Rasprava o predloženom Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, koji se našao na prvom čitanju pred saborskim zastupnicima, svedena je na pitanje zabrane ograđivanja plaža. Iako se stječe dojam kako je ranije takvo što bilo zabranjeno, a sad slijedi podizanje ograda, istina je drugačija. Dubrovačko-neretvanska županija jedna je od rijetkih koja koncesionarima dosad nije dopuštala zatvaranje ni naplatu ulaza na plaže. Oko ove teme najlakše je privući pažnju šire populacije pa su druga, jednako važna zakonska pitanja zanemarena. A ona nas vode u nove, dugotrajne sudske postupke.
Prijedlog zakona nije koherentan, transparentan niti je ispunio očekivanja. Tako ga ocjenjuje Branko Kundih, pravnik i kapetan duge plovidbe, u pravom i pravnom smislu te riječi - stručnjak za pitanje pomorskog dobra.
- Kada između životne stvarnosti na pomorskom dobru i pravnih normi koje uređuju tu stvarnost dođe do visokog stupnja neusklađenosti, ugrožen je opstanak samog pravnog instituta pomorskog dobra – navodi Kundih, ujedno vlasnik i urednik riječkog portala pomorskodobro.com.
Čarobne riječi: ‘Iznimno’ i ‘može se’
Smatra da pojam pomorskog dobra kao ni njegove sastavnice nisu jasno definirane. Štoviše, dovedeno je u pitanje, imamo li pomorsko dobro po samom Zakonu. Upozorava na Smjernice za određivanje i mijenjanje granica pomorskog dobra, na osnovu kojega Ministarstvo donosi rješenje. Županijskim povjerenstvima za određivanje granica i resornom Ministarstvu daje se mogućnost subjektivne procjene te da mnogobrojnim ugrađenim iznimkama širinu pomorskog dobra tumače kako žele.
- Dominantne čarobne riječi u Smjernicama “iznimno” i “može se” Povjerenstvu i Ministarstvu daju alat “da se sve iznimno može i da se sve iznimno ne može, uključiti i isključiti iz pravnog režima pomorskog dobra”. S obzirom da je svrha i cilj određivanja granica pomorskog dobra utvrditi koji dio kopna obuhvaća pomorsko dobro po samom zakonu, takav cilj bez jasnih kriterija je nedostižan. Najbolje to oslikava čl. 23. Smjernica za određivanje granica pomorskog dobra na osnovu kojih se iznimno može granica pomorskog dobra odrediti u širini manjoj od šest metara. Otvara se mogućnost da pomorsko dobro na osnovu samog zakona praktički više ne postoji. To nipošto ne znači da se ne treba u određenim slučajevima odrediti širinu pomorskog dobra manje od šest metara, ali nikako ne na ovakav, po nama neprihvatljiv način. Zašto ne jednostavno i transparentno, kada možemo proces određivanja pomorskog dobra uvesti u sferu diskrecijskog odlučivanja Ministarstva. Zaista, prava “oda” pravnoj sigurnosti i interesima Republike Hrvatske! Ključno je pitanje kojega smo postavili: je li pomorsko dobro određeno po samom Zakonu, ex lege, ili nije? Odgovor je pozitivan, ali samo de iure. U životnoj stvarnosti je iluzija – komentira Kundih.
U osvrtu na nacrt prijedloga Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, na svom portalu kaže kako pomorsko dobro po samom zakonu mora postojati kao zadnja linija obrane obalnog prostora.
Slijede tužbe
- Upravo zato pomorsko dobro po samom zakonu mora biti precizno definirano, tako da se taj prostor pomorskog dobra može bez ikakve dvojbe utvrditi i identificirati u naravi. U suprotnom, postoji velika opasnost slobodne interpretacije pravnih normi u postupku širenja i sužavanja granice pomorskog dobra što se i danas događa. Kao primjer možemo navesti čl. 5. (2) Nacrta zakona koji određuje da je “kopneni dio pomorskog dobra pojas kopna uz more koji po svojoj prirodi ili namjeni služi neposrednom, odnosno uobičajenom korištenju i upotrebi mora neovisno o njegovoj širini, ali koji je širok najmanje šest metara od crte srednjih viših visokih voda”. Jasna je samo sintagma “najmanje šest metara…”, što može Hrvatski hidrografski institut izmjerom nesporno precizno utvrditi. Koji dio kopna po svojoj prirodi i namjeni služi neposrednom, odnosno uobičajenom korištenju i upotrebi mora neovisno o njegovoj širini ostaje u sferi interpretacije Ministarstva. Možda bi bilo irelevantno da takve nejasne formulacije samog pojma nemaju sudbonosni značaj u zaštiti javnog interesa – navodi Kundih.
