Prije 11 godina, 28. studenoga 2011., umro je Ante Marković, posljednji premijer Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Uz ing. Antu Markovića vežu se po mnogima uspjele ekonomske reforme, ponajprije obuzdavanje goleme inflacije te stabiliziranje i vezivanje tečaja jugoslavenskog dinara za njemačku marku, donosi Slobodna Dalmacija.
Osim toga, Ante Marković trudio se zaustaviti sukobe unutar republika koji su vodili prema ratu. Međutim, suočen s opstrukcijama unutar republika, pa i u samoj vladi, Saveznom izvršnom vijeću koje je vodio, u tome nije uspio pa je podnio ostavku.
"Povijest će Antu Markovića pamtiti kao političkog Don Kihota koji je do zadnjeg trena civilizirano pokušavao izbjeći krv i barbarstvo, pozivajući jugoslavenske narode da se odreknu svojih destruktivnih trvenja i svu raspoloživu energiju ulože u vlastiti ekonomski razvoj.
Da se na političkoj pozornici pojavio pet ili deset godina ranije, možda bi rijeku našeg vremena i uspio preusmjeriti izvan poznate nam matice, no u tom slučaju mi današnji sebi bismo bili posve tuđi i neprepoznatljivi. Srbi i Hrvati susretali bi se bez suvišnih emocija na ljetovanjima, svadbama ili poslovnim sastancima, pjevali, jeli i mirno ispijali zdravice kao npr. Česi i Slovaci.
I u davnim Markovićevim premijerskim apelima ne bi danas iščitavali jasne proročke natruhe: "Trebamo li vratiti kotač povijesti unatrag i platiti cijenu koju smo već jednom skupo platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi...", zapisao je povodom desetogodišnjice Markovićeve smrti Davor Krile u Slobodnoj Dalmaciji.
Zanimljivo svejdočenje o Anti Markoviću, njegovoj vladi, njenom ekonomskom i političkom profilu, kao i o njenom rušenju donijeli su Marija Janković i Boško Hadžić za BBC.
NIje pristao na četiri petine proračuna za vojsku
Zgrada Palače Srbija u Beogradu ima čak 65.000 četvornih metara, no tog prosinačkog dana 1991. bila je gotovo prazna. Osim portira, u njoj je bila samo jedna osoba - posljednji premijer SFR Jugoslavije Ante Marković. Tog dana novinar Goran Milić došao je u zgradu tadašnjeg Saveznog izvršnog vijeća (SIV), sjedišta vlade Jugoslavije, u kojoj su već počeli oružani sukobi u nekim republikama koje su je činile. Pripremao se savezni proračun za sljedeću godinu, ali premijer, najpoznatiji po ekonomskim reformama kojima je "obranio dinar i donio Jugoslavenima plaću od 1000 njemačkih maraka" - u tom poslu nije sudjelovao.
"Čak 80 posto tog proračuna neizravno je bivši predsjednik SR Jugoslavije i Srbije Slobodan Milošević namijenio financiranju Jugoslavenske narodne armije". Marković mu se žestoko protivio jer je bio protiv rata i raspada Jugoslavije, rekao je Milić za BBC.
Čovjek kojeg mnogi i danas nazivaju posljednjom branom očuvanju Jugoslavije tada mu je, sjeća se Milić, sam skuhao kavu "jer je nitko nije imao". Prvi višestranački izbori u jugoslavenskim republikama 1990. raspršili su snove o opstanku federacije, a zajedničke institucije savezne države gotovo da nisu funkcionirale - malo je tko od novih nacionalističkih vođa želio nadnacionalnog premijera.
Međutim, Marković je poručio Miliću da neće napustiti svoju političku fotelju "pa makar ga izveli s nogama van". Nije prošlo ni 15 dana od njihova sastanka, a Ante Marković podnio je ostavku. On je na konferenciji za novinare 20. prosinca vratio mandat građanima, upozorivši da u Jugoslaviji više ne postoji državni organ kojem bi mogao podnijeti ostavku.
"Uvijek sam dosljedno bio za mir i demokraciju, a protiv rata i zato mi je neprihvatljivo predlagati ratni proračun i to ne mogu i neću učiniti", rekao je novinarima.
ekonomski savjetnici s američkih sveučilišta
Jeffrey Sachs, jedan od najpoznatijih suvremenih svjetskih ekonomista, još se živo sjeća te odluke.
"Impresionirao me kao simpatičan, pristojan i čovjek posvećen stabilizaciji i reformi Jugoslavije. Upoznao sam ga 1991. godine, u zadnjim danima federalne Jugoslavije. Bilo je to vrlo tužno vrijeme za njega.", rekao je za BBC Sachs, Markovićev savjetnik od 1989.
