Danas je u Rijeci u 84. godini života preminuo srebrni olimpijac iz Tokija 1964. Frane Nonković.
Rođen je u Metkoviću 25. travnja 1939. godine. Školovao se u Zadru, a Fakultet za fizičku kulturu, smjer plivanje i vaterpolo, završio je u Zagrebu. Vaterpolo je počeo igrati u Plivačkom klubu Jedinstvo iz Zadra, današnjem Vaterpolskom klubu Zadar. Potom je igrao za dubrovački Jug, zatim kratko za Crvene zvezdu iz Beograda, da bi veći dio karijere proveo u Vaterpolskom klubu Primorje iz Rijeke.
Zadarski vaterpolo bio je nepresušni izvor darovitih igrača i da je bilo boljih uvjeta, zasigurno bi bio u vrhu kvalitete u bivšoj državi. Neki vrsni igrači su prestajali igrati, novi su dolazili. Godine 1957. posebno se nametnuo 18 – godišnji Frane Nonković. Uvršten je u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije te je nastupio u Rimu protiv Italije. Frane se vrlo brzo razvio u vrhunskog igrača i sljedeće dvije godine, do odlaska u Dubrovnik, bio je nositelj igre Jedinstva. Stoga je Nonković vrlo rano, još kao junior počeo igrati za prvu momčad Jedinstva i jedan je od najzaslužnijih što je Jedinstvo 1958. godine na prvenstvu u Bjelovaru osvojilo prvo mjesto u Hrvatskoj. Isti uspjeh postignut je i 1959. godine na Hvaru.
Bila je to posljednja sezona Frane Nonkovića u kapici svog matičnog kluba Jedinstva iz Zadra. Završio je gimnaziju i prihvatio poziv dubrovačkog Juga, gdje ga je preporučio bivši trener i igrač Jedinstva, Dubrovčanin Ante Baica.
„Nakon odlaska iz Zadra, u vaterpolu sam bio još dugo, no dani provedeni na Kolovarama ostali su nezaboravni. Bili smo sjajna klapa, pravi prijatelji, svi skloni šalu i veselju. Zapravo, druženje nam je bilo na prvome mjestu, a plivanje usput. Kod vaterpola je bilo ozbiljnije. Nakon odlaska iz Jedinstva, pet sam godina igrao u Juga, zatim prešao u Rijeku, najprije kao igrač i poslije 11 godina kao trener Primorja. U dugom igračkom dobu 70 puta sam nastupio za reprezentaciju Jugoslavije“ – kaže Frane Nonković o svojoj sportskoj karijeri.
Frane Nonković je na Europskom prvenstvu u Leipzigu 1962. godine osvojio srebrnu medalju, a 1963. godine na Mediteranskim igrama u Napulju zakitio se također srebrom.
Najveći uspjeh u dugogodišnjoj karijeri postigao je na Olimpijskim igrama 1964. godine u Tokiju, gdje je bio član reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila srebrnu medalju.
Jugoslavija je prvo uvjerljivo osvojila prvo mjesto u svojoj skupini C, pobjedivši SAD 2:1, Nizozemsku 7:2 i Brazil 8:0. Tim pobjedama je u četvrtfinalnoj skupini pridodala i trijumf nad Belgijom 6:2, dok je s Mađarskom odigrala neodlučeno, 4:4. U posljednjim sekundama igre Mirko Sandić nije realizirao četverac. Kasnije se pokazalo, bio je to koban promašaj. U razigravanju za poredak od prvog do četvrtog mjesta Jugoslaveni su pobijedili SSSR 2:0 i Italiju 2:1, primivši pogodak u posljednjem talijanskom napadu, ali su Mađari bili uvjerljiviji i Talijane su dobili 3:1, a Sovjete 5:2, tada krajnje neobičnim ishodom 3:0 u posljednjoj četvrtini – i zbog bolje gol razlike domogli su se najsjajnijeg odličja.
Treba reći da su ovu reprezentaciju Jugoslavije, koja je osvojila srebro na igramu u Tokiju, sačinjavali gotovo sve Hrvati, osam od njih 11. Bili su to: Ozren Bonačić, Zoran Janković, Anton Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc i Ivo Trumbić. Od igrača iz ostalih republika, najvažniji je u sastavu bio Mirko Sandić koji je po majci vukao hrvatsko podrijatlo, a preostala dvojica su Milan Muškatirović i Božidar Stanišić. Izbornik je bio Boško Vuksanović.
Frane Nonković, kada se oprostio od aktivnog igranja, prešao je na trenersku klupu. Vodio je vaterpolske klubove Solaris iz Šibenika i Primorje iz Rijeke. S oba je kluba došao do finala kupa pobjednika kupova, 1976. s Solarisom, a 1981. s Primorjem.
Za svoj sportski rad dobio je Frane Nonković niz priznanja, a među inim i ono Hrvatskog vaterpolskog saveza te Sportskih saveza Zadra, Dubrovnika i Rijeke.
Nakon niza odličnih rezultata u Primorju, Nonković postaje predsjednik Stručne komisije Vaterpolskog saveza Hrvatske. Od 1987. bavi se suđenjem te poslije postaje delegat i kontrolor. Jedan je od osnivača Vaterpolskog saveza Primorsko – goranske županije.
Ovaj vrsni vaterpolist i vaterpolski trener prošao je u pravom smisli riječi cijeli sportski put. Iz malog kluba, male vaterpolske sredine, preko prve lige i većih vaterpolskih centara pa do medalja na Europskom prvenstvu, Mediteranskim igrama i, što je najvažnije, na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.