Rođena je kao najmlađe dijete u obitelji sa šestoro djece. Otkad je svjesna sebe, gledala je nasilje koje je bilo svakodnevnica u njihova četiri zida. Otac je nemilice tukao majku. Bio je hrvatski branitelj obolio od PTSP-a.
– Dok me majka još nosila u trbuhu, rekli su joj da ima placentu previju i da to može biti kobno i za dijete i za majku. Savjetovali su joj da pobaci, ali ona nije htjela. Rođena sam živa, ali s manjkom kisika, pa su majku uputili da bi sa mnom moglo biti zdravstvenih problema. I zaista, nisam propuzala i prohodala kad i druga djeca, pa smo bili po bolnicama. Doma me čekalo petoro braće i sestara, ali i otac branitelj koji je nakon rata obolio od PTSP-a i bio nasilan. Tukao je moju majku, najvoljeniju osobu u mom životu, a to je činio moj tata kojeg je stalno odvodila policija. Sve je to utjecalo na mene – priča nam Sarah Gorinjac dok sjedimo jedna nasuprot druge u atriju zgrade Poslijediplomskog središta Dubrovnik.
I nastavlja svoju životnu priču. Konačno je stasala za vrtić. Mislila je da se dokopala spasa – igrat će se s djecom i većinu dana zaboraviti na muke kod kuće. Bila je mala djevojčica željna bezbrižnosti i osmijeha. Na žalost, ni u vrtiću nije naišla na radost i prihvaćanje – bila je malo punija, nije bila obučena po posljednjoj modi i djevojčice su je isključile iz društva.
– Odgajateljice nisu mogle ništa napraviti. Igrala sam se samo s dječacima i s autićima i nije mi bio dozvoljen pristup ženskom društvu. Doživjela sam ogromnu diskriminaciju. U tom periodu počela mi je otpadati kosa. Počelo je s par dlaka na jastuku, a nastavilo se s busenima. Prva dijagnoza je bila da imam rak, pa da imam kožno oboljenje, pa da me ubo komarac... Tek dosta kasnije utvrđeno je da se radi o alopeciji totalis uzrokovanoj stresom. Potpuno sam izgubila kosu, a takva ćelava djeci sam bila čudovište. Roditelji im nisu objasnili o čemu se radi, o tome se nije pričalo. Ja sam bila malo, zarazno čudovište od kojeg su svi bježali – prisjeća se Sarah.
Veliko je zlo koje hoda svijetom, a dok je malo, skriveno je iza mame i tate, ali i institucija. To su sva ona djeca zlostavljači koja se krevelje i rugaju jer su i sama nesretna; takvi znaju izrasti u čuvare konclogora, u one koji su u ratu ubijali nevine žrtve ili u miru zgazili djecu na pješačkom iz čiste obijesti, a poslije nastavili život kao da se ništa nije dogodilo. Sustav je takav da se ne bavi niti njima, niti njihovim uzrokom, a najmanje njihovim žrtvama; dapače, dionici sustava u pravilu sve pometu pod tepih. I u Sarinom slučaju društvo i sustav su apsolutno zakazali, a ona je samo jedna od tisuće takve djece koja su sustavno maltretirana u institucijama koje se navodno bave odgojem, obrazovanjem i zdravljem.
Sve se, pogađate, nastavilo u školi, gdje je došlo i do verbalnog i psihičkog nasilja.
– Na odmoru su se djeca igrala 'Bježi od Sare, ako te dotakne, otpast će ti kosa' – sjeća se, posve mirno, ova staložena, plavooka djevojka. O svom životu priča bez drhtaja u glasu. Nadrasla je svoje probleme i izgovorila ih naglas – a za to je trebalo jako puno hrabrosti.
Od petog do osmog razreda postalo je još gore.
– U petom razredu dobila sam terapiju B kompleksom koji jako pojačava apetit i u roku od mjesec dana nabila sam ogromnu kilažu. Sad nisam bila samo ćelava, nego i debela, još jedan razlog zbog kojeg su mi se djeca mogla rugati. Zajednička uvreda upućena meni bila je 'Sa', a taj 'Sa' je proizašao iz kemijskih spojeva na satovima kemije. Cijela škola bi mi vikala 'Sa', 'Sa', 'Sa'. Navečer bi mi bilo teško zaspati jer bih stalno čula u glavi to 'Sa', koje je tako besmisleno. Dva obična slova stvorila su mi toliku traumu jer sam znala da znače da sam zarazna – kaže Sarah, zbog čega se njena priča, odnosno ona kao knjiga, zove 'Sa, Sa, ode ti kosa'.
- Cijelu osnovnu bilo je jako teško, bježala sam od doma i nasilja gdje je majka padala u nesvijest od batina. Sve ustanove, od policije, psihijatrije i škole, u mom su slučaju zakazale jer su svi znali što se događa u mojoj kući. Otac bi sam sebe prijavio na psihijatriju, ali bi ga otamo vratili isti dan kući. Dali bi mu nešto tableta i čim bi popustile, opet bi napravio problem. Bježala sam iz kuće u školu, gdje me čekala druga vrsta nasilja. Od petog razreda je počelo i fizičko nasilje. Ako bih dotakla neki predmet, taj je predmet bio 'zaražen'. Bila sam hodajuća zaraza za njih. Udarali su me kišobranima i torbama, gađali me... U školi nisu htjeli ništa poduzeti. Najgore mi je bilo što je i jedan profesor sudjelovao u tome. Ujutro se nisam htjela probuditi, a kamoli ići u školu. Molila bih Boga da se ujutro ne probudim. Zbog tog velikog pritiska dobila sam i nove dijagnoze, probleme s štitnjačom, postala sam kompletni invalid. Ali mama nije odustajala, govorila mi je da sam pametna i da ja to mogu. Mislim da je njoj bilo i teže nego meni – gledala je svoje bolesno dijete koje je svakodnevno bilo zlostavljano. Išla je bezbroj puta u školu i razgovarala s profesorima i ravnateljima, ali nikad se ništa nije poduzelo.
– Doslovno sam ispuzala iz osnovne škole, tako sam se psihički osjećala, to je bio najgori period u mom životu. Imala sam jednog prijatelja, to je bio moj rođak, moja jedina utjeha. Nisam imala pojma da smo upisali istu srednju. Pomislila sam 'opet imam jednog sigurnog prijatelja'. Razred me prihvatio, nisu me prosuđivali kroz izgled, nego kao prijateljicu. Bilo je to neočekivano. Jedino što me zasmetalo jest što je moja razrednica izmislila da imam zadnji stadij karcinoma i da umirem, a sve kako bi se učenici bolje ponašali prema meni. A uopće nije bilo problema u razredu, nije bilo potrebe za tim. Rođak mi se šokirao, mislio je da to skrivamo od obitelji, i meni je bio šok i bilo mi je svega dosta, pa sam je zaustavila na hodniku i povišenim tonom joj spočitala tu izmišljotinu. Mislila sam da će me poslati kod ravnatelja, ali nije. Od tog dana bila je najbolja razrednica ikad. Srednja škola je prošla super, stekla sam prijatelje, počela izlaziti, imala prve simpatije i dečke, ljudi su me počeli primjećivati pored mog izgleda, nisam bila čudovište i nisam bila zarazna.
Otac joj je preminuo 2013. od karcinoma. Umro je ogorčen što mu nije priznat status hrvatskog branitelja. Obitelj se bori da mu se status prizna posthumno, ali to se do danas nije dogodilo. Žao joj je što nije dočekao unučad, ali su doživjeli i neku vrstu olakšanja, kaže Sarah.
– Nije uvijek bio nasilan, znao nam je svirati, napravio bi nam pitu... Ali onda bi opet bilo isto. Ne mogu reći da nisam voljela oca. Prije njegove smrti, kad je izašao iz bolnice i trebao otputovati u Bosnu, svi smo ga zagrlili i ispratili. Znao je da ga svi volimo, bez obzira na sve.
Prošla je puno posjeta psiholozima, a i sada je znaju progoniti sjećanja.
Danas je ova bistra i puna topline dvadesetdvogodišnjakinja uspješna studentica treće godine Medija na Sveučilištu u Dubrovniku i velika joj je želja postati radijska novinarka.
- Dolaskom na faks mi se život krenuo naglavačke. Tu nema baš nikakve diskriminacije, a ima nas invalida, manjina i iz LGBT zajednice i svi su uključeni u društvo. Fakultet mi je najljepše mjesto na svijetu, gdje imam svoju ekipu, a nisam očekivala da će tako biti - s osmijehom kaže Sarah, ali upozorava da je nasilja po školama još jako puno.
– Zato mi je želja ići po školama i pričati svoju priču, posebno zato što je sve više djece s poteškoćama. Želim im pokazati da sam ja preživjela, pa će i oni i da tu nije kraj. Ti će ljudi proći, a doći će neki puno bolji. Voljela bih da moja priča nekome pomogne. Moja je poruka da si zacrtaju neki cilj u životu i ne odustaju jer će im se put sigurno otvoriti – rekla je na kraju.
Sarah nam je ovu priču ispričala u sklopu projekta Ujedinjenih generacija 'Živa knjižnica', kao 'živa knjiga' koju smo 'posudili', 'pročitali' i 'vratili' za pola sata, jer je na nju čekao red novih 'čitača'. Prvi put sudjeluje u radionici i osjetila se predivno jer je mogla podijeliti svoju priču s ljudima, a nekima biti i utjeha.
Žive knjige su ljudi s nesvakidašnjima pričama i životnim iskustvima, pripadnici i pripadnice manjinskih i/ili društvenih skupina koje su često diskriminirane ili stigmatizirane, a s kojima većina od nas nikad nije imala mogućnost popričati ili ih upoznati. Svi sudionici Žive knjižnice su volonteri, a projekt se financira iz Europskog socijalnog fonda i sufinancira iz državnog proračuna, pojašnjava Anja Marković, voditeljica Udruge za razvoj civilnog društva Bonsai i Volonterskog centra Dubrovnik.
Projekt je zamišljen u Danskoj, nakon tragičnog događaja u kojem su se potukle dvije skupine mladih i jedan od njih je stradao. Prijatelji tog mladića inicijatori su projekta koji će rastočiti predrasude, zbog kojih i dolazi do neprihvaćanja i sukoba, pa i tragičnih događaja.
– Sve su priče dirljive i jednako poučne jer Živa knjižnica, osim mentalnih vidika, otvara i naša srca i daje nam uvid u momente koji stoje 'iza' nekoga, a koje ne vidimo u prolazu i na ulici, nego tek kad nam se netko 'ogoli'. Biti 'knjiga' nije jednostavno, mora postojati unutarnja snaga te osobe koja je to iskustvo diskriminacije i marginalizacije uspjela na neki način integrirati i transformirati u svoju snagu. Jako puno vodimo računa da se 'knjiga' 'ne ošteti', tu su ljudi koji imaju zadatak pripaziti da netko ne postane bezobrazan. 'Knjige' su nam sigurne, a na kraju se možete upisati i u knjigu utisaka. Ovo je pristup koji razbija predrasude, da ne mislimo više što smo možda mislili o ljudima bez kose ili beskućnicima, o kojima obično mislimo da su neradnici i ovisnici – kaže Anja. – Predrasude dolaze iz nerazumijevanja. Kad o nečemu mislimo loše, lako ćemo se odlučiti na diskriminaciju, a 'Živa knjižnica' put je u suprotnom pravcu – poručila je.