Nakon što je ruski predsjednik Vladimir Putin svjetsku javnost uzbudio indirektnim prijetnjama nuklearnim oružjem, iz Rusije stižu dramatični prizori mladih koji napuštaju državu na sve strane bježeći od mobilizacije. U Moskvi se pak slavi pripojenje četiriju ukrajinskih regija Luhanska, Donecka, Hersona i Zaporižja Ruskoj Federaciji.
Međutim, kakav je svakodnevni život običnih Rusa, otkriva profesorica klavira u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića i turistička vodička, Helena Tomašković. S obzirom da joj je majka Ruskinja, a rodbina živi u Moskvi, iz prve ruke dobiva uvid u život na Istoku.
- Situacija gore nije baš sjajna, dobro, to svi znamo. Ne mogu govoriti općenito za sve, mogu za ljude koje poznajem. Zadnjih 20 godina Rusija se uzdigla, spustila se Željezna zavjesa, otvorila se prema svijetu i Europi i oni koji ja poznajem samo žele živjeti mirno i normalno kao prije, u mirnoj i sređenoj državi, osjećati se slobodnim ljudima, to je sve. Nitko u mojoj obitelji u Rusiji nije član političke stranke, politika ih, kao ni mene, uopće ne zanima. A sad im se opet vraća Željezna zavjesa, ne mogu putovati, ističe sugovornica te navodi kako sankcije Zapada utječu na život običnih ljudi:
- U svakodnevnom životu ih one ne ograničavaju, kruha nisu gladni, ima se što jesti, nije baš dramatično. Kafići i restorani su otvoreni, dobro, pošao je McDonald‘s, ali on nije toliko bitan, imaju gdje izaći i što raditi. S druge strane, ne mogu putovati, a to su ljudi koji su navikli putovati, htjeli su k meni doći ovo ljeto, ali ne mogu, prvo i radi karata, cijene su u ‘nebesima‘. Znači, ovo ljeto mi je rodica htjela doći, oko 2000 eura je cijena avionske karte na relaciji Moskva – Istanbul – Dubrovnik, cijene su apsolutno nerealne jer van Rusije se leti samo za Beograd i Istanbul, kaže Tomašković naglašavajući da njezini u Rusiji ipak ne osjećaju strah.
Međutim, sankcije se osjete i prilikom prelaska granice.
- Bez obzira što imaju vize, u zadnja dva mjeseca carinici drugih država Rusima poništavaju vize na granicama. Dakle, Rus dođe s valjanom vizom, carinik mu je samo prekriži i vrati natrag bez objašnjenja. To je sve posljedica sankcija, Finska je zatvorila ulaz za Ruse, tri baltičke zemlje isto, to je način sankcioniranja. Nismo čuli da se to događa primjerice u Francuskoj, ali ima država gdje se događa. Treća stvar, oni ne mogu koristiti kreditne kartice u Europi radi sankcija, one uopće ne prolaze i ako žele putovati, za sobom moraju nositi gotovinu. A, Europska unija ograničava iznos gotovine koji možeš unijeti, kad si navikao putovati i plaćati karticama, sad moraš do u lipu izračunati koliko ćeš nositi gotovine za hotel, taksi, restoran, obilaske... To je jako, jako nezgodno. Oni koji su u zabačenijim dijelovima Rusije, ne osjećaju nikakve sankcije, čovjeka koji nikad nije putovao van svog sela i neće, apsolutno ne zanima što se događa s vizama. Ljudi iz velikih gradova, koji su navikli na putovanja, oni osjete posljedice, ostali su zarobljeni, kaže profesorica klavira.
Upravo se u Moskvi slavi pripojenje ukrajinskih regija.
- Ne znam što na to reći, sve je službeno pripremljeno, sve je pod osiguranjem, ali tko će festati i zašto, to je drugo pitanje, kratko komentira Tomašković.
Ispričala je i koliko aktualna djelomična mobilizacija utječe na njezine rođake u Rusiji.
- Za sada ih to ne zahvaća, ali ima šanse da bi moglo u budućnosti jer mi je rodičin muž službeno odslužio vojsku, davno je to bilo, drugi je imao vojnu katedru na fakultetu i on je časnik rezervist. U prvom valu oni tome ne podliježu jer najprije uzimaju samo one koji imaju vojna iskustva, dosta se pisalo da odvode studente i to su dezinformacije jer ih vraćaju doma. Naime, odvode ih na informativni razgovor, dobiju informativno pismo i one koje imaju djecu i nemaju vojnog iskustva, koji nisu služili vojsku, vraćaju natrag i neće završiti na bojištu.. Veliki dio muškaraca vraćaju, samo ih unose u bazu jer su im baze jako zastarjele. U bazama imaju primjerice muškarca koji je služio vojsku prije 20 godina i taj dođe na razgovor i ispostavi se da je dijabetičar s troje djece i starim roditeljima, takvu osobu evidentiraju i vrate doma. Prvi val kači one koji su već ratovali, netko tko je bio u profesionalnoj vojsci i ima iskustva, primjerice u Čečeniji, a tu su i dobrovoljci posebno, objašnjava Tomašković.
Ističe kako nije čula za Ruse koji od mobilizacije bježe u Dubrovnik, a nije ih ove godine viđala kao turiste.
- Ove godine je bilo jako puno Ukrajinaca, ne izbjeglice, nego turisti. Dolazili su iz Crne Gore, Drvenika, Makarske, Splita... Bilo ih je jako puno, osobno sam imala jednu jedinu ‘grupu‘ ruskih gostiju ovu sezonu – to su bili majka i kćer. One inače godinama dolaze u Hrvatsku koje su bez obzira na sve doletjele, išle su preko Beograda, bile su u Crnoj Gori nekoliko dana, prešle u Dubrovnik i iz Dubrovnika su se vratile u Tivat i letjeli preko Beograda. Nismo pričali o politici jer nikad s gostima ne pričam o politici, pričam o povijesti Grada, legendama i gledam ih zabaviti. Ukrajinci su spasili sezonu, ne samo meni, nego svima onima koji rade s ljudima s ruskog govornog područja jer mnogi Ukrajinci govore i razumiju ruski, dodaje Tomašković i nastavlja:
- Naravno, nitko se kao Rus ne osjeća dobro, Rusi su sami po sebi miroljubiv slavenski narod, nijedan normalan čovjek ne može biti za rat u 21. stoljeću, ispada da sve ono što se gradilo u 20 godina, da se Rusija otvori svijetu i da se može bezbrižno putovati, Rusija je postala svjetska moderna država gdje mladi uče engleski, pa Rusiju više ne povezuju s votkom, balalajkom i medvjedom - i sve to uništilo u trenu! Jedna velika nacija postala je ‘nacija agresora‘, nažalost. Bojim se da će trebati proći desetljeća da se pogled na to promjeni i Rusi su toga jako svjesni, kazuje Tomašković.
Ne čude je turistički dolasci Ukrajinaca.
- Veliki dio Ukrajine nije pod ratom, ogromna je to država od 40 milijuna stanovnika, rat je u pograničnim zonama, veliki dio Ukrajine nije u ratu, a kako mi govore Ukrajinci, dolaze ovdje kako bi ‘izbacili‘ svu depresiju i tugu iz sebe, dođu odmoriti k nama na more. S jedne strane je to apsurdno, ali s druge razumljivo je ljudi žele pobjeći od neprestano loših vijesti i politike. Moram napomenuti da među turističkim grupama iz Ukrajine nema mladih muškaraca, to su žene, stariji, djeca, priča Tomašković koja je sama 2022. dočekala u Kijevu.
Priznaje kako se u ukrajinsku metropolu zaljubila, smatra se sretnom jer je obišla grad prije ratnih razaranja, posjetila je tako etno selo Pirogovo koje je stradalo u granatiranju. No, s obzirom da nema putovnicu Ruske Federacije, putovanje u Rusiju i posjet rodbini za nju je postao nemoguć.
- U ovoj situaciji ne mogu putovati u Moskvu jer mi treba viza, vizu mogu dobiti preko ruske ambasade, a ona ne radi. Svima onima koji nemaju rusko državljanstvo, potrebna je viza za Rusiju, a vizu može izdati samo ruska ambasada koja je zatvorena zbog sankcija i protjerivanja diplomatskog osoblja, navodi Tomašković dok na stranicama Veleposlanstva Ruske Federacije u Zagrebu i dalje stoji vijest od 15. travnja kako će ‘konzularni ured pomagati ruskim državljanima samo u hitnim humanitarnim slučajevima‘.
Tomašković je članica Hrvatsko-ruskog društva "Umjetnost bez granica" koje ponajviše djeluje u Dubrovniku, ali su brojnim koncertima s gostujućim umjetnicima iz Rusije znali gostovati u drugim gradovima diljem Lijepe naše. Sve je to sad stalo, politika je umjetnosti ipak postavila granice. Nerijetko se u svjetskim medijima moglo čuti o animozitetu prema ruskoj kulturi.
- To neće dugo potrajati jer kultura je kultura. Odbijati svirati Čajkovskog ili bacati knjige Dostojevskog radi ove situacije je apsurdno, to je kao da se više nigdje ne izvode djela Mozarta ili Beethovena radi uloge Njemačke i Austrije u Drugom svjetskom ratu! No, situacija je takva kakva jest, Društvo će se vratiti s glazbom na pozornicu kad se situacija smiri. Definitivno! - najavljuje Tomašković.
Odvojenost od rođaka u Moskvi teško joj pada, ali na svu sreću tu su tehnološka pomagala i Internet pa su u svakodnevnom kontaktu.
- Moji su stvarno ljeti htjeli doći, ali cijene karata su neprihvatljive! Oni žele doći do nas, okupati se u moru, pojesti kamenice. Situacija je takva kakva jest, kad je bio Drugi svjetski rat svi su znali za što se ratovalo, svi su znali tko je napao i protiv koga se bore, a sad se ne zna ni što ni za koga, zaključuje Dubrovkinja ruskih korijena.