StoryEditorOCM
Hrvatska i svijet‘Zločesta država‘

‘Porez na bogatstvo‘ koji može smanjiti cijene kvadrata: političari, građevinski lobi i banke ne žele da itko priča o tome. Kako bi ga izbjegao, na selo je pobjegao i poznati glumac. Ima li šanse da se uvede u Hrvatskoj?

Piše marin prvan/sd
3. travnja 2022. - 23:12

Porez na imovinu jedan je od najstarijih oblika oporezivanja. Naime, dok je u povijesti bilo malo valutnih transakcija, posjedovanje zemlje ili stoke bilo je znatno lakše oporezivati nego novčane dohotke. U robovlasništvu mu je pridodan i namet “po glavi”, što je preteča poreza na dohodak, a u feudalizmu su veleposjednici bili izuzeti od poreza te su status vladara podržavali drugim sredstvima, na primjer vojskom. Danas je oružje zamijenjeno novčanim donacijama, tj. plaćenim lobiranjem, a gornji stalež ipak dio plaće daje u proračun - plaće koja čini fragment njihova prinosa, piše Slobodna Dalmacija.

Tijekom vremena značenje poreza na imovinu stalno pada. Sve ga češće nadomještaju porez na dohodak, prvi put uveden u Velikoj Britaniji 1799. i porez na promet tj. PDV iz poslijeratne Njemačke (1918.), koji su počeli kao “privremene” izvanredne mjere. Drugi svjetski rat pretvorio je poreze na dohodak mnogih zemalja iz poreza više klase u masovne poreze. Ipak, porez na imovinu zadržao se, u nekom obliku, i danas u većem broju zemalja, gdje pretežno čini prihod lokalnih proračuna.

Oporezivanje imovine uglavnom se opravdava potrebom za uvođenjem veće pravednosti u sustav oporezivanja, i to prema dva kriterija: koristi i mogućnosti plaćanja. Prema kriteriju koristi vlasnici imovine imaju koristi od države, pa za te koristi moraju platiti porez. Jedna od temeljnih uloga države jest zaštita vlasništva, pa vlasnici moraju refundirati državi troškove koje ona ima pri zaštiti njihove imovine: troškove sudstva, policije i državne administracije. Osim toga, država pruža vlasnicima određene usluge koje povećavaju vrijednost imovine, ali i koriste njezinu vlasniku. Primjerice, gradeći cestu pokraj kuće nekoga građanina država podiže njezinu cijenu, a vlasnik dobiva lakši pristup svojem domu. Zbog takve koristi vlasnik plaća porez na posjedovanje nekretnine. Takve se usluge pružaju uglavnom na lokalnoj razini pa je porez na imovinu najčešće prihod lokalnih proračuna.

Pokušaj iz 2017.

Prema kriteriju mogućnosti plaćanja, veća imovina pojedinca znači da je on platežno sposobniji, pa onda mora platiti i veći porez. Naime, dohodak ne označava u cijelosti mogućnost plaćanja, pa ni porezni kapacitet pojedinca. Posjedovanje imovine uzdiže taj kapacitet iznad razine dohotka: dvije obitelji jednakih dohodaka, ali različite imovine u smislu blagostanja nisu jednake. Bogatije su obitelji u svojoj svakodnevici neovisnije, imaju veću socioekonomsku sigurnost te viši stupanj likvidnosti.

Najozbiljniji pokušaj uvođenja poreza na nekretnine u Hrvatskoj se zbio 2017. godine, ali se tada od njega odustalo zbog iznimnog negodovanja javnosti i udruge “Lipa”, koja je prijetila i referendumom. Glavni argument protivnika tog poreza je bio da je porezna presija u Hrvatskoj ionako prevelika te da će to pogoditi najšire slojeve stanovništva, što je, imajući u vidu sami karakter tog poreza, naročito ako je proveden progresivno (na primjer da se ne oporezuje prva/najvrjednija nekretnina), pogrešna pretpostavka. Osim toga, uvođenje ovakvog poreza je obično popraćeno poreznim olakšanjima na drugim poljima. To kako bi on bio implementiran i ukršten s ostalim boljkama i nedaćama hrvatske uprave drugi je par postola...

image
AFP

Uspoređujući s europskom praksom, tamo gdje postoji porez na imovinu nema komunalne naknade, komunalnog doprinosa plaćenog pri izgradnji, poreza pri prodaji nekretnine ni poreza na vikendice; bar ne u iznosu kao kod nas. Osim toga, sve zemlje EU-a koje imaju porez na imovinu ne oporezuju kao mi potrošnju kroz PDV i trošarine. Stoga bi, uvođenjem poreza na imovinu, sve ostale namete trebalo skresati. Maruška Vizek, znanstvena suradnica s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kao pozitivne učinke takvog poreza je istakla pad cijena nekretnina, sređivanje vlasništva, legalizaciju najma i promet nekretnina. Najveći plus je prebacivanje tereta poreza s rada na kapital, a njegovo neusklađeno implementiranje, npr. bez paralelnog spuštanja PDV-a, moglo bi donijeti, kaže Vizek, i pad potrošnje.

Istraživanje Europske centralne banke, u koje su uključene 23 zemlje, pokazalo je da je doprinos poreza na imovinu u ukupnim prihodima proračuna mali, u prosjeku oko šest posto. Veći je, naravno, u zemljama s višim stopama oporezivanja (Velika Britanija, SAD), gdje donosi oko deset posto sredstava u državni budžet, a Hrvatska je među zemljama u kojima je taj broj ispod dva posto. U desetljeću nakon 2007. godine udio tih prihoda povećan je u 12 zemalja, najviše u Grčkoj, s oko jedan na više od pet posto. “Općenito, porez na nekretnine vladama može biti učinkovito sredstvo za povećanje prihoda i upravljanje javnim financijama, a povećanje efektivne stope i baze oporezivanja može kompenzirati druge poreze”, smatraju autori rada. Među ostalim, kroz studiju se saznalo da je posljedica ovog poreza, u pravilu, veće ulaganje u produktivnije sektore nego što je gradnja kuća i stanova.

Svakako, ne postoji benchamark ili idealna praksa pri implementiranju poreza na imovinu. Jedan od interesantnijih slučajeva je Francuska, koja ima porez na neto bogatstvo tj. čitavu imovinu; novac, zlato, automobile, nekretnine, vrijednosnice itd. Tamo oni s više od 800.000 eura vrijedne imovine odvajaju između 0,5 do 1,5 posto godišnje u svrhu namirivanja ovog poreza. Naravno, kad netko posjeduje enormno bogatstvo, onda jedan posto ne bude mala svota koje se mnogi nevoljko odriču. Dobro je poznat slučaj kada se 2012. godine slavni glumac Gerard Depardieu preselio u belgijsko selo na granici s Francuskom, jer nije htio plaćati ovaj namet.

image
Mikhail Klimentyev

Porezom na nekretnine osigurava se da se kapital ne može samo tako “zamračiti” ili iznijeti iz zemlje. Njime se također rasterećuje dohodak građana i dodatno osnažuje lokalna samouprava. On se, u pravilu, ne plaća na puni iznos vrijednosti nego na, najčešće, 70 posto, i to zbog mogućnosti precjenjivanja cijene same nekretnine, dok sama stopa oporezivanja bude do jedan posto. Ovakav porez djeluje blagotvorno na realnu ekonomiju i drži pod kontrolom nekretninske balone, prisiljavajući vlasnike da stave svoju imovinu u funkciju stvaranja dohotka preko najma ili prodaje. Na taj način se povećava ponuda pa padaju cijene. Dodatno, ako ljudi imaju desetak nekretnina za koje plaćaju porez po vrijednosti, onda neće više pomahnitalo kupovati nove.

Sveobuhvatna fiskalna reforma

Na 14. simpoziju ovlaštenih inženjera geodezije u Opatiji u studenome 2021. istaknuto je da još uvijek prevladava stav da se takav porez još neko vrijeme neće uvesti. “Stav je Ministarstva financija da u ovom trenutku porez na nekretnine nije za razmatranje. Već se 2017. vidjelo da nismo bili spremni za njegovo uvođenje. Nemamo ažurne i ažurirane baze, jedinice lokalne samouprave nisu imale dovoljno vremena da ustroje zone i utvrde koeficijente po kojima bi se razrezivao porez”, rekla je Nada Pavlinić iz Sektora za normativu Porezne uprave na okruglom stolu “Porez na nekretnine”, koji se održao u sklopu simpozija.

Na pitanje kakav bi utjecaj na tržište nekretnina imao porez na nekretnine, Vedrana Likan, direktorica Colliers Hrvatska, globalne kompanije za savjetovanje i trgovanje nekretninama, kazala je da porez na nekretnine mora biti dio sveobuhvatne intervencije u porezni sustav. “Rad se izrazito oporezuje, rentijerska ekonomija se potiče paušalnim oporezivanjem rente, stvoren je diskriminatorni sustav. Čak 86 posto građana Hrvatske vlasnik je svoje nekretnine, dok u zapadnoj Europi ta brojka iznosi 20 posto. Imamo snažnu potražnju za nekretninama, krediti su dostupni. Da je ponuda novih stanova u Zagrebu i trostruko veća, ona ne bi mogla zadovoljiti potražnju. Zato je ogroman pritisak na cijene. Jedan od alata koji bi podržao da se tržište nekretnina konsolidira je upravo porez na nekretnine”, ustvrdila je.

