StoryEditor
Hrvatska i svijetNOVA KNJIGA |

DON DAMIR STOJIĆ DONOSI ODGOVORE Smijem li se ženiti ako imam homoseksualne tendencije, je li ispravno slušati Beyonce, jesu li Adam i Eva u raju?

Piše Snježana Šetka/SD
21. studenog 2020. - 19:17
don Damir StojićCROPIX
Tijekom 13 godina službe na mjestu studentskog kapelana Grada Zagreba, don Damiru Stojiću stizale su tisuće pitanja. Sve što su ikada htjeli znati, a nisu imali koga pitati, studenti su pitali svoga kapelana. On je htio „živahne rasprave i debate na vjeronaučnim susretima, ali su ti susreti bili tako dobro posjećeni da su konstruktivan razgovor i rasprava bili nemogući”.
Studenti su mu pisali s velikim povjerenjem: „Nikom prije ovo nisam rekao... Ovo nikad ne bih mogao reći svome župniku... Ovako mi je puno lakše nego uživo...” stajalo je u mailovima.

- Pomirio sam se s time da je virtualni svijet novo dvorište i novi trg gdje se mladi druže i ako su tamo mladi, tamo moram biti i ja – zaključio je studentski kapelan.

Tako je nastala web stranica www.studentski-pastoral.com i rubrika Pitajte kapelana. Na njegovu adresu stiglo je 16.941 mailova, a najzanimljiviji su pretočeni u knjigu „Don Damir odgovara - 303 pitanja i odgovora o vjeri i životu”, koju je Verbum Split taman objavio.

Slobodna Dalmacija izabrala je deset pitanja koja se često postavljaju u javnosti, a rijetko dobivaju pravi odgovor.

1. Jesu li Adam i Eva u raju?

- Ovo je jako zanimljivo pitanje. Katekizam Katoličke crkve otkriva nam nešto o ovoj temi:

Krist je, dakle, sišao u dubinu smrti, 13 da bi „mrtvi čuli glas Sina Božjega i da bi oni koji su ga čuli živjeli“ (Iv 5,25). Isus, „Začetnik života“, 14 „smrću obeskrijepi onoga koji ima moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroz sav život bijahu podložni ropstvu“ (Heb 2,14–15).

Uskrsli Krist sada drži „ključeve smrti i Podzemlja“ (Otk 1,18), i „na ime Isusovo“ prigiba se „svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika“ (Fil 2,10). „Velika tišina sad vlada na zemlji, velika tišina i velika samoća. Velika tišina jer Kralj spava. Zemlja je uzdrhtala i smirila se jer je Bog u tijelu zaspao i otišao probu­diti one koji su spavali vjekovima. [...] Ide tražiti Adama, našega praoca, izgubljenu ovcu. Želi sići da pohodi sve koji sjede u tmini i u sjeni smrti. Ide od njihove boli osloboditi Adama u okovima i Evu, zarobljenu s njime, on, istodobno njihov Bog i njihov Sin... Ja sam Bog tvoj, i zbog tebe postah tvojim Sinom. [...] Ustani, ti što spavaš, jer te nisam stvorio da budeš ovdje okovan u boravištu mrtvih. Ustaj od mrtvih, ja sam Život mrtvih.“15 (KKC 635).

Drugi dio ulomka iz Katekizma citat je iz drevne homilije za Veliku subotu.

Tradicija Crkve uči nas da su nakon uskrsnuća i uzašašća Isusova Adam i Eva ušli u raj zajedno s Kristom. U nekim katoličkim kalendari­ma stoji da im je spomendan 24. prosinca. Dakle, Adam i Eva su sveci!

2. Zašto je Isus prokleo smokvino drvo?

Čitajući Evanđelja, nailazim na dio gdje Isus proklinje neplodnu smo­kvu i uvijek se začudim. Zašto je prokleo smokvu?
- Kako bismo mogli razumjeti ovu evanđeosku zgodu, potrebno je poznavati kontekst.

Prvo, taj kontekst čini proročko djelovanje u Starom zavjetu, u kojem nisu bile rijetke simboličke geste.