O Markovićevoj ostavci danas se raspravlja na ekonomskim i političkim odjelima Sveučilišta Columbia u New Yorku i Sveučilišta John Hopkins u Baltimoreu - glavni predavači na tim fakultetima njegovi su bivši savjetnici.
Ubrzo nakon što je Ante Marković, sudionik Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu i dugogodišnji poduzetnik, 1989. postao premijer Jugoslavije, njegov savjetnik postao je Jeffrey Sachs. Pomogao mu je osmisliti program ekonomskih reformi, plan po kojem će Marković ostati zapamćen, kaže američki ekonomist, poznat i kao savjetnik nekoliko generalnih tajnika Ujedinjenih naroda, a danas profesor na Sveučilištu Columbia.
Prve dojmove s tih posjeta Jugoslaviji tijekom jeseni i zime Sachs je iznio u članku za Washington Post u prosincu 1989. godine.
"Jugoslavija je jedan od najtežih izazova za političku i gospodarsku transformaciju u istočnoj Europi. Posljednjih mjeseci činilo se da je opstanak same nacije doveden u pitanje jer su tendencije ka podjeli republika pojačane pod teretom gospodarskog kolapsa", napisao je tada Sachs.
savjet za ukidanje komunističke partije
U pomoć je priskočio američki ekonomist Steve Hankey, danas profesor primijenjene ekonomije na Sveučilištu John Hopkins u Baltimoreu.
"Prvo što vam padne na pamet kada spomenete Antu Markovića je da je on bio vrlo bistar, pošten političar. Za razliku od većine jugoslavenskih političara, bio je pouzdan igrač s integritetom", rekao je Hankey za BBC.
Hankey je osobno savjetovao Markovićeva potpredsjednika Vlade Živka Pregla, kojeg je, kaže, prvi put sreo na večeri u Beču 1989. godine.
"Pregl me pozvao da mu budem savjetnik. Rekao sam da sam suzdržan, jer sam bio klasični liberal, ekonomist slobodnog tržišta, a Pregl je bio na čelu Saveza komunista Jugoslavije. Pregl me iznenadio rekavši da je upravo moj ugled razlog zašto me zove za savjetnika. Rekao je da želi provesti reforme slobodnog tržišta i da ne želi razvodnjene savjete", sjeća se Hankey koji je, kako kaže, pristao samo ako Pregl raspusti Savez komunista Jugoslavije.
"Kako ću, zaboga, to učiniti?" - rekao mi je Pregl. Iznio sam precizan plan igre. Pregl je ustrajao i Savez komunista Jugoslavije raspao se u siječnju 1990. godine", prepričava ekonomist.
nacionaliste nije impresionirala ni plaća od 1000 maraka
Jugoslavenskom premijeru pomoć je doista trebala, jer je u tom trenutku zemlja proživljavala najveću inflaciju u Europi i krizu dinara. Prvo što je Ante Marković napravio bila je denominacija dinara, odnosno promjena vrijednosti valute. Tako su 1990. godine s 10.000 dinara skinute četiri nule, a tim gospodarskim reformama zemlja je privremeno izašla iz krize. Inflacija je smanjena sa 56 na 2,4 posto, a tečaj dinara je stabiliziran i vezan za njemačku marku.
"Bio je to dobar liberalni program koji je brzo počeo davati rezultate, što su i građani osjetili", rekao je za BBC ekonomist Mijat Lakićević.
"Dugovi su smanjeni, inflacija je pobijeđena, firme su se otvarale, plaće su rasle", ističe on. Prosječna plaća Jugoslavena dosegla je 1.000 njemačkih maraka.
Prema riječima Stevea Hankeyja, Marković je promicao privatizaciju kao model za ono što će se kasnije nazvati kapitalizmom s ljudskim licem, odnosno prijelaz iz komunističkog sustava, koji bi omogućio opstanak gospodarstva Jugoslavije, ali i same zemlje. Premijer je tada, sjeća se Hankey, imovinski problem nazvao "prvim grijehom socijalističkih društava".
"Dvije godine sam strpljivo pripremao taj program i računao pretpostavke. A kad je krenuo, ti su rezultati brzo postignuti. Inflacija je oborena u roku od četiri mjeseca. Bio je to prvi slučaj u jednoj socijalističkoj zemlji", rekao je Ante Marković 2003. godine na suđenju Slobodanu Miloševiću za ratne zločine pred Haaškim sudom.