Mnogo je dvojbenih pitanja u zakonu, koja se tiču privezišta, brodogradilišta, nasipavanja obale,... Sve što je izgrađeno ili nasuto na pomorskom dobru nakon 2011., kad je fotografirana čitava obala iz zraka, bit će uklonjeno. No, i tu postoje iznimke. Što kad se uklone ilegalni vezovi kad nema dovoljno komunalnih. Županijska lučka uprava Dubrovnik ima dugu listu čekanja sa 900 zahtjeva za vezom.
Prijedlog zakona, kaže stručnjak, nije uredio rješavanje zatečenih i složenih imovinskopravnih odnosa na pomorskom dobru po prijašnjim propisima.
- Ovaj autizam predlagača Nacrta zakona prema našoj procjeni generirat će dugotrajne sudske sporove, što zasigurno ne predstavlja interes Republike Hrvatske – kaže sugovornik.
Granica pomorskog dobra utvrđena je za oko 30 posto državne obale, a oko 20 posto je provedeno u zemljišnim knjigama. Predlagatelj zakona navodi kako je problem neuređen katastar. Slično je stanje i na području Dubrovačko-neretvanske županije.
- Pomorsko dobro postoji po ranijim upisima i uknjižbama, ‘maritimo linijama’ i po samom zakonu. Imamo primjera kao što je otok Korčula gdje 80 posto lokacija ima obalnu parcelu i utvrđeno pomorsko dobro još iz doba Austrije. U pravilu, utvrđivanje granica se utvrđuje bez teškoća, ali je problem provedba - kaže Ivo Klaić, županijski pročelnik za poduzetništvo, turizam i more.
Kao grizlice nagrizaju obalu
Struka ističe kako su zloupotrebe na područjima pod koncesijom rijetke, iako se u drugim županijama uočava da koncesionari naplaćuju ulaz na plažu te istodobno i same usluge na plaži, što je neprihvatljivo. Najveći je udar na pomorsko dobro u općoj uporabi gdje niču zidovi, mulići, nasipa se beton, ruši griža. Uz lučke kapetanije, pomorsko dobro u općoj upotrebi i obavljanje djelatnosti nadzirat će lučki redari - zaposlenici jedinica lokalnih samouprava. Dubrovački gradonačelnik i saborski zastupnik Mato Franković u svojim je istupima pozdravio takav prijedlog. Komunalni redari, može se čuti, i dosad su u tim slučajevima mogli djelovati sukladno Zakonu o komunalnom gospodarstvu. Sad će ih ovlastiti i Zakon o pomorskom dobru. Franković pozdravlja i uvođenje dozvola za korištenje pomorskog dobra umjesto koncesijskih odobrenja, što bi moglo povećati gradske prihode.
Bivši savjetnik u Ministarstvu turizma, Dubrovčanin Davor Njirić komentira kako se ne treba bojati velikih investitora koji žele graditi hotele, nego onih koji grade apartmane za tržište nekretnina i velikog broja pojedinaca koji grade vile za iznajmljivanje.
- Oni kao “grizlice” nagrizaju pomorsko dobro u nastojanju da im objekti budu što bliže moru. Dakle, devastacija čitave obale se događa zbog galopirajuće apartmanizacije koja nas vodi u neodrživi, masovni turizam, a privatizacija pomorskog dobra zbog izgradnje vila i apartmana kada se grade dijelom na golim stijenama. Do toga dolazi ako prije izdavanja građevinske dozvole nije određena granica pomorskog dobra. Poznato je i da se oni grade na samoj granici pomorskog dobra, jer Zakonom nije propisana najmanja udaljenost od granice. Najagresivniji oblik privatizacije je kada se oni grade nelegalno dijelom na pomorskom dobru, a nakon toga se nelegalno grade i nasipi da bi se sve “tihim lobiranjem” legaliziralo nakon isteka roka legalizacije. Sve to gledamo, a ništa ne poduzimamo. Ne želimo ili ne znamo? - pita Njirić.
