S trinaest godina je počeo trenirati ragbi. Lokomotiva Zagreb je bila njegov prvi klub. U njoj se zadržao do prvog srednje, a kad su njegovi odlučili vratiti se kući, u Dubrovnik, Ante Stojan je Lokomotivu zamijenio Ragbi klubom Ploče.
– U Gradu nije bilo kluba. Ploče su bile najbliže koje su ga imale – istaknuo je Stojan, koji je drugi i treći srednje završio u Dubrovniku, i za to vrijeme bio igrač Ploča. Kad se vratio u Zagreb na fakultet, postao je član Zagreba, zatim Mladosti. Bio je godinu dana na Novom Zelandu. Otišao je tamo daleko poslom, te spojio ugodno s korisnim. Vratio se natrag u Hrvatsku. Opet igrao za Zagreb, pa otišao raditi u Split gdje je pola sezone nastupao za Nadu s kojom sam osvojio prvenstvo Hrvatske i Regionalnu ligu.
- Nakon toga me posao odveo u Rusiju. Tri godine sam bio izvan ragbija. Kad sam se vratio iz Rusije, bilo je to prije gotovo sedam godina, opet sam počeo igrati.
Tad se vratio u Dubrovnik zbog posla, ali u svom gradu i dalje nije imao za koga igrati jer nije bilo kluba, te je odlučio pokrenuti priču. I tako je Ante Stojan, koji je bio hrvatski reprezentativac, te igrao za reprezentaciju ‘Ragbi 7’, osnovao klub Invictus Dubrovnik.
- Dok sam bio u Zagrebu, sjećam se, ragbi je promijenio mnoge živote. Izveo mnoge na pravi put. Znam, dolazili su igrati ragbi neki koji su bili skloni tučnjavama i lošem društvu, a u ragbiju su se naučili disciplini, ponašanju. Agresivnost bi potrošili na terenu, a ne kao prije na ulici ili zabavama. Ragbi je fer sport, bez obzira što je kontaktni, naoko grub. Utakmica je “makljaža”, ali nema nesportskih poteza, a nakon susreta, svi ‘modri’, blatnjavi ili prašnjavi, pružamo suparniku ruku. Nakon utakmice se družimo i sklapamo nova prijateljstva.
Zanimljiva je njegova priča s Novog Zelanda. Građevinska tvrtka u kojoj je bio zaposlen radila je na proširenju stadiona na kojem se igralo Svjetsko ragbijaško prvenstvo.
- Ujutro posao od sedam do tri, na stadionu Eden Parku bili su radovi, a poslije bi se igrao ragbi za klub iz kvarta. Kad smo igrali utakmice, tako su se dogovorili tvrtka i klub, neke dane bi bio samo na terenu.
Na Novom Zelandu je ljeto kad je u nas zima. Sredinom drugog mjeseca počinje ragbi sezona.
- Sjećam se, 60 igrača je bilo na prvom treningu kluba za koji sam igrao. U tih mjesec dana, koliko smo trenirali zajedno, vidjelo se “tko je tko” te su se složile četiri ekipe koje su igrale prvenstvo. Zanimljivo je da prva i druga ekipa kluba uvijek igraju u isto vrijeme. Prva ekipa igra na glavnom stadionu, a druga na pomoćnom. Može se dogoditi, ako si se istaknuo u prvom poluvremenu za drugu ekipu da drugo poluvrijeme igraš za prvu.
Stojan je igrao za lokalni klub. Svaku utakmicu pratilo je do tisuću ljudi. Naravno, veći i bolji klubovi su imali deset i više puta veću posjetu. A tko god trčao za ‘jajolikom loptom’ sanja kako će jednog dana zaigrati na Eden Parku.
- Kad već nisam zaigrao, bar sam radio na Eden Parku i gledao te utakmice. Tu igra reprezentacija regije, tu je i dom All Blacksa, još se igrao i kriket. Ragbi je fer sport u svakome pogledu.
- Bio sam na dvije utakmice Novog Zelanda i Australije, na tribini koja prima 20.000 gledatelja. Među navijačima All Blacksa, koji su svi u crnim dresovima, zato im je takav i nadimak, bila su samo dvojica navijača Australije u žutim dresovima koji su zdušno navijali za svoje. Nitko ih nije krivo pogledao, uputio ružnu riječ. Australija postigne pogodak, samo njih dvojica skaču na toj tribini, plješću i viču. A rivalitet je ogroman...
Samo se nasmijao, te nastavio:
- Na Novom Zelandu je ragbi kultura. Cijela obitelji ide na utakmicu. Tamo je ragbi sport broj jedan, dva i tri, a tek onda dođe nešto drugo. Bio sam na polufinalu Svjetskog prvenstva u Londonu, igrali su Argentina i Južna Afrika. Sjajna atmosfera. Pun stadion, a nigdje specijalca usprkos velikom broju ljudi. Isto je na Novom Zelandu. Na žalost, u nas na 500 ljudi na nogometnoj utakmici bude isto toliko specijalaca.
Vratio se na priču o osnivanju kluba koji je nedavno promijenio ime u Ragbi klub Dubrovnik.
- Želimo napraviti jak klub. Ragbi je kontaktan sport u kojem je naviše zastupljena disciplina, spremnost, fizička utreniranost i sportska inteligencija. U Engleskoj su samo ragbi i veslanje sveučilišni sportovi. Neki od poznatih ličnosti koji su igrali ragbi bili su papa Ivan Pavao II., koji je bio juniorski reprezentativac Poljske, zatim Bill Clinton, francuski predsjednik Jacques Chirac, britanski premijer Gordon Brown, Daniel Craig, glumac koji je igrao zadnