Vukovarci godinama govore kako ih se većina sjeti samo oko ove tužne obljetnice i tu su sasvim u pravu. Tako je i potpisanoj novinarki davni intervju s Alenkom Mirković Nađ, autorici nagrađivanog ratnog romana “91,6 Mhz Glasom protiv topova” i jednoj od šestero heroja s Radija Vukovara, ne slučajno ovih dana nakon dugo vremena došao pred ruke, piše Slobodna Dalmacija.
Alenka je preciznom ženskom rukom iz prve ruke opisala život i smrt u Vukovaru za vrijeme opsade, s naglaskom na malu, ali hrabru radijsku ekipu predvođenu Sinišom Glavaševićem, školskim kolegom koji ju je i doveo na Radio Vukovar, a na pitanje pamti li neku ljubavnu priču iz tih ratnih dana, spremno mi je odgovorila da je najljepša, ali i najtužnija ljubavna priča, ona njezinih radijskih kolega Branimira i Zvezdane Polovine.
- Vjenčali su se 1991. Bili su posljednji par koji se vjenčao u Mramornoj dvorani dvorca Eltz, Siniša Glavašević bio im je vjenčani kum. Cijeli su medeni mjesec proveli s nama, u ratu. Na kraju se pokazalo da su s nama proveli i cijeli brak. Razdvojili su ih pri evakuaciji bolnice i Branko je pogubljen na Ovčari - kazala nam je Alenka.
Zvezdana i Branimir bili su u vezi godinu dana prije nego su se odlučili vjenčati. Njemu je tada bila 41 godina, njoj šest manje. Rat je praktički već bio počeo, dva mjeseca prije njihova vjenčanja u Borovu je ubijeno 12 pripadnika vinkovačke Specijalne jedinice policije, ali ljubav ne pita. On je već bio radijski veteran, zaposlen je bio na Radio Vukovaru od 1972., a Zvezdana je bila praktički nova kolegica. Ova rođena Vukovarka studirala je matematiku i fiziku u Osjeku, a na radio ju je 1990. pozvao tadašnji glavni urednik nakon što je pobijedila na natjecanju "Prvi glas Vukovara“. Prošla je testiranje, što nije ni čudno s obzirom na divan, melodičan glas i postala spikerica i dio ekipe koja će već iduće godine postati jedini glas iz opkoljenog grada.
- Što se posla tiče, Branimir je bio pravi čarobnjak. Stalno je petljao s nekim žicama, kliještima, ispitivačima i smišljao stvari koje bi nam uvelike olakšale posao i svakodnevni život na stepeništu. Prešutnim dogovorom počeo je djelovati kao naš ekonom. Jedini je znao koliko je čega preostalo u zalihama hrane, pića, cigareta, goriva. Mi smo se prema tome odnosili pomalo neozbiljno, pa je preuzeo stvari u svoje ruke. Kao učitelj, bio je vrlo strog i zahtjevan. Vesna je to najbolje osjetila kad ju je drilao za spikerski i voditeljski posao. Zvezdana bi se na to samo nasmijala, jer je samo godinu dana ranije prošla isti tretman. Nakon toga, ona i Branko djelovali su kao sjajno uigrani tandem. Znali su što jedno od drugoga mogu očekivati i tražiti, pogađali misli onoga drugoga i prije bilo kakvog dogovora, odlično se nadopunjavali i, na kraju, odlično zabavljali radeći svoj posao. Malo po malo, njihov je odnos prerastao u ljubav - opisala je Alenka njihove prve i, na žalost, kratke zajedničke ljubavne dane.
Na današnji dan, prije 31 godinu, Zvezdana je zadnji put vidjela svoga supruga. Bili su tada u braku svega četiri mjeseca... Razdvojio ih je Veselin Šljivančanin ispred vukovarske bolnice nakon pada obrane grada, a o tome je Zvezdana svjedočila i na Haškom sudu 2005. godine. Opisala je kako je 19. studenoga 1991. Siniša Glavašević kazao "Idem ja vidjeti što se događa, kad se točno kreće" i izišao iz njihove bolničke sobe, gdje su poput mnogih Vukovaraca našli utočište nakon pada grada. Zvezdana je ispričala da je tada zadnji put vidjela Sinišu.
- Bilo je oko osam sati kad smo Vesna (Vuković Orešković, koja je uz Alenku, Sinišu, Branimira, Zvezdanu i Josipa Esterajhera bila dio herojskog radijskog tima, op. D.B.), moj muž i ja izišli iz bolnice. Visoki muškarac s brkovima je rekao "Žene na jednu, muškarci na drugu stranu". Kasnije sam od žena u svojoj grupi čula da je to Veselin Šljivančanin. U toj našoj grupi odvojeno je tridesetak muškaraca, a među njima i puno ranjenih. Neki su bili potpuno zamotani - ispričala je Zvezdana u Haagu.
Prije rastanka Branko joj je uspio samo jednu putnu torbu i u toj torbi je bila nekakva njegova odjeća i taj jedan rokovnik u koji je on zapisivao neke njemu jako važne stvari.
Dva sata su tako, prisjetila se, tako stajali pred bolnicom: žene s jedne, muškarci s druge strane. Pritom nisu komunicirali. Samo su se gledali. I onda su muškarci u jednom trenutku zamakli, nestali iza ugla bolnice.
- Vi ste bili sa svojim mužem toga jutra. Jesu li i njega odveli - pitao je haški tužitelj Zvezdanu.
- Jesu.
- Jeste li ga ikada ponovo vidjeli?
- Vidjela sam njegove ostatke - odgovorila je Zvezdana, žena koja je postala udovica svega četiri mjeseca nakon vjenčanja, a to je saznala, nakon duge potrage za Branimirom, u veljači 1997., kad je njegovo tijelo, zajedno s onim Siniše Glavaševića, ekshumirano iz masovne grobnice na Ovčari. Obojica u sahranjena na Miroguju u ožujku 1997., grob do groba, a na Branimirovom grobu je uklesana i ratna frekvencija Radija Vukovar, 91,6 MHz-a.
Kamo sreće da su se Zvezdana, Branimir i Siniša odlučili za proboj iz Vukovara u trenutku kad se saznalo da je obrana grada slomljena, kao što su to napravili njihovi kolege Alenka Mirković i Josip Esterajher. Danas bi možda kumovi Branimir i Siniša bili živi.
- Ja sam odlučila otići, Josip isto tako... Vesna je odbila, cijela njena obitelj bila je u susjednoj prostoriji, a Tomislav, ranjen, ležao u bolnici. Nije bilo načina da se oni izvuku, a ona nije željela napustiti niti jednoga. Branko je tvrdoglavo ponavljao da će učiniti isto što i Siniša, što je značilo da će to učiniti i Zvezdana - zapisala je Alenka u svojoj knjizi.
Dalje se sve, više-manje, zna. Tuga. Do dana današnjeg.