Hrvatska bi nakon odluke o uvođenju poreza na nekretnine imala značajnih problema. Kao najveća prepreka ističe se nesređeno stanje zemljišnih knjiga i neupisano vlasništvo, što je osnovni uvjet poštenog i utvrdivog poreza. Običaj je da se ovim porezom više oporezuje imovina koja se ne koristi, a manje ona u kojoj se obitava ili legalno iznajmljuje. No, Hrvati su i za to rješenje pronašli problem. Naime, Ustavni sud je već iskazao stav da svatko može svoje vlasništvo koristiti ili ne koristiti prema slobodnoj volji, pri čemu država ne može kažnjavati one koji ne žele aktivno uživati stan ili zemljište. Upravo su zbog toga 2007. odbačeni porezi na neobrađeno poljoprivredno zemljište, neizgrađeno građevno zemljište i neiskorištene poduzetničke nekretnine.

image
Bozidar Vukicevic/Cropix

Za određivanje porezne osnovice prvo svakoj nekretnini treba procijeniti vrijednost. Trenutno, za kuće za odmor i komunalnu naknadu gleda se samo kvadratura, dok je spomenuti prijedlog poreza na nekretnine bio orijentiran na njihovu tržišnu cijenu. Za urbane centre je to nešto lakše, iako ne i sasvim jednostavno i očito, a to je prema postignutim cijenama u blizini. Na selu, gdje prodaje nema, nema ni sustava kako utvrditi vrijednost, osim komisijski. Porezna uprava bi za to trebala uposliti nove ljude, čiji bi trošak mogao biti veći nego prikupljeno od poreza. Dodatno, svake bi se godine vrijednost osnovice trebala mijenjati sukladno tržišnim fluktuacijama. A ovo su samo tehnički nedostaci najave.

Kada su u pitanju oni politički faktori porezne reforme, oni su, kao i uvijek, utjecajniji i jači. Prvi je, kao što je i spomenuto, strah od reakcije glasača, tj. gubitka izbora. Drugi je taj što bi većina političara i njihovih prijatelja bila primorana odvajati veći iznos privatnih sredstava za javno dobro, što im nije u “opisu posla”. Također, ne treba zaboraviti ni na građevinski lobi, koji je u Hrvatskoj iznimno utjecajan, moćan i odgojen na štićenju vlastitih interesa. Dakako, tu su još dvije sile koje se također nešto pita prije donošenja političkih odluka; banke, čija bi se vrijednost kreditirane imovine ovim porezima ugrozila i Crkva, na čijim bi se imovinskim prostranstvima ubirali milijunski iznosi za socijalne namjene.

Zadnje, ali ne i najmanje bitno, budući da ovaj porez ne može biti prihod države, nego grada i općine, država bi lokalnoj upravi plaćala porez za imovinu koju ne koristi, a koja je procijenjena na minimalno 10 milijardi eura samo u nekretninama, bez javnih poduzeća, šuma i poljoprivrednog zemljišta. Instaliranjem ovog davanja država bi sama sebi stvorila trošak. Doduše, ona se može izuzeti iz oporezivanja, ali pitanje je koliko bi takav potez pobrao razumijevanje javnosti.

”Zločesta država”

Neslužbeni rezultati popisa stanovništva su otkrili da u 30 posto hrvatskih stanova nitko ne živi. Prema tome, ako su nekretnine već izgubile svoju osnovnu namjenu, onu stanovanja, onda ih ne bi trebalo ni tretirati kao neoporezivo ljudsko pravo - bar ne one koje to nisu. Pogotovo zato što su hrvatski studenti, u sklopu nedavnog istraživanja, iskazali dominantnu preferenciju za ulaganjem upravo u nekretnine. Hrvatska je očito doživjela transgeneracijsko prenošenje percepcije kuća i stanova kao investicije i to valja adekvatno registrirati i sukladno tome djelovati. Građevinarstvo, mešetarenje i rentijerstvo nisu zdrava podloga gospodarskog razvoja.

Konačno, ako se i donese odluka o poreznoj reformi koja uključuje implementiranje poreza na nepokretnu imovinu, lako je zamisliti poduzetničke udruge i cehove koji će ustati u obranu “malog čovjeka i nacionalnog gospodarstva”, i pritom pljuvati po “zločestoj državi”. Nažalost, mnogi od tih šefova i direktora danonoćno rade kako bi donijeli hranu na stol svojim radnicima pa nemaju vremena za proučavanje povijesnih svezaka koji kažu: neolitska poljoprivredna revolucija iznjedrila je prve proizvodne viškove i, paralelno s tim, rane imućne “kapitaliste”, što je stvorilo potrebu za obranom njihovih resursa. Uz pomoć moći i utjecaja koje bogatstvo donosi, organizirana je institucija vlasti i njoj popratne organizacije (vojska, sud, uprava…). Upravo iz ovog razloga su vapaji (neo)liberala za “smanjivanjem utjecaja države” tragikomični jer su tržište i država integralni dio istog sustava moći koji se, je li, međusobno napajaju.

Inzistiranjem na minimiziranju poreza se, štoviše, priziva pad samog kapitalizma. Karl Marx je ovo dobro znao. Naime, on je u ovom pitanju bio čak nešto progresivniji od liberala; ideal njegova poreza je bio - nula.

21. studeni 2024 16:12