Nije mu mogao pomoći ni Goran MIlić
Iako je u kratkom vremenu privremeno izvukao Jugoslaviju iz ekonomske krize, politička je bila puno zahtjevnija. Nacionalizam je bujao u članicama jugoslavenske federacije, zajedničke institucije jedva da su funkcionirale, a državni mediji bili su podređeni interesima vlastitih republika.
Upravo iz Markovićeve premijerske fotelje rodila se ideja o jugoslavenskoj televiziji Yutel, a za glavnog urednika izabran je hrvatski novinar Goran Milić. Riječima "Dobro veče, Jugoslavijo" Milić je u listopadu 1990. godine na drugom programu Televizije Sarajevo pozdravio gledatelje diljem zemlje, a Yutel je počeo emitirati program.
"Antu Markovića nisam poznavao kad me postavio za urednika. Ali sam shvatio što je njegova ideja - čuti što savezna vlada ima reći samo jedan sat dnevno svugdje u Jugoslaviji", rekao je Milić za BBC.
Administrativno sjedište Yutela bilo je u Istri, financijski i pravni sektor u Beogradu, a uredništvo u Sarajevu. Yutel je nastao, objašnjava Milić, u vrijeme kada su nacionalne televizije emitirale različite programe i "samo prepričavale političare".
"Morate shvatiti da se u tom trenutku nije moglo, na primjer, na državnoj televiziji u Beogradu čuti što je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman konkretno rekao. Nikada to nije objavljeno u tonu, ali su novinari i političari tumačili njegove izjave, osim kada je rekao nešto što bi iritiralo ljude u Srbiji", tvrdi Milić koji za Markovića kaže da je bio "napredan i konstruktivan čovjek, nije mi se miješao u posao".
Milošević i tuđman u karađorđevu o njegovoj smjeni
Reformisti - tako se skraćeno zove stranka Ante Markovića koju je osnovao sredinom 1990. godine. Njegovo puno ime bilo je Savez reformskih snaga Jugoslavije, a ekonomist Mijat Lakićević kaže da su ga uglavnom podržavali kozmopolitski i liberalno orijentirani ljudi koji su bili protiv rata.
"Ante Marković je imao sljedbenike, bio sam na promociji stranke. Imao je podršku jednog, ali ipak malog dijela intelektualne elite", kaže Lakićević.
Ipak, na parlamentarnim izborima u četiri još jugoslavenske republike Markovićeva stranka jedva je osvojila mandate - u Sjevernoj Makedoniji 16,1 posto, Crnoj Gori 14 posto, a u BiH 8,98 posto glasova.
Najuvjerljiviji poraz zabilježila je u Srbiji - samo 1,43 posto glasova, protiv Miloševićeve Socijalističke partije Srbije koja je dobila 46,1 posto. Nakon ovog poraza počela su se rušiti oba Markovićeva plana, i ekonomski i politički.
"Ni Slobodan Milošević ni Franjo Tuđman tada nisu htjeli premijera savezne vlade. Tuđman mi je to i rekao", tvrdi Milić.
Borisav Jović,, pretposljednji predsjednik SFRJ (posljednji je bio Stjepan Mesić), rekao je u intervjuu za BBC u prosincu 2020. da mu je Milošević rekao da je jedna od tema sastanka s Franjom Tuđmanom u Karađorđevu u ožujku 1991. bila smjena Ante Markovića.
"Bilo je primjedbi na njegov rad i postojala je obostrana želja i Tuđmana i Miloševića da smijene Antu Markovića", rekao je u neobjavljenom intervjuu za BBC Jović, koji je preminuo u rujnu 2021. godine.
Kadijević ga zvao ‘ku..inim sinom‘
U knjizi "Posljednji dani SFRJ" Jović je detaljno opisao kako je zajedno s Miloševićem kovao plan uklanjanja Markovića s političke scene. Knjigu je tužiteljstvo Haaškog tribunala koristilo kao dokaz u postupku protiv Miloševića.
"Provodimo cijeli dan na brodu i na moru (na Mljetu) – Veljko Kadijević, ministar obrane SFRJ, Sloba (Milošević) i ja s obiteljima na izletu. Opći zaključak je da je Ante Marković za nas neprihvatljiv i nepouzdan. Nitko više ne sumnja da je on izravni eksponent SAD-a, određen za rušenje sustava i smjenu s vlasti svih onih koji misle na socijalizam... Veljko ga naziva ‘ku...n sin", navodi Jović u knjizi.
Dodaje i da je napisao seriju od tri članka "Istina o Anti Markoviću" i poslao ih Miloševiću.
