Isklesao sam Svetog Petra na Boninovu, tako sad imam ključeve od raja

Najpoznatiji i najdugovječniji dubrovački kamenoklesar i kipar, Ivo Biočina, odnedavno više nije u svojoj radnji ispod skala od Dominikanaca. Nakon što je njegov najmodavac Grad Dubrovnik izgubio parnicu koju je oko vlasništva nad tim prostorom vodio s tvrtkom InTrade, Biočina je morao vratiti ključeve vlasniku, Mirku Obrvanu. Umjesto da kao dosad ispred radnje kleše kamen i u svojoj radionici, jedinstvenom eko muzeju prikazuje kako je nastalo kameno čudo našega Grada, Biočina je, na žalost svih nas, svoje skulpture i legendarnu bačvu koja je godinama stajala u ulici od Dominikanaca morao preseliti u svoju kuću u Lapadu. Tamo nas je dočekao sa suprugom Jozefinom - Finkom, a oboje kažu, kako im je to neobično. Puno su puta već razgovarali s novinarima brojnim snimateljskim ekipama, ali uvijek tamo, u njihovoj radnji, u Gradu. S njom su se kroz tolika desetljeća kažu nam, srodili.

- Obećali su mi jedan prostor iz Društva prijatelja dubrovačke starine. Rekli su mi: " Ivo, mi te ne damo". Bit će valjda nešto. Takvo je to danas, došlo vrijeme. Odjedanput su se pokazali neke gazde koje nikad nisu bili gazde. Ja sam u Dominikanaca od kada sam bio dijete, a 82 su mi godine. Tamo nije nikada nitko drugi bio, jedino ja i Dubrovkinja u ona dva druga prostora. Odmah nakon Drugog svjetsksog rata u prostoru je bila i klesarska zadruga koja je radila sve popravke po Gradu. Radio je tamo još moj otac.

- Je li vas itko kontaktirao od novih vlasnika? Je li bilo mogućnosti da ostanete u najmu iako to nije gradski prostor?

- Nije. Grad se obavezao uz pomoć Društva prijatelja da ostanem u Gradu. Još ne znam gdje, ali su obećali. Još radim, ali ne mogu više sam sve. Dok sam živ, radit ću. Pomažu mi kćer Ivana i zet Miro. Kćer ima talenta, nešto od mene, pa ona radi, a sin Ante je pomorac.

- Lijepo bi bilo da još radite kad imate volje i snage?

- Nikad čovjek ne bi radio nešto što je teško, a da ne voli. To je tradicionalni zanat. Moji su to radili generacijama i generacijama, otac, nono, pranono. Čak smo na Braču imali i svoj kamenolom prije sto, dvjesta godina. Na Braču još ima klesara, tamo je i klesarska škola gdje su me prije nekoliko godina zvali da budem profesor, ali u Dubrovniku gotovo da i nema više nitko. Moji su došli s Brača poslije Drugog svjetskog rata kao klesari, za poslom. Tu sam odrastao i učio zanat kod jednog Talijana, Giovannija Collonne koji je imao radionicu na Boninovu, a kad sam izučio, došao sam u klesarsku zadrugu ispod Dominikanaca. Ovdje volim ljude, i oni vole mene. Ne znam što se dogodilo...

- Kupuju li turisti vaše skulpture, križeve, grbove?

- Kako ne, naročito Amerikanci. Obiđu cijeli Grad pa se vrate u moju radionicu. Nema onoga tko je bio u Gradu da nije navratio u butigu. Bili su i strani glumci, i političari i svi naši premijeri.

- Radili ste i s puno velikih, priznatih kipara, Franom Kršinićem, Kostom Radovanijem, Mitrovićem...

-...i Bogdanom Bogdanovićem, Marijanom Kockovićem, sa svima njima. S Bogdanovićem sam radio partizansko groblje u Mostaru i još puno stvari. Tada sam jedino i bio izvan Grada i tamo upoznao ženu. Tražili su onda klesare po cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji za spomenike.

- I kako je bilo raditi s Bogdanovićem, on je u svoje vrijeme bio kipar s najviše posla i radio je velike stvari?

- Najviše sam radio s njime, on je bio profesor, akademik, a poslije i gradonačelnik Beograda. Puno je spomenika radio, u nas je najpoznatiji Kameni cvijet u Jasenovcu, ali imao je posla i po cijeloj Europi. Želio me je čak voditi u Afriku radi nekoga posla koji je tamo dobio. Nisam htio ići. On me je puno volio i rekao je da poslije njegove smrti samo ja mogu popravljati njegove spomenike.

- A drugi kipari? S kime Vam je bilo najmilije raditi?

- S Kockovićem sam se puno puta svadio oko posla jer je on bio onako svoj, imao neke svoje zamisli. Kršinić je svugdje imao neke svoje klesare, svoj tim, među kojima sam bio i ja. Puno sam radio i najbolje se razumio s Pajom Mitrovićem. On mi je bio najdraži jer je puno volio život. Kao i ja, a ja kao i on. Dobar je on bio čovjek.

- Što vam je najdraže od svega što ste radili?

- Mislim da iza sebe ostavljam jednu lijepu i monumentalnu stvar – sv. Petra na Boninovu. Tamo sam radio cijeli kompleks crkve i zvonik, a i kip samog sv. Petra s Radovanijem. To sam radio godinu dana. Tako sad imam ključeve od Raja.

- Negdje sam pročitala da ste rekli kako je kamen Straduna, ljuti kamen - kamen 'divljak'. Zašto?

- Na Stradunu je kamen iz Dupca i Rijeke dubrovačke. To je tvrd kamen, 'ljut' toliko da, kad se radi s njime, lete iskre na sve strane. Najbolje je raditi s bračkim kamenom, 'veseljem'. A i talijanskom cararom, to su dobri materijali.

- Nedavno je odlučeno da će se ispucali Orlandov stup zamijeniti replikom. Što Vi mislite, je li se prije moglo nešto učiniti da se stup spasi?

- Teško mi je o tome govoriti, jer se već pokušalo popravljati pa se odustalo. Nema tu više popravka jer je to kamen koji je već dotrajao. On je već stotinama godina na suncu, a znate kolika je tamo temperatura ljeti? Bude i po 50 stupnjeva, a sunce uništava kamen. Zato i jest najkvalitetniji kamen koji se kopa iz dubine zemlje. Baš sam nekoliko puta onako pregledao Orlandov stup, i vidim da mu nema popravka. Zub vremena ga je uništio. Najbolje je s njim u muzej. Za Orlanda treba pravi stručnjak jer stup pliva. Stoji na gredama i blatu, pa i to treba znati napraviti. Kažu, nema kraja. Ima, svemu ima kraja, pa i kamenu jer on ne podnosi razne temperature. Naš kamen puca na niskim temperaturama i hladnoći negdje na sjeveru, isto kao što granit ne podnosi ove naše temperature.

- Biste li se vi prihvatili izrade replike?

- Bih, kako ne, ali uz pomoć nekoga mlađega. Ja više ne mogu tako veliki posao raditi sam.

- Ima li takvoga u Gradu?

- Ima mali Đivo Dražić, on je već tu nešto i radio.

- U butizi ste imali stalnu izložbu, ali ste prije nekoliko godina organizirali i veću samostalnu izložbu.

- Bilo je to prije desetak godina u mojoj radnji. Andrija Seifried se bio jako zauzeo oko toga i sve lijepo odradio. Čini mi se da je bio cijeli grad na otvorenju. A i ono je mjesto ispod Dominikanaca posebno. Stijepo Šuica jednom mi je rekao kako je obišao cijeli svijet, ali da nije ljepšega kantuna vidio. Ž'o mi je što to drugi nisu prepoznali.