Jasmin Stavros o karijeri, predbračnoj čistoći, sinovljevoj bolesti, nastupima u Srbiji, rumunjskom podrijetlu...

Splitska glazbena zvijezda Jasmin Stavros, pravog imena Milo Vasić, više od 50 godina neumorno djeluje na sceni. Počeo je kao bubnjar u raznim bendovima, a onda se okrenuo samostalnoj pjevačkoj karijeri. Bio je jedan od najtraženijih i najboljih bubnjara u bivšoj Jugoslaviji, a u New Yorku je bio jedan od najboljih studenata na jazz-akademiji pa je dobio i zelenu kartu za ostanak u Americi, piše Slobodna Dalmacija.

Ipak, svoj je životni put odlučio graditi u domovini. Ovdje je upoznao ljubav svog života, suprugu Žarku, s kojom ima sinove Krešu i Milu, i koja ga je, kaže, najviše promijenila. Promijenilo se i puno toga kada je izišao njegov hit "Umoran sam", a danas je Stavros sve samo ne umoran, toliko da nam je htio dati intervju dok je bio na Hitnoj. Naravno, ipak smo ga pričekali da dođe kući, pa smo proćakulali o svemu.

Kako vam je nastupati u Splitu?

– U rodnom gradu mi je najveći izazov nastupat. Split je inače, bez obzira šta je moj rodni grad, jako kritičan. Ljudi su što se glazbe tiče jako obrazovani, razumiju se u glazbu i svi su manje-više talentirani, tako da ne može proć nešto što nije kvalitetno. U Splitu ništa osrednje ne prolazi.

Sjećate li se koncerta u Splitu 90-ih kada ste nastupali u kultnom klubu "Mississippi" pa ste usred koncerta skočili, udarili glavom u strop, otišli na Hitnu, tamo su vas zašili, a onda ste se vratili u klub i odradili koncert? I to do zore?

– Naravno, nikad to neću zaboravit. Pjevao sam "E, moj čovječe". Bina je tamo dosta niska. Skočio sam, udrio glavom u ventilaciju i puka glavu. I onako cilog krvavog su me odveli na Hitnu oko 2 ujutro, tamo su me zašili. Govori mi doktor kad me sašija: "Aj sad pravac doma, da ti nije palo na pamet nešto drugo, nemoj se slučajno vratit na koncert!"

Još sam dobio i tetanus. Ja san se, naravno, vratija i piva do 6 ujutro, svi su bili zadovoljni i oduševljeni, i ja isto, bilo mi je super, i to ću pamtit cili život. Eto, to je ta splitska publika koja te čeka i koja je vjerna. Ja san slobodno moga otić doma, al‘ san reka: "Nema šanse da ja te ljude ostavin tako da ne završin koncert."

Kako sada gledate na razdoblje vaše najveće slave, kad ste bili megazvijezda?

– Megazvijezda san posta, odnosno etablira sam se ka pjevač nakon svoga trećeg albuma "Ljubio sam anđela" 1989. godine, kad je došao hit "Umoran sam" i "Dao bi sto Amerika". Tad se sve okrenilo. Tad su me svi svatili ozbiljno, i kritičari i publika. Tad mi se otvorija teren i onda san počeja nastupat jako puno.

Čak sam 20-ak godina radio po 120 koncerata godišnje, šta je nenormalna cifra za izdržat. Al‘ san bija mlad, veselilo me to, volija san to šta radin i nije mi bilo ništa teško. Etablira san se i sredinom 90-ih. Moja karijera je krenula kako treba. Mogu reći jednu vrlo bitnu stvar. Pitaju me često jesam li se umorio, zašto ne idem u penziju i treba li pjevati toliko. Međutim, sada sam došao u fazu u životu i karijeri kada mogu birat šta ću radit.

Ne radim više 120 koncerata godišnje, ali pjevam, recimo, dva puta mjesečno, čisto da se održim, da ostane taj adrenalin publike i nastupa. Nije to više financijski kao nekad. Ali ako dosad nisan riješija status i životne probleme, ne znan kad bi ga više moga riješit, tako da sada mogu sasvim pristojno živit. Nisu to ogromni novci, al‘ s onim šta sam zaradija i ušpara mogu lipo živit. Onda dođu još i koncerti koji su mi izazov, to odradim, znači oko 26 koncerata godišnje, liti maksimalno odradin osam.

Ove godine san odbija nastup u Kanadi, Torontu, jer san dan prije bija u Pločama, nisan moga stić pa san mora odbit, a bila je jako dobra cijena.

Mogu bit zahvalan Bogu šta san doša u situaciju da pivan kad mi se piva, a ne pivan kad mi se ne piva. U Sloveniji u kojoj sam godinama pri samom vrhu i jako me ljudi vole, imao sam masu koncerata tamo, sada npr. radim samo ljubljansku Arenu i još jedan klub koji prima oko 2500 ljudi, i to je to. Izbjegavan manje klubove jer mi nije potribno više da se toliko ubijan.

Imali ste i jedno razdoblje ovisnosti. Kako sad na to gledate?

– Da, upa san u loše društvo, nisan ja toga tada bija ni svjestan. Ma nisu to bili neki veliki poroci. To san ja sve proba iz neke znatiželje, al‘ nisu meni tribale ni bolnice ni komune da se ja izličin od ovisnosti.

Ma nisu to bile ni neke teške droge. To je bila mladenačka ludost, zaboravimo to. Kad sam svira u grupi More i živija taj naporan život, zaželija san se da nađen nekog s kim ću provest život do kraja. Isprid Gospe od Zdravlja san zavapija Bogu da mi pošalje nekog anđela. Mi kao More smo bili jako popularni, bilo je oko nas puno ljudi, događanja, ženskih... I onda mi je Bog uslišija molitve.

I onda ste upoznali suprugu Žarku...

– Tako je, tada sam nju upoznao, nakon par godina smo se vjenčali. I bitno je reć da smo živili u predbračnoj čistoći. Nismo spavali prije braka. Danas je to, nažalost, rijetkost. Tada sam hodao s djevojkom koja je tako odgajana i živjela je vjeru i do prve bračne noći smo čekali.

Vjera vam je dosta pomogla u životu...

– Je, nisam ja toliko bija u vjeri. Bio sam kršten i posli san napravija sve sakramente koji su tribali za brak. Žena mi je zapravo najviše pomogla. Da nije bilo nje, ne bi toliko bija u vjeri. Sad kad me ona okrenila vjeri, sad svi kažu da san puka i da san previše u vjeri. Volim ić na misu više nego blejat u televiziju.

Svako jutro kad se probudin čitan Sveto pismo, molin se svaki dan, al‘ nismo mi neki fanatici. Trudimo se živit vjeru, ali živit vjeru nije lako! Ovaj život koji mi živimo stvarno mi odgovara. Ode su mise u 18 sati, oden na misu i posli toga san miran. Najviše volin klanjanje.

Evo ovo je prva Nova godina u životu koju nisan pjeva i dočekali smo je žena i ja u crkvi, i bilo mi je super. To mi je Nova godina koju ću pamtit kao nešto prekrasno šta mi se dogodilo u životu. Idem na misu kad god mogu i kad osjećan da mi treba.

Sin Krešo boluje od hidrocefalusa? Tu ste prošli pakao...

– Fala Bogu, zahvaljujući dva doktora s Rebra, na mom su sinu napravili jedan eksperiment. Ima sad jednu pumpu koja mu regulira vodu u mozgu. Probili su mu dio glave nekako di sad taj likvor sam od sebe odlazi. Tako da, Bogu fala, sad je sve u redu.

Stvarno smo se napatili i žena i ja i on kroz sve ove godine, više ne znan ni ja koliko je ima operacija na glavi, ne želin ni spominjat. Drago mi je to da su oba moja sina, i Milo i Krešo, neovisni o meni i financijski i općenito. Sami žive od svojih novaca, peru, kuvaju, peglaju, sve znaju, žena ih je sve naučila. Zadovoljan san i sritan da su stabilni i da ne ovise o nikom i žive bolje nego ja. Rade, trude se, stvarno su super.

Kako je unuk Milo?

– Unuk je fenomenalan. Reka mi je prije dvi godine da ćemo snimit jednu pismu za Božić. Nikako da mi to snimimo. Nedavno mu ja govorin: "Milo, oćemo sad snimit?", a on mi kaže: "Dida, prošlo je to, sad me to više ne zanima!" Stalno smo skupa, često se družimo. Voli on ode doć na selo, stvarno je super.

Idete li još na tretmane lica?

– Više ne idem jer je kozmetičarka kod koje sam iša umrla prije dvi godine, pa više ne iden. Iša san uglavnom na kisik, mezoterapiju, zatezanje mišića lica... Održava san to redovito, al‘ zadnje dvi godine nisan više bija, i neman više potribu.

Hoće li uskoro novi album?

– Hoće, pripreman ga, pripreman nove pjesme. Dogodila se ova pisma "Nova je godina" s Dadom, koja se vrtila u cijeloj Hrvatskoj i Sloveniji, čak i u Beogradu, ha, zamisli, u Beogradu. To san osta u čudu. I u Sarajevu, i Zenici, i tako nekim mistima u kojima nisan nikad bija, niti san ima volju ikad otić.

Ni u BiH, ni u Srbiju. Da san iša u Srbiju posli rata kad su me zvali, moga san imat milijune, al‘ pošto san ja bija u ratu četiri godine, nisan tija. Ima san nenormalne ponude, al‘ san reka da me to jednostavno ne zanima. Ja san jedan od onih koji nikad nije iša tamo, ni neće, dok su neki drugi išli, i rade po Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, ne znan ni ja di. Ja san osta vjeran svojoj Hrvatskoj.

Zbog rumunjskog podrijetla imali ste problema na početku karijere, kad su vas doživljavali Srbinom...

– To je bilo jako ružno, kad te optuže za nešto što nisi. Znam ja ko je to, to su moji kolege koji su bili zavidni, ali ja sam se uvijek molio Bogu za njih, opraštao sam im. Moj otac je podrijetlom Rumunj, to je istina, al‘ nema nikakve veze sa Srbijom. Oni kad su došli u Jugoslaviju, prikrstili su se i prominili prezime.

Moj je otac živija u Splitu cili život i svira u HNK-u i sa Srbijom nema ništa, al‘ moji kolege su bili tako nastrojeni. Bojali su se da ne dođem na teren u Ameriku ili Kanadu, al‘ ja san bija strpljiv i čeka da sve dođe na svoje misto i došlo je. Nisan ima nekih velikih problema. Jedno vrime san živija na Visokoj, a gori su ljudi koji su ekstremni Hrvati, ja san čak ima zabranu nastupanja 88. godine šest miseci jer san u Zagvozdu piva "Marjane, Marjane".

Onda je došla policija, skupili su me, odveli u zatvor i zabranili su mi nastupe šest miseci. Meni je to bija veliki šok i nezgodna situacija. Tada su me proglasili velikin ustašom. Znači ovde san bija ustaša, a ovde Srbin. Sve je to kao da se djeca igraju nekih čudnih igrica.

U Rumunjskoj je "Umoran sam" postala narodna pjesma...

– Je, postala je hit i ima puno verzija. Čuja san sve te verzije i sve su mi na neki način zanimljive.

Zvali su me u Rumunjsku da dođem nastupati bar 10-ak puta, ali to je bio uvijek termin kad sam bija na Korčuli, u Prigradici di mi je kuća. Međutin, ja san tamo vata ribu kad nisan svira. Meni je ić lovit ribe pravi odmor. Punija san tako svoje baterije. Davali su mi veliki novac da dođen, al‘ san reka da ne jer san na Korčuli s obitelji. Možda san ipak moga otić i nastupat tamo.

Svako ljeto ste u Prigradici...

– Tamo smo od 1. 6. do 15. 10., onda ja odatle iden na koncerte. Kad mi je mater bila živa u Splitu, onda bi ja doša u Split, uzeja robu, sva roba je bila tamo pa bi odatle iša na koncerte. Sad s Korčule iden na koncerte kad san tamo. Imamo kuću od 1978., završili smo je 1996. Lipo nam je na Korčuli. Svi smo tamo jedan period, a drugi smo ode na selu.

Kako je živjeti na selu?

– Kupeć Dol je jedno prekrasno misto kraj Jastrebarskog. Odlično je, iman ode svoj mir i samoću. Bolje nego Pantovčak ili Gračani u Zagrebu. Al‘ ima sve svoje, sad je bilo po metra sniga, pa sad to triba čistit.

Al‘ kupija san ja frezu koja sama to čisti, samo triba gurat. To su stvari tog mista. Ode je skuplji život bar 30 posto nego u Zagrebu jer moraš doć do Zagreba, al‘ isplati se. Evo sad dok s tobon pričan iman svoj mir, sidin na teraci, gledan u snig i uživan. Baš lipo.

Iz dana u dan trudimo se približiti naš sadržaj vašim potrebama, Slobodna Dalmacija je tu za vas i zbog vas. Molimo vas stoga da izaberete jedan od ponuđenih odgovora i podijelite s nama mišljenje o članku koji ste upravo pročitali.