Tako, primjerice, Jeremija razbija glinenu posudu kao znak nadolazećega gnjeva Božjega na Izrael. Također, prorok Ezekiel sprema stvari, kopa rupu u zemlji i izlazi kroz nju da bi predoznačio nadolazeće prognanstvo izabranoga naroda iz njihove zemlje.

Drugo, Stari zavjet ponekad koristi simbol smokve kako bi označio Izrael (usp. Hoš 9,10; Jr 8,13).
Treće, kod Marka evanđelista zgoda o smokvi uvodi u događaj čišćenja Hrama te ga zaključuje. Sržnu poruku ove koncentrične struk­ture čine Isusove riječi: „Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!“ (Mk 11,17).

I u Matejevu Evanđelju ova su dva događaja povezana.

Uzmemo li ove tri okolnosti u obzir, možemo iščitati tumače­nje: Isus proklinjući smokvu čini proročku gestu kojom objavljuje besplodnost vjerskoga života Izraela, kao i Božji sud. Poput smokve koja se kiti lišćem, tadašnji se Hram okitio izvanjskim bogoštovljem, ali nedostajali su plodovi svetosti. Izrael je „usahnuo do korijena“ jer je iznutra napustio Boga, iako ga je i dalje naizgled slavio.

Stoga će se kraljevstvo Božje uzeti licemjernom narodu, kojem su na čelu farizeji i pismoznanci, i dat će se onima koji će donositi njegove plodove (usp. Mt 21,43).

3. Zašto se na misi pričešćujemo samo kruhom, a ne i vinom?

- Odgovor na tvoje pitanje zašto se vjernici redovito pričešćuju samo pod prilikom kruha nalazimo pak u stihovima opata Randolfa iz Litticha, zapisanima oko 1110. godine:

Gdje je oprez na mjestu da svećenik laiku ne da bolesnom, ali ni zdravom, piti od Kristove krvi: proliti lako se može; a kraj toga priprost bi čovjek pomisliti mogao da nije sav Isus pod prilikom svakom.

Iz ovih su drevnih stihova vidljiva oba razloga zbog kojih je Crkva postupno ograničavala pričest pod obje prilike. Prvi je bojazan od prolijevanja predragocjene krvi. Drugi je promicanje vjerske istine, koju su krivovjerci više puta osporavali, da je sav Krist prisutan pod svakom prilikom svete pričesti.

Ti su razlozi tijekom stoljeća zadržali svoju težinu. Ipak, „sveta pričest, što se tiče znaka, ima puniji oblik kad se prima pod obje­ma prilikama; u tom se obliku savršenije očituje znak euharistijske gozbe“ (KKC 1390). Zbog toga, kao i zbog jačanja ekumenskih veza i pobožnosti prema predragocjenoj krvi, od Drugoga vatikanskog sabora postupno se sve više proširuju mogućnosti pričešćivanja pod obje prilike.

4. Jesu li homoseksualne tendencije prepreka za sklapanje braka?

Zanima me stajalište crkvenih zakona za sljedeću situaciju. Uzmimo da jedan muškarac ima djevojku, ali osjeća tendencije prema istom spolu koje nikada nije prakticirao i vrlo ih dobro kontrolira. Njegova mu se djevojka sviđa i nema problema kod osjećanja spolnoga uzbuđenja prema toj djevojci. Naravno, prakticiraju predbračnu čistoću.

Treba li muškarac reći svojoj djevojci za svoje homoseksualne tendencije? Jesu li one prepreka sklapanju braka s tom djevojkom? Ako ne kaže svoj problem djevojci, hoće li tada brak biti valjano sklopljen, iako nema problema sa seksualnom funkcijom u bračnom životu?

- Opisana je vrlo delikatna i u emocionalnom smislu nimalo jednostav­na situacija. Ipak je možemo donekle osvijetliti uz pomoć Zakonika kanonskoga prava koji propisuje: „Nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, radi zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života“ (kan. 1098).

Po mišljenju kanonista koje sam konzultirao, ova prijevara može se počiniti i namjernim prešućivanjem u svrhu zadobivanja privole; dapače, čini se kako je to u praksi najčešći slučaj.

