Dvije godine potom, 11. kolovoza 2020., Sveti Otac imenovao je mons. Palića mostarsko-duvanjskim biskupom i trajnim apostolskim upraviteljem Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Upravu biskupijama preuzeo je 14. rujna 2020., na svečanom misnom slavlju na trgu ispred katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru. Tom prigodom njegov prethodnik, biskup Ratko Perić, predao mu je biskupski štap i dopratio ga do katedre mostarskih biskupa. Istoga je dana imenovan apostolskim upraviteljem Hvarske biskupije, do izbora novoga biskupa. O svemu tome razgovaramo za prilog Spektar.
Biskupe Petre, na kraju mise preuzimanja službe mostarskog biskupa, u prijenosu RTV Herceg-Bosne, primijetio sam kako vam je dok ste odlazili u procesiji pristupio jedan vjernik, zagrlio vas i poljubio. Jesu li vas u prvih 40-ak dana upravljanja novim biskupijama svi tako srdačno pozdravljali ili još uvijek traje, nazovimo ga tako, "taktično ispitivanje terena" kako s vaše, tako i sa strane svećenika i vjernika hercegovačkih biskupija?
– Ono što je razumljivo i što držim normalnim u prigodi dolaska u novu sredinu jest upoznavanje nove sredine, ljudi i životnih okolnosti. Ne vidim u tome neko "taktično ispitivanje terena", ali potrebno je vrijeme da se upoznaju svećenici, vjernici i konkretne situacije. Mjesec i pol nije neko dugo razdoblje da bi se upoznale sve okolnosti i situacije, ali ipak dovoljno da bi se mogle nazrijeti radosti i nade, žalosti i tjeskobe Crkve Kristove na ovom području.
U ovih 40-ak dana sam, uz različite osobne susrete i druge obveze, posjetio nekoliko župa u biskupiji i susreo sam se, doduše ne sa svima, ali s velikim brojem svećenika i redovnika koji djeluju u ovim dvjema biskupijama. Posjetio sam i sjedište Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Situacija s epidemijom koronavirusa stvara određene poteškoće u normalnoj komunikaciji i nekim posebnim pastoralnim planovima, ali i u ovim se okolnostima nastojim odazvati pozivu svećenika i posjetiti župe u biskupijama kojima upravljam. Svaki susret je prigoda za razmjenu misli, iskustava i definiranja polazišta za djelovanje.
U propovijedi na navedenoj misi na blagdan Uzvišenja svetog Križa, istaknuli ste kako na početku svoje službe pastira hercegovačkih biskupija želite, poput Jakova, sanjati. "Smijemo li se i možemo li se svi usuditi sanjati, pa i to da će se jednom situacija 'slučaja' i 'fenomena' pretvoriti u odgovornu stvarnost i novu mogućnost življenja Božje ljubavi i novi 'kairos' izgradnje Kristova kraljevstva." Svima je bilo jasno, a to ste u prvim izjavama i potvrdili, kako se radi o tzv. hercegovačkom slučaju i fenomenu Međugorja. Pođimo od starijeg: kako vidite rješenje spora oko podjela župa u Hercegovini?
– Nemam ništa novo nadodati osim onoga što sam dosad u nekoliko navrata rekao. Postoji Dekret Svete Stolice, koji smo dužni svi poštovati i provesti. Taj dekret nije od jučer. Smatram da moramo pokazati svoju odgovornost i vjerničku zrelost u našem odnosu prema Svetom Ocu i Svetoj Stolici.
Crkva u Hercegovini nije, ne želi i ne smije biti "solo igrač" u svom ponašanju u odnosu na cjelokupnu stvarnost, život i uređenje Katoličke crkve. Svako iskakanje iz ovih okvira čini nas sve manje vjerodostojnim pripadnicima Katoličke crkve.
Međugorski fenomen u posljednje vrijeme u svoje je ruke preuzeo papa Frane, koji je u župu Međugorje, zbog pastoralnih razloga, poslao apostolskog vizitatora u osobi poljskog umirovljenog nadbiskupa Henryka Hosera. On vas je pozvao da posjetite Međugorje, a, koliko nam je poznato, govorili ste i za Radiopostaju Mir Međugorje. U odnosu na vašeg prethodnika, biskupa Perića, to su već značajni pomaci prema prihvaćanju pastoralne stvarnosti jer je Međugorje postalo sinonim za novu evangelizaciju Crkve u trećem tisućljeću. Ne ulazeći u prosudbu vjerodostojnosti Gospinih ukazanja, kako osobno doživljavate Međugorje, jeste li ikada bili tamo i je li realna opcija da ono bude proglašeno Svetištem Kraljice mira?
– Međugorje je župa Mostarsko-duvanjske biskupije i kao takva dio ove partikularne Crkve, a trenutno je u njoj apostolski vizitator s posebnim ovlastima, nadbiskup Henryk Hoser. Sigurno ću, kad za to dođe vrijeme, posjetiti tu župu. Privatno je mišljenje i uvjerenje nadbiskupa Hosera, koje je izrekao u jednom intervjuu, da je "osobno i intimno uvjeren da Međugorje nudi jedan novi model nove evangelizacije".
Ove sam godine, uz dopuštenje biskupa Ratka Perića i na poziv gvardijana fra Darija Dodiga, na Humcu predvodio slavlje sv. Antuna Padovanskog. U toj prigodi snimljen je razgovor za radiopostaju Mir Međugorje. Smatram da su mediji dobra pomoć u komunikaciji, u naviještanju Radosne vijesti i njima se treba odgovorno služiti.
Koliko mi je poznato, i biskup u miru mons. Ratko Perić je posjećivao župu Međugorje, ali i druge župe kojima upravljaju redovnici franjevci. Osobno se ne opterećujem toliko budućnošću u sadašnjim okolnostima. Moja je zadaća da kao pastir i po odluci i imenovanju Svetoga Oca, u suradnji sa svećenicima, brinem za vjernike koji su mi povjereni.
Što se samih događaja u Međugorju tiče, stav Biskupskog ordinarijata u Mostaru je jasan, izjava Biskupske konferencije iz Zadra iz 1991. je jasna, a konačnu odluku će donijeti Sveta Stolica. Kada? Vrijeme je u odnosu na vječnost nebitna kategorija.
Promijenili ste već nekoliko biskupija: u mladosti ste bili u Prizrensko-prištinskoj biskupiji, kao svećenik djelovali ste u Dubrovačkoj, potom ste upravljali Hvarskom, a sada ste iz Hrvatske biskupske konferencije završili u Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine. Kako se snalazite u svim tim promjenama, odnosno žalite li možda što niste ostali u trootočnoj biskupiji, u kojoj je zacijelo bilo manje pastoralnih izazova od onih koji vas sada čekaju na katedri mostarskih biskupa?
– Rođen sam i djetinjstvo proveo na području tadašnje Skopsko-prizrenske biskupije, čije je sjedište bilo u Skoplju. Nedavno je, zbog povijesnih mijena, na tom području nastala još jedna biskupija, Prizrensko-prištinska. Smatram da svaka promjena može čovjeka obogatiti ako u tome pokušava izgraditi sebe i naučiti ono što je najbolje iz određenih okolnosti u kojima živi.
Hvarska biskupija je najmanja biskupija u Republici Hrvatskoj. Broji nešto više od 21 tisuću vjernika na svoja tri otoka. Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija imaju oko 180.000 vjernika, uključujući i razne biskupijske ustanove i institucije. Sve je to u suodnosu i proporcionalno, odnosno što je biskupija veća, više je ljudi i više je obveza, a i više problema.
Kad čovjek počne žaliti za nečim, onda je već na putu stvaranja vlastitih frustracija. Svaku sam službu shvaćao kao potrebu i povjerenje: potrebu – da tamo gdje me se šalje i u onome što mi se povjerava moram dati sve od sebe; povjerenje – da je netko prepoznao da to što radiš, radiš na slavu Božju i na korist ljudima kojima si poslan. Tamo gdje je više pastoralnih izazova, poteškoća i križeva, ima i Božje milosti u izobilju.
Podrijetlom ste iz Janjeva, hrvatske dijaspore na Kosovu, odakle se najveći broj Hrvata doselio u Lijepu našu, prije svega u Zagreb i u Kistanje. Poznati su vam isto tako problemi koje ima hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, gdje smo formalno-pravno konstitutivni narod, međutim, zbog nedorečenosti Daytonskog sporazuma svedeni smo gotovo na status manjine. Koliko se Crkva u tom političkom kontekstu može i mora zauzeti kako bi se takvo stanje popravilo u korist našeg naroda?
– Činjenica je da je Daytonski sporazum paralizirao Bosnu i Hercegovinu nakon zaustavljanja rata, a danas se taj sporazum tumači, primjenjuje i mijenja prema potrebi, i to, nažalost, redovito na štetu Hrvata. Jedan je od lokalnih političara ovih dana spomenuo da je Bosna i Hercegovina tronožac i da ne može stajati na dvije noge. I kad se dublje promisli, ta je tvrdnja točna. Opasno je ako se jednoj nozi na tom tronošcu sustavno reže dio po dio. I ne treba biti neki posebni politički analitičar da se primijeti kako se to sustavno događa hrvatskom narodu. U toj situaciji taj tronožac postaje vrlo nestabilan i nesiguran za sjedenje.
Crkva se uvijek, u okviru svojih mogućnosti i svoga poslanja, zauzima za slabe i obespravljene, i to će činiti i ubuduće. Naravno da je u ovom kontekstu važno posvijestiti i svim katolicima koji su angažirani u političkom životu ove zemlje da im je dužnost i zadaća boriti se za dostojanstven život svakoga i da budu oni koji će vjerodostojno zastupati interese onih koji su im povjerili svoj glas i time i svoju budućnost stavili u njihove ruke.
Pročitao sam negdje kako ste krajem srpnja bili u dvodnevnom pohodu Mostaru, i ostali ste zadivljeni, među inim, činjenicom da Caritas Mostarsko-duvanjske biskupije sa svojim redovito zaposlenim djelatnicima, a ima ih oko stotinu, i volonterima brine o brojnim pojedincima i skupinama. Uza sve zlo što pogađa ljude, tu je još i korona-kriza koja je zadesila brojne osobe, obitelji pa i cijeli svijet. Pomaže li i molitva u rješavanju stanja s pandemijom koronavirusa, kao i u liječenju i drugih bolesti koje kao pošast haraju Zemljom, te kršćanska solidarnost u odnosu na sirotinju, ili se treba samo pouzdavati u ljudske snage, prije svega u medicinu?
– Opasno je, a osjeća se negdje u zraku tendencija suprotstavljanja znanosti i vjere. Vjera pomaže čovjeku otvarajući mu horizonte nade i osposobljavajući ga za djelatnu ljubav. Medicina, s druge strane, može puno, ali ne može sve. Govoreći o aktualnoj situaciji i izazovima s kojima se susrećemo, treba reći da su i vjera i medicina važni i da svaka ima svoj pristup, a jedno drugo nadopunjuju.
Činjenica je da sad puno više znamo o koronavirusu nego na početku epidemije. To treba zahvaliti svim znanstvenicima, koji koriste Božje darove i talente koje im je Bog dao. Treba zahvaliti i medicinskom osoblju, liječnicima i medicinskim sestrama, koji ulažu sve svoje snage da bi pomogli i izliječili oboljele.
Neodgovorno je zatvarati oči pred činjenicom smrti i patnje onih koji su oboljeli od Covida-19 i ponašati se kao da se oko nas ništa ne događa. Sigurno ćemo pokazati svoju vjerničku zrelost ako u molitve uključimo sve kojima je Božja pomoć i blizina potrebna, a mi sami pokažemo odgovornost za svoje bližnje i sebe kroz odgovorno ponašanje.
Na kraju svega, sve nas kao živa bića čeka smrt i prelazak iz ovozemnog u vječni život. Naših vjernih mrtvih osobito se sjećamo ovih dana, na svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, kad obilazimo groblja milih i dragih pokojnika, urešavamo ih cvijećem i palimo svijeće te se molimo za njih da počivaju u miru Božjem. Što biste poručili našim čitateljima u kontekstu vjere u život vječni, koja jedina daje odgovore na ovaj ponajveći misterij svakog čovjeka?
– U normalnim okolnostima kažemo da čovjek umire onda kad izdahne, kad ispusti dušu, kako se obično kaže. To je točno. Medicina će reći da čovjek umire stupnjevito: najprije otkaže srce, pa mozak, pa ostali organi. I to je točno. Međutim, ako bolje pogledamo, izgleda da čovjek ne umire samo jednom, nego on umire uvijek iznova, u različitim okolnostima, i to u ovom životu.
Nada, koja stanuje u ljudskom srcu, otvara naše duhovne oči da u njoj prepoznamo ljubav Božju, koja je razlivena u srcima našim. I po toj Božjoj ljubavi, čija nam je veličina i moć objavljena u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, možemo i smijemo vjerovati i nadati se da smo pozvani na život u vječnosti, u nebu. A nebo je vječno zajedništvo s Bogom i svima onima koji su rekli svoj "da" Bogu i kojima je Bog rekao svoj "da".
Nebo je zajedništvo gdje nema više tuge, neprijateljstva, patnje i suza, nego samo mir i radost u Duhu Svetom.
Bog nam prašta naše polovičnosti. Ništa nam ne tovari na leđa, ne čuva u ladicama naše kataloge grijeha. Pred njim se ne moramo bojati. On nije Bog koji kažnjava. I zato smijemo i možemo slaviti spomendan svih vjernih mrtvih, sjećanje na sve naše pokojne: jer znamo da nas Bog ljubavi čeka tamo, gdje onaj koji nema vjere i pouzdanja u Bogu vidi samo jedno mračno ništa.
Na kraju našega života Bog će doći k nama. Raširenih ruku i pogledom punim ljubavi će nas primiti. I kad promatramo i razmišljamo o toj ljubavi, onda osjećamo kako smo nedovoljno odgovorili toj ljubavi.
U tom smislu, grobovi naših pokojnika su glasan govor o Božjoj ljubavi i dobroti, koja pobjeđuje zlo, grijeh i smrt i uvodi nas u vječni život i vječnu radost. Kad to ne bi bilo tako, čovjek bi bio najbjednije biće na svijetu.