Najvažnija zrakoplovna baza u Hrvatskoj smještena u Plesu kraj Velike Gorice u Domovinskom ratu bila je važno uporište agresorske Jugoslavenske narodne armije. Iako je bila opkoljena, zračnim mostom JNA je tu blokadu probijala po potrebi. U jesen ‘91. počeli su pregovori o preuzimanju Zrakoplovne baze Pleso koji bili dugotrajni i mukotrpni. U ime Hrvatske vojske u zagrebačkom hotelu "I" vodili su ih s predstavnicima JNA, a pod posredovanjem promatrača Europske zajednice Imra Agotić i Milan Lelas, piše Slobodna Dalmacija.
Napokon, 25. prosinca 1991. baza na Plesu bila je u rukama Republike Hrvatske te je u njoj podignut hrvatski stijeg. Za zapovjednika baze imenovan je danas pokojni Ivan Ragač, a njegovim zamjenikom imenovan je Milenko Kovačević, iskusni vojni pilot koji je na Plesu služio u JNA te je dobro poznavao tu bazu.
Pošto se o preuzimanju te važne baze danas gotovo ništa ne zna zamolili smo pukovnika Kovačevića za razgovor, a on se rado odazvao posvjedočivši iz prve ruke što je dočekalo hrvatske snage po ulasku u vojnu bazu na Plesu:
"Ja sam u bazu stigao 26. prosinca, a zapovjednik Ragač odmah je zatražio da se presjeku svi telefonski kablovi kojima je baza bila povezana jer se pojavila pretpostavka da bi na taj način netko mogao dići bazu u zrak. Kasnije smo shvatili, pregledom baze, da je taj potez bio itekako opravdan.", piše Slobodna.
Prvih dana u devastiranoj bazi su bili samo Ragač i Kovačević te osiguranje Aerodroma Zagreb. Bazu je trebalo podići na noge ne iz nule nego iz minusa. Bila je devastirana na sve moguće načine uključujući i vozni park od 40-ak vozila za koje očito nisu imali vozače koji bi ih odvezli. U sve motore tih vozila nasuli su pijesak i učinili ih neupotrebljivima. No to je tek manji dio priče koju nam otkriva Milenko Kovačević:
"Oni su po odlasku s Plesa ostavili otvorene slavine, sve su poplavili, parketi su se dizali do metar u zrak. Popljačkali su i odnijeli sa sobom sve što su mogli. Mi doslovno nismo imali stolice gdje bismo mogli sjesti. Prizori su bili nevjerojatni. Što nisu mogli popljačkati pošpricali su protupožarnim aparatima kako mi ne bismo mogli koristiti. Pored svega mine su bile na sve strane postavljene. S betona se nismo smjeli maknuti sve dok nije došla ekipa naših pirotehničara s Borongaja. Iako smo prema sporazumu dobili sheme minskih polja one su bile daleko od stvarnog stanja na terenu. Sva tri ulaza u bazu bila su minirana, a mine iznenađenja ostavili su posvuda. Na jednom mjestu bila je i traka s oznakom "OPREZ MINE", a ja sam onako u šali rekao ma tko zna je li to stvarno minirano i bacio kamen prema tom području. Kako sam tim kamenom pogodio upravo u minu ne znam ni danas, ali to je tako ruknulo da smo se pobacali pod auto."
Nažalost nije prošlo puno te su mine odnijele prvi ljudski život. Već 6. siječnja 1992. poginuo je Milan Magdić, 42-godišnjak iz Velike Gorice koji je bio stražar u bazi. Kako bi u tom kontekstu donio sigurnost u bazu dolazi Darko Pezer, pirotehničar Hrvatskog ratnog zrakoplovstva koji postaje ključna karika u dovođenju baze u red. Kako bi pomogli u sanaciji u bazu je pristiglo stotinjak ljudi kojima je bila uvedena radna obaveza. Pezer se prisjeća jedne umalo tragične situacije:
"Mi smo na te ljude morali paziti, bili su znatiželjni. Jedan je čovjek pronašao novu vojničku čuturicu i pohvalio mi se. Pogledao sam je, uzeo u ruke i primijetio da je preteška. Zamolio sam ga da mi je da no on je to odbijao jer hej - pa on je pronašao novu čuturicu. Rekao sam mu da ću je posuditi i odmah mu vratiti kada mu nešto pokažem. Nisam mu htio govoriti o čemu je riječ da ne izazovem paniku. Malo sam se odmaknuo i kada sam se našao na sigurnoj udaljenosti vidio sam da je čutura rezana i da je u njoj plastični eksploziv koji se trebao aktivirati odvrtanjem čepa u kojem je bio diverzantski upaljač na odvijanje. Upalio sam sporogoreći štapin, došao polako do njega i znatiželjne skupine ljudi koja se okupila i rekao mu da će sada vidjeti kako mu je dobra čutura. Kada je taj kilogram eksploziva grunuo ljudi su problijedili, a znatiželja koja je umalo bila ubitačna naglo je splasnula."
Zanimljivo televizijski kanal YUTEL je objavio vijest kako je baza predana u savršenom stanju, po principu "ključ u ruke". Bio je to propagandni trik poražene JNA na koji je reagiralo zapovjedništvo Hrvatskog ratnog zrakoplovstva pozvalo ekipu YUTEL-a da snimi stvarno stanje stvari što je ova i učinila te demantirala ranije objavljenu vijest.
