Srbija se našla u nezavidnoj poziciji. Poznato je njihovo tradicionalno prijateljstvo s Rusima, dapače, slijepa odanost službenog Beograda Moskvi, koja je potvrđena i svojedobnim posjetom Putina srpskoj prijestolnici, ali i prisutnošću ruskoga kapitala u Srbiji i bezrezervnom podrškom kad je u pitanju problem Kosova, na koje Srbi i dalje polažu pravo i smatraju ga dijelom svoga državnog teritorija, piše Slobodna Dalmacija.
S druge strane, predsjednik Aleksandar Vučić ipak je poput drugih europskih lidera potvrdio pravo Ukrajine na njezinu neovisnost i suverenitet, ali se nije pridružio sankcijama protiv Rusije. I takav stav izazvao je buru negodovanja iz stranaka s krajnje desnog političkog spektra u Srbiji i njihovih pristaša, koji su u velikom broju izišli na ulice glavnoga grada, ali i doveo u pitanje stremljenje Srbije ka eurointegracijama. Nedugo potom, i oni koji podržavaju Ukrajinu prosvjedovali su protiv vanjske politike koju prakticira Vučić, koji cijelo vrijeme sjedi na dva stolca.
– Samo što ovo nije Titovo vrijeme niti hladni rat, pa je Vučićeva odluka o ukrajinskom pravu na nezavisnost poništena onom drugom da se Srbija ne priključi sankcijama protiv Rusije – kaže naš uvaženi politolog Anđelko Milardović i dodaje da takav pristup ovom problemu neminovno udaljava Srbiju od EU-a, jer je nemoguće primiti u članstvo državu čije vodstvo ne bi slijedilo vanjsku politiku EU-a, odnosno druge države članice ne bi znale što mogu očekivati od Srbije kad su ovakve i slične teme u pitanju.
"Europski parlament žali zbog neusklađivanja Srbije s EU sankcijama protiv Rusije, što šteti njezinu pristupnom procesu. Naglašavamo očekivanje da se zemlje kandidati za članstvo u EU-u usklade ne samo s EU kriterijima, nego i sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a", navodi se u nacrtu teksta za koji Tanjug navodi da je imao uvid u njegov sadržaj.
Klackalica
Jesu li Aleksandar Vučić i političko vodstvo Srbije prokockali posljednju šansu za ulazak u EU do 2030.?
– Politika "klackalice" koju Vučić provodi od dolaska na vlast više ne igra. Ovdje se radi o identitetskom problemu, povijesne i mitske vezanosti Srbije uz Rusiju, a ne o ekonomsko-političkoj realnosti. Ili, kako je rekao jedan moj srpski kolega politolog: "Moji su osjećaji vezano uz ovo pitanje podijeljeni." I to je glavni problem srpske politike, koja ovom problemu pristupa na način da se rukovodi emocijama, a ne razumom. Vučić mora izabrati stranu uoči izbora i riskira da ih zbog toga izgubi, jer se u najnezgodnije vrijeme zamjera tamošnjim rusofilima i svim vrstama radikala, pa što god u tom smislu odlučio i kako se god postavio – imat će žestoke protivnike – objašnjava profesor Milardović i dodaje da je svakome jasno da je nasilno prisvajanje tuđeg teritorija put u barbarstvo u kojem ne vrijede nikakva pravila.
– I zato ne dolazi u obzir ništa drugo do svrstavanja uz zemlje koje se protive ruskoj agresiji. I to bi Vučić morao i trebao znati. Ne ruski narod, nego ruska službena politika danas se ponaša kao razbojnička družina. Oni krše međunarodni poredak. I zato nikakvo dvostruko ponašanje prema toj nedvojbenoj činjenici ne dolazi u obzir – veli Milardović i napominje da tu ne pomaže ni Vučićeva izjava kako nikakav rat na Balkanu ne dolazi u obzir, i da on ne želi da se "djeca kući vraćaju u sanducima, a majke za njima plaču".
Identitetska podjela
– Aleksandar Vučić mora biti jasan do kraja, a to znači pridružiti Srbiju sankcijama protiv Rusije. Ne pomaže mu ni to što je razgovarao s Macronom, a on mu je obećao da Ukrajina neće ući u EU prije Srbije. Nije važno kada će tko ući u EU, nego poštuje li zajednička pravila igre – veli Milardović.
Srpsko je društvo identitetski podijeljeno kao i rusko.
– I tamo imate tzv. narodnjake, a to su konzervativci, starija populacija rođena u vrijeme SSSR-a, koja sanja njegovu obnovu, i malobrojnije zapadnjake, većinom mlađe ljude, rođene nakon raspada sovjetske federacije, koji Rusiju vide isključivo kao dio moderne Europe. Tako je i u Srbiji još od Obrenovića, koji su bili bliski vanjskoj politici Austro-Ugarske, i Karađorđevića, koji su ih svrgnuli s trona da bi Kraljevinu Srbiju približili Rusiji. Na kraju će za tu podijeljenost, koja je više emocionalna nego racionalna, a politika se ne može voditi osjećajima, nego razumom, Srbija platiti ceh.