- Zovem se Josip, imam 23 godine i u zajednici sam skoro četiri godine. Dolazim iz Čapljine. U Cenacolo sam došao radi problema s drogama. Upao sam u loše društvo radi svojih nesigurnosti jer sam se uvijek htio isticati. Htio sam biti primijećen i prihvaćen od drugih. U društvu u kojem sam bio, biti prihvaćen značilo je drogirati se. Prihvatio sam taj život, izlaske, tu želju za biti netko i nešto, isticanje preko materijalnih stvari, auta, odjeće... Dosta si stvari nisam mogao priuštiti, a htio sam ih, pa bih padao u depresiju. Današnjoj okolini si netko i nešto ako imaš materijalne stvari, a to je totalna iluzija. Kad sam došao do toga nečega, shvatio sam koliko je isprazno - iskreno kaže mladi Josip u društvu s još troje mladih koje smo nedavno upoznali u Dubrovniku. Svih četvoro štićenici su Cenacola u Međugorju, zajednice koja pomaže svima u borbi protiv raznih ovisnosti i životnog besmisla.
‘Nemoj biti kao ja‘
- Kad sam imao 16 godina, roditelji su primijetili da se nešto događa. S 14 godina sam počeo s cigaretama i ‘travom‘. Želio sam uvijek više, a sve bi mi brzo dosadilo. Došao sam do teških droga i do zida. S 19 godina sam bio na dnu. Roditelji su mislili da će mi pomoći ako mi daju novac, ali meni je bilo još gore. Odrastao sam u vrlo dobroj, vjerničkoj obitelji, ali su vodili život baziran uglavnom na radu. Htjeli su mi priuštiti sve materijalno, ali nisu shvaćali da sam veću potrebu imao za autoritetom. Svi su trčali za poslom, a među nama nije bilo odnosa. Sa svojih 15, 16 godina počeo sam se gubiti u svijetu. A u tom sam pogrešnom društvu bio prihvaćen i bitan. S 19 sam se doveo u grozno stanje, završio sam na ulici, živio od prodaje droge i krađa. Našao sam se u slijepoj ulici. Jedno vrijeme sam mislio da je problem u okolini i odselio u Njemačku, ali i dalje sam isti problem nosio u sebi. Bogu hvala, skupio sam hrabrost priznati da trebam pomoć. Nisam htio dočekati neke godine u tom stanju, a i neki dobri ljudi iz tog, takvog društva su mi rekli ‘nemoj biti kao ja‘.
- Prvo sam pitao za pomoć u bolnicama, kod psihijatara, jer cijeli svijet kaže da je droga bolest. Propišu ti terapiju koja je zapravo legalna droga, ali praznina i besmisao koji je stvorio ovisnost ostao je isti. Konačno sam ‘digao ručnu‘ i sam pošao u Cenacolo. Ušao sam s mišlju da je sve što sam prije radio bilo totalno pogrešno - svjedoči Josip, koji je već sa 16 godina išao na neke razgovore u Cenacolo, ali je tada još mislio da sve drži pod kontrolom i da mu zajednica ne treba.
- Sad sam znao da mi treba pomoć. A to baš nije bilo lako. Jedno je željeti, a drugo to napraviti. Bogu hvala, uz pomoć Boga i zajednice sam uspio. Danas imam smisao u životu, živim radosno i punim plućima.
Ovisan o pornografiji
Petar nam je ispričao kako je živjeti u Cenacolu.
- Imam 32 godine i dolazim iz Splita. Moj put u ovisnost je bio teži i duži od Josipovog. Kad sam odlučio promijeniti svoj život i ušao u Cenacolo, najteže mi je bilo kad su me majka i ujak - otac mi je bio na teškoj operaciji - ostavili u zajednici. Osjetio sam se napušten.
- Kroz djetinjstvo sam bio veselo i razigrano dijete, ali uvijek sam volio patiti sam. Nisam pričao s roditeljima i dosta puta sam se zatvarao u sobu i pitao se tko sam ja. Roditelje nisam zamarao svojim problemima. S 15 godina sam već bio ovisan o pornografiji, koja stvara krivu percepciju o ženama, žudio sam za stvarima koje nisu ispravne. U Splitu ima svega i na svakom koraku što se tiče droge, ali nije to samo problem Splita. Počeo sam pušiti ‘travu‘, ali me otac uhvatio pa sam prestao, imao sam strahopoštovanje prema njemu. S 20 sam pošao živjeti u Zadar, roditelji su puno radili i bili jako marljivi, zaokupljeni stvoriti što više materijalnog. Uvijek sam mislio da mogu nešto sam, a shvatio sam da mi je jedna od većih pogrešaka bila što nisam znao podijeliti s njima kako živim, što radim i proživljavam - kaže Petar, koji živi u Cenacolu malo više od 4 godine.
- Priznao sam si s 28 godina da imam problem i da su mi se svi snovi srušili. Zadnje te dvije godine drogiranja su bile velika patnja i za mene i za moju obitelj. Nije više bilo kao u početku drogiranja, kad sam bio ‘frajer‘. Jedan dan sam s majkom i sestrom otišao u Međugorje i tamo mi se pred Gospom stvarno dogodilo čudo. Počeo sam plakati i zamolio Gospu da mi pomogne. Mjesec dana kasnije sam opet pao u ovisnost, ali sam rekao da više ne mogu ovako.