Pezer i Kovačević prisjećaju se kako je od borbene tehnike u skladištima ostalo tek 50-ak bombi od 250 kilograma, "krmača", koje je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo dobro iskoristilo u oslobodilačkim operacijama "Bljesak" i "Oluja". Ostatak oružja je ili odnesen ili uništen ili sakriven na najmaštovitije načine:
"U bazi je nekada bilo jezero. Oni su u tom jezeru utopili i zakopali 32 vozila, kamiona koja je imala protuzračna obrana te još niz tehnike i naoružanja. Pješačko naoružanje Teritorijalne obrane Velike Gorice bilo je potpuno uništeno na način da u ga gazili oklopnim vozilima. Shvatili smo da po skladištima stoji masa kutija od naoružanja, osobito ručnih bombi, ali da naoružanja i bombi nema. Tako da smo znali da oni to nisu odvezli. Shvatili smo da su dio naoružanja zakopavali u zemlju. Tako smo tražili po bazi gdje je svježe kopano i rovokopačem koji smo dobili od Velike Gorice kopali posvuda. Nakon nekog vremena su se pojavili ogromni štakori po bazi, shvatili smo nedugo potom i zašto – naime tone i tone hrane, riže, graha, brašna, također su zakopavali pod zemlju."
Darko Pezer navodi brojke koje su šokantne – pronađeno je oko 7500 ručnih bombi, oko 15 tona eksploziva za uništavanje poletno-sletnih staza, oko 2500 kilograma plastičnog eksploziva te velik broj streljiva kalibra 12,7mm. Zanimljivo streljivo je bilo bačeno u septičku jamu, a nakon pronalaska je izvađeno, očišćeno i poslano na ratište. Baza je prema planovima JNA trebala biti i napadnuta ratnim zrakoplovstvom no to se nije dogodilo, naime pri povlačenju vojska je ostavila tzv. "uvodnice" odnosno crte od kreča dugačke 50-ak metara koje su pilote trebale navesti na cilj. One su vodile na benzinsku crpku unutar vojarne. U spremnike odnosno benzin bio je ubačen napalm prašak te gomila streljiva i eksploziva. Da su zrakoplovi došli i pogodili cilj bila bi to nevjerojatna katastrofa za cijelu Veliku Goricu.
"Mi smo taj napalm izbacili van tako što smo ubacivali u spremnike vodu, a kako je on lakši jednostavno je izlazio sam od sebe. Ostalo je izvući van taj eksploziv i streljivo kojeg je bilo zaista mnogo.",
Prisjećaju se Pezer i Kovačević te ističu kako su bazu doveli u red i sve sanirali no gorak okus nakon uspješno obavljene zadaće ostavlja činjenica da je obnovljenu bazu Hrvatsko ratno zrakoplovstvo odlukom Vlade Republike Hrvatske moralo predati snagama UNPROFOR-a:
"Mi smo na kraju za sebe morali tražiti kontejnere u kojima smo bili smješteni svi skupa. Najveću pomoć nam je tu pružila Industrogradnja koja nam je ustupila veći broj kontejnera od kojih smo napravili naselje koje je imalo svu potrebnu infrastrukturu – vodu, struju, telefon. Morali smo raditi u tim uvjetima jer druge opcije nije bilo. U tom naselju bili smo cijeli rat, sve dok UN nije otišao."
Nakon rata i povratka Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u bazu potraga za "zakopanim blagom" se nastavila čega se prisjetio Darko Pezer:
"U sklopu baze bila su dva "upojna" bunara koji su služili kao rezervoari za hidrantsku mrežu odnosno za gašenje požara. Kada smo vidjeli da je jedan od njih pun zemlje bilo nam je to jako sumnjivo. Otkrili smo da su u njih pobacali sve i svašta, bilo je to nepojmljivo. Kada smo došli do vode nismo mogli dalje tražiti što ima sve unutra zbog velike dubine. Tek početkom 2000-ih zahvaljujući tadašnjem gradonačelniku Velike Gorice Ivanu Šukeru dobili smo jake pumpe koje su mogle ispumpati tu vodu. Na kraju smo iz svakog bunara izvadili po 10 tona raznih ubojnih sredstava."
U vojnoj bazi na Plesu danas je sjedište Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, a ona i dalje krije mnoge tajne iz 1991. godine. Neslužbeni podaci govore o tome da je Jugoslavenska narodna armija smaknula ondje osmoricu vojnika ročnika iz Makednonije koji su pokušali pobjeći iz baze. Prema dobivenim informacijama njihova tijela nikada nisu napustila Pleso, a iako je
Hrvatska vojska tragala za njihovim posmrtnim ostacima nije ih pronašla. Također, pitanje koje nakon svega pada na pamet je - Postoje li još negdje skriveni i zakopani eksplozivi i bombe u jednoj od najvažnijih baza Hrvatske vojske – 91. zrakoplovnoj bazi? Darko Pezer zaključuje:
"Mogućnost je velika jer se radi o velikom prostoru, a saznanja koja imamo su takva da su se ta sredstva često zakopavala samoinicijativno bez nekakvog plana i programa. Tako se jednom prilikom slučajno pronašao eksploziv na samom pragu zrakoplovne piste. Naime kada je došlo do kvara na jednoj elektroinstalaciji za svijetla oko piste bager je kopajući došao do 10-ak kilograma plastičnog eksploziva, a bilo je ondje i pušaka, tromblonskih mina i slično. Ispostavilo se da se na tom mjestu nekada nalazio rov koji su oni jednostavno zakopali."