"Dao je to objaviti u Politici. Izlazit će u nastavcima pod tuđim pseudonimom. Moramo ga raskrinkati jer su ljudi u velikoj zabludi oko toga tko je i što je. Mnogi ga vide kao spasitelja.", napisao je Jović.
Prema Markovićevom svjedočenju na Haaškom sudu, glavni razlog njegove smjene bio je dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH, kojem se on protivio. Zbog pokušaja da ne sudjeluje u sukobima vodećih političara, Markovića su žestoko napadali i u Srbiji i u Hrvatskoj. "Da, demonizirale su me obje strane", rekao je u Haagu.
Ekonomist Steve Hankey smatra da je "Ante Marković bio barem dovoljno pametan da izbjegne atentat, iako su Borisav Jović i Slobodan Milošević uništili njegove ekonomske reforme".
Tuđman nije dao san o hrvatskoj za europske škude
Godine 1990. na stolu Jugoslavije pojavila se ponuda Europske zajednice, današnje Europske unije. Za Kiru Gligorova, tadašnjeg člana Markovićeva tima, a kasnije i prvog predsjednika Makedonije, bio je to tračak nade.
Svjedočio je u Haagu da je ponuda Bruxellesa bila - injekcija od 5,5 milijardi dolara Markovićevim reformama i trenutnom statusu Jugoslavije kao pridružene članice Europske zajednice.
"Kako su nam dužnosnici Europske unije na sastanku obrazlagali ponudu, Tuđman se prvi javio za riječ i rekao da ni za kakve milijarde nije spreman odustati od tisućljetnog sna hrvatskog naroda – neovisne hrvatske države. Milošević je tada rekao da ga zanima samo Jugoslavija kao federacija", rekao je Gligorov.
Nakon toga, kaže Gligorov, predstavnici Europske zajednice sa žaljenjem su utvrdili da će dužnosnike u Bruxellesu morati obavijestiti da od dogovora i pristupa nema ništa.
Odbijanje financijske pomoći i statusa pridružene članice Europske zajednice Borisav Jović nije vidio kao pogrešku.
"Nudili su nam da nas, umjesto da nas tretiraju kao komuniste, proglase demokratima i da Jugoslaviju naprave demokratskom zemljom. Što bi onda značilo da idemo na izbore, ali da oni mijenjaju vlast kako hoće, a mi na to ne bismo mogli pristati", rekao je Jović.
svjedočio u haagu protiv Miloševića
"Reforme koje je Marković pokušao provesti u djelo nisu uspjele jer nije imao podršku tadašnjih vodećih političara u Jugoslaviji, ali ni u Europi. Činilo se da su europske sile u tom kasnom razdoblju bile potpuno nezainteresirane za potporu Jugoslaviji. Mnogi u Europi očito su više željeli vidjeti kraj zemlje i njezino razdvajanje na države sljednice", objašnjava Jeffrey Sachs.
Njegov kolega Steve Hankey krivce vidi isključivo u "nepouzdanim i zlonamjernim jugoslavenskim političarima. Da njegove ideje o ekonomskim reformama nisu sabotirali Milošević i mnogi drugi, Jugoslavija bi i dalje bila netaknuta", kaže on.
Goran Milić Markovića opisuje kao "antiratnog političara u lošim vremenima", dok Mijat Lakićević smatra da je Markovićevom odlasku najviše pridonio nacionalizam.
Više od desetljeća nakon što je dao ostavku i zaključao kabinet posljednjeg premijera Jugoslavije, Ante Marković je u Haagu svjedočio protiv predsjednika SRJ Slobodana Miloševića.
"Moje kompetencije su bile tako male, a moj osobni angažman bio je pokušaj da ne odemo u ono najgore, u rat. Nisam uspio najviše zahvaljujući vama", rekao je Miloševiću u sudnici, pišu Marija Janković i Boško Hadžić za BBC.
Kao odlična ilustracija statusa Ante Markovića kod JNA, čiji je prvi čovjek Veljko Kadijević bio ministar u njegovoj vladi, SIV-u, jest i raketiranje Banskih dvora u Zagrebu, u kojima su bili Ante Marković, Franjo Tuđman i Stipe Mesić.
"Jugoslavenskog premijera su od vlastite vojne sile sve do ostavke na funkciju u prosincu 1991. čuvali američki marinci, koje mu je ustupila američka ambasada nakon što su mu svi u Beogradu prestali jamčiti osobnu sigurnost. Tvrdoglavi Ante kretao se tad kao fantomski poluilegalac između Zagreba i austrijskog Graza, prkoseći baš svima. Njegovi ostaci danas počivaju u Dubrovniku, gradu u kojemu je proveo mladost, zapisao je Davor Krile u Slobodnoj Dalmaciji.