- U početku mi je u zajednici bilo vrlo teško. Dodijelili su mi ‘anđela čuvara‘ koji mi je govorio što imam i kad raditi, a ja nikad nisam volio da mi netko stoji nad glavom. Tu sam imao teških problema. Ali on je uvijek bio sa mnom, bez obzira što sam bio bezobrazan i bahat i svašta bih mu izgovorio. Poslije jedne situacije počela se rađati u meni odgovornost, shvatio sam da ne mogu doći negdje, napraviti nered i to će ostati nekažnjeno. Suočio sam se sa svojim problemima. Bilo mi je jako teško prihvatiti da pogreške nisu u drugima, nego u meni - iskren je Petar u iznošenju svojih tadašnjih karakternih osobina.
Željela sam postati sretna
- Nikad dotad nisam se zapitao ‘a Petre, što je tvoj problem?‘, nego su mi uvijek svi bili krivi za sve, otac, prijatelji, cura. I konačno sam pogledao u samoga sebe i preuzeo odgovornost za svoje postupke - kazuje Petar koji će ovog ljeta vrlo vjerojatno izaći iz zajednice.
- Puno sam molio Gospodina da zaliječi rane u mom srcu. Bilo mi je jako teško prvo sebi oprostiti, a onda i drugima, ali nakon nekog vremena molitve, naučio sam oprostiti. Doživio sam susret s Isusom - zaključio je.
Ana iz Zagreba ima 19 godina.
- Cijeli život sam poznavala zajednicu Cenacolo jer imam puno članova obitelji koji su prošli ovaj put. Kad je mama saznala za moj problem, već za tri dana sam bila u zajednici. Imala sam jednog rođaka koji je još u zajednici, gdje se svaku subotu u 2 u noći ide u kapelu na molitvu za sve mlade koji su izgubljeni. Jedne subote me usred noći nazvala majka i pitala gdje sam, lagala sam, a ona je rekla da izvolim doći kući. Došla sam doma, znajući da život u drogi nema nikakvog smisla. Išla sam na razgovor u zajednicu i kasnije saznala da je taj moj rođak molio svaku noć za mene jer je znao za moje probleme.
- Sve je krenulo postepeno, već s 12 godina, kad još nisam imala doticaj s drogama. Odrasla sam bez oca koji je poginuo kad sam imala godinu dana. Uvijek sam osjećala neku nesigurnost, potrebu za zaštitom. S 12 godina sam već izlazila sa starijim društvom, počela sam pušiti, a mama je brzo shvatila da nešto nije u redu. Išla sam godinu dana kod psihijatra i to je kraće vrijeme donijelo neki mir. Kad sam krenula u srednju školu, preselili smo se kod očuha. Bila sam sretna zbog mame što je napokon našla nekoga, ali sam se osjećala odbačenom. Počeli su izlasci i prvi doticaji s marihuanom. S nepunih 17 godina sam došla u Cenacolo. Ispočetka nisam prihvaćala život u zajednici, ali kad sam upoznala jednu djevojku od 18 godina koja je imala u sebi istinsku radost, pomislila sam ‘ako je ona sretna, mogu i ja‘. Osjetila sam da je ovo mjesto koje mi može pomoći. U godinu dana sam se zaljubila u ovaj stil života jer mi je dao smisao. To je mjesto gdje sam prihvaćena kakva god da jesam, s mojim manama, vrlinama i pogreškama. Nitko nikad ne viče na tebe, kažu ti ‘hvala‘ i dobiješ zagrljaj - jednostavno opisuje Ana. - Počela sam redovno moliti i voljeti svoj život. Naučili su me da budem što jesam, da budem iskrena i znam reći ‘oprosti‘.
Mora postojati red
Lea ima 18 godina i dolazi iz Zagreba.
- Ušla sam sa 16 godina u Cenacolo. Odmalena sam u kući slušala svađe, posao i novac su bili na prvom mjestu. Počela sam izlaziti i piti s 13 godina. S 14 sam već izlazila sa svima, samo sam se htjela zabavljati. Dogodilo mi se da sam bila zlostavljana, razmišljala sam kome to reći jer je u mojoj kući uvijek bilo bitno što drugi misle o tebi. Počela sam se vrtjeti u krugu laži i ovisnosti o drogama. Stavila sam masku na lice, samo da ne bih osjetila bol i patnju. Ali tražila sam smisao. Gledajući svoju obitelj, mislila sam zašto bih uopće imala obitelj kad se stalno svađaju. Prestala sam ići u školu, mislila sam što će mi škola kad ni od toga nema koristi. Moj smisao života bio je ustati se, nadrogirati se i izaći van. To je trajalo dosta dug period, ali svaki put kad sam ostajala sama sa sobom, osjećala sam veliku tugu. U jednom trenutku moji su shvatili da nešto ne valja, htjeli su mi pomoći, a onda su rekli ili ću prestati s drogom ili će me izbaciti iz kuće. Jedan period provela sam bez njih. Moja je majka otišla razgovarati s jednim svećenikom koji joj je preporučio zajednicu Cenacolo i tako sam došla tu.
- Vodila sam život kakav sam htjela pa mi je bilo jako teško biti poslušna jer sam bila jako ponosna. Shvatila sam da mora postojati neki red. Cenacolo mi je pomogao da upoznam samu sebe - zaključila je.
Trenutno su svi četvoro u Međugorju, a ranije su prošli druge kuće kojih je preko 70 u svijetu. Razgovarati s ovim mladim ljudima vrlo je dojmljivo i dugo nakon razgovora još razmišljate o njima i njihovim riječima.