistički šok-terapeuti sredinom devedesetih Rusiji dali svoj ‘gorki lijek‘, ispod granice siromaštva živjelo je, prema podacima Svjetske banke, 74 milijuna Rusa”, piše Klein, zaključujući da je ruski kapitalizam „osiromašio 72 milijuna ljudi u samo osam godina”.
Tako je raspad SSSR-a donio ruskom društvu dvije nove, dotad nepoznate pojave: 17 milijardera i 72.000.000 siromaha. Na svakog novopečenog ruskog oligarha došlo je više od četiri milijuna novopečene ruske sirotinje – to je slika raspada Sovjetskog Saveza u očima prosječnog Rusa.
Mladi vole ‘carstvo zla‘
Dio razloga za čuđenje europskog čovjeka prema sentimentima koji Rusi iskazuju za propalu državu posljedica je neobjektivnog prikaza SSSR-a u europskoj štampi zadnjih 30 godina: u toj perspektivi SSSR se jednodimenzionalno oslikava kao totalitarno društvo i staljinističko „carstvo zla”, pri čemu se ne radi gotovo nikakva razlika između Lenjinove, Staljinove i post-Staljinove ere.
O tome je pisao britanski publicist i Guardianov kolumnist Jonathan Steele, koji ističe da je najgori aspekt staljinizma – nepredvidljivost i proizvoljnost terora – „završio nakon diktatorove smrti”.
„Uslijedilo je 35 godina onoga što zapadni analitičari omalovažavaju kao stagnaciju, ali što je za većinu ruskih obitelji bilo prvo iskustvo ekonomske dostatnosti i političke stabilnosti”, piše Steel, navodeći da je „ovu masivnu poststaljinističku promjenu” Zapad tijekom Hladnog rata „namjerno zatamnio” kako bi dokazao da se „komunizam ne može reformirati, već mora biti uništen”.
„Kao rezultat toga, većina zapadnih analitičara i političara tretirala je i još uvijek tretira historiografiju Sovjetskog Saveza kao jedinstveni blok vremena, umjesto da ga dijeli na dva razdoblja, jednaka po broju godina, ali radikalno različitih sadržaja: jedno turbulentno i ratno, a drugo obilježeno redom, mirom i sigurnošću”, ističe Steele, te zaključuje:
„Zbog ove pogrešne interpretacije stranci ne razumiju zašto se mnogi Rusi srednjih i starijih godina s nostalgijom osvrću na SSSR.”
Međutim, ne radi se samo o srednjovječnim i starijim Rusima. Ranije spomenuto Levadino istraživanje otkrilo je i jedan naizgled paradoksalan trend - nostalgija za SSSR-om raste i među onima koji su rođeni nakon raspada te države! Iako većinu onih koji žale za Sovjetskim Savezom čine ispitanici stariji od 55 godina, Levadine ankete pokazuju da od 2017. raste postotak nostalgičara među mladima od 18 do 24 godina.
Levadin direktor Lev Gudkov tada je komentirao da porast broja mladih Rusa koji žale za SSSR-om proizlazi iz njihove „podložnosti pričama starije generacije o prosperitetnom životu u sovjetskim vremenima”. Gudkov je ocijenio i da će se s vremenom „sve više i više ruske omladine diviti SSSR-u”, jer se „stvarne uspomene o tom dobu postupno zamjenjuju idealiziranim slikama”.