Pod pretpostavkom, pak, da se navedene tendencije prema istom spolu mogu smatrati osobinom koja objektivno može teško narušiti zajednicu ženidbenoga života, moglo bi se zaključiti da bi namjerno prešućivanje tih tendencija u svrhu zadobivanja privole činilo že­nidbu nevaljanom.

To bi bio odgovor na treće pitanje, o valjanosti takva braka.

Što se tiče pitanja treba li to reći djevojci, ono je povezano s nave­denim, ali se prije svega tiče odnosa, ljubavi između dvoje ljudi koji bi trebali sklopiti ženidbu. U brak nitko ne ulazi načelno, apstraktno, već uvijek s konkretnom osobom. Tu osobu prije svega treba poznavati da bi je kao takvu uistinu mogao poštivati, prihvaćati i na koncu toliko voljeti da s njom čovjek želi provesti život.

Ima li smisla graditi zajednički život na temelju lažna predstavljanja, a onda i lažna prihvaćanja, lažne ljubavi? Nije li upravo istina najbolja kušnja (te) ljubavi? Tko uopće želi živjeti s nekim tko ga ne prihvaća onakva kakav uistinu jest?

Dakako, to ne znači da istinu treba reći bilo kada ili bilo kako, ali ipak – treba je reći. Molitva, duhovno vodstvo i sakramenti zasigurno će u takvoj situaciji biti dostatna potpora da taj odnos opstane, ako treba opstati.

Što se drugoga pitanja tiče, samo postojanje homoseksualnih ten­dencija nije po sebi zapreka za sklapanje braka s tom ili bilo kojom drugom djevojkom, već samo u slučaju o kojem govori spomenuti kanon 1098.

5. Kako oprostiti nekom tko od nas nije tražio oprost?

- Sveti papa Ivan Pavao II. naslovio je svoju poruku povodom Svjet­skoga dana mira 1997. ovako: Pruži oproštenje i primi mir. Te nam riječi sve govore. Neopraštanje je poput zloćudne bolesti koja iznutra uništava čovjeka. Tek kada oprosti, čovjek prima dubok, pravi mir.

Dapače, poznati su ne tako rijetki slučajevi kada je nastupilo čak i fizičko ozdravljenje od raznih bolesti nakon što su osobe oprostile onima koji su ih povrijedili. Dakle, ako ni zbog čega drugog, treba uvijek i svakom sve oprostiti zbog vlastitoga mira.
S druge strane, ako promatramo oprost kao odnos između dvije osobe, onda imaš pravo da je takvo jednostrano oproštenje nepotpuno. Ono je poput pružene ruke koja ostaje u zraku sama. Međutim, važno je da ta ruka pomirenja ipak bude ispružena, odnosno da se ne čeka pokajanje druge strane kako bi se oprostilo.

Radi se jednostavno o oproštenju koje nije prihvaćeno, kao što i Bog nama sve oprašta, ali neki zbog svoje tvrdokornosti ne primaju to oproštenje i tako ostaju u grijehu.

Međutim, dovoljno je da mi u srcu nekom oprostimo. Nemamo obvezu trčati za onima koji su nas povrijedili i govoriti im da im opraštamo niti smo uvijek dužni odustati od bilo kakve zadovoljštine ako nam se osoba ispriča.

Jer i mi smo, kada sagriješimo prema Bogu, dužni doći k njemu, pokajati se i prihvatiti primjerenu pokoru. Među­tim, važno je da prema svojim dužnicima ne budemo stroži nego što želimo da Gospodin bude prema nama jer „mjerom kojom mjerimo, mjerit će nam se“ (Mt 7,2).

Za kraj bih spomenuo još nešto, što mi osobito leži na srcu. Mi kršćani trebali bismo imati najveći uzor u Kristu koji je ljubio i onda kada je posve nepotrebno trpio.

Vidjeli smo da nas Sveto pismo poziva da naša pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca. Dakle, u životu se ne bismo trebali zadržavati na tome da samo tražimo pravdu. To čine mnogi. Vjerujem da ćemo najveći znak svijetu biti ako i prema onima koji nam čine nepravdu budemo pokazivali ljubav.

6. Smijemo li slušati glazbu izvođača koji koketiraju sa sotonizmom?

Moja prijateljica i ja rado slušamo Beyonce, pratimo svaki njezin korak na Instagramu. Nakon jednoga članka o njezinu novom albumu i pojavi Sotonina lika u spotu otišla sam to provjeriti i to se pokazalo točnim. Uočila sam i istinitost svih glasina kako često rukama pokazuje znak za vražji broj, ima prsten Bafometa na koncertu, često pokazuje navodno masonski trokut s okom u sredini...

Ali postoji i ona druga strana. Stal­no govori kako pomaže unesrećenima, zahvaljuje Bogu za svoj uspjeh i talent i zaista se čini dragom osobom. Pravo je pitanje smijemo li mi i dalje slušati njezinu glazbu? Napominjem da smo aktivne u Crkvi i želimo da nam Bog bude na prvom mjestu.

- Žao mi je zbog razočaranja koje ti i prijateljica proživljavate zbog omi­ljene pjevačice. No čini mi se da je ova nevolja istovremeno i dobra prilika da se učvrstite u Gospodinu.

U tom smislu najprije valja posvijestiti da se ni na koga od ljudi ne bismo trebali navezivati kako nas slabosti te osobe ne bi prije ili kasnije natjerale da se za to kajemo. Sveto pismo o tome kaže: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka“ (Jr 17,5) i: „Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina“ (Ps 40,5).

Nadalje, i sama primjećuješ kako su dobro i zlo često izmiješani. Dapače, moglo bi se reći da se zlo često skriva iza maske dobra: „Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla. Ništa osobito dakle ako se i službenici njegovi prerušuju u službenike pravednosti“ (2 Kor 11,14–15).

Treće, iz tvoga se maila vidi da si dobro informirana i o vjeri i o tamnoj strani i znakovima koji ukazuju na okultno djelovanje. Mogu te samo ohrabriti da nastojiš rasti u tome jer ćeš kao dobro upućena puno lakše razlučivati pravi i krivi put, a puno teže biti izmanipulirana.

Što se tiče pitanja o slušanju takve glazbe, ono i nije tako jedno­stavno. S jedne strane, glavni nositelj značenja je tekst pa ako je on u redu, ne bi smjelo biti problema.

Moglo bi se u tom smislu primijeniti pravilo svetoga Pavla: „Sve provjeravajte: dobro zadržite“ (1 Sol 5,21). Dakle, tu bi rješenje bilo izbjegavati loše spotove i obilježja, ali bi se glazba mogla slušati.

Opet, duh u kojem se čovjek nalazi, bilo Duh Sveti ili zao duh, na neki način prožima sve što čovjek čini. Slijedeći tu misao, čovjek bi zaključio da je pametnije slušati glazbu koja je sigurno pisana i izvođena u Božjem duhu.

Ipak, ne možemo se potpuno izolirati od svega što u svijetu nije dobro jer bismo onda trebali izići iz svijeta, kako kaže apostol Pavao. Uostalom, ni mi sami nismo savršeni pa bez određenih svjetovnih navezanosti i ne možemo dok ne dostignemo određeni stupanj du­hovne zrelosti. Stoga odluku valja donijeti u tišini savjesti, u razgo­voru s Gospodinom. To treba činiti u istini o sebi, svojim granicama, željama i sposobnostima.

Pritom ne treba činiti nasilje nad sobom u želji da budemo iznad onoga što trenutno jesmo (to se obično obije o glavu), ali ne trebamo ni zavaravati sami sebe da su naši trenutni običaji vezano uz bilo što, pa tako i glazbu, najbolji mogući.

Za kraj želim napomenuti da ovo što sam napisao nije moj sud o Beyonce. Radi se o načelima, a za njihovu savjesnu primjenu zadužen je i odgovoran svatko osobno, poznavajući konkretne okolnosti vlastite situacije. Siguran sam da ćeš pod vodstvom Duha Svetoga donijeti pravu odluku i smiriti svoje srce.

 
loading...

Izdvojeno

25. studeni 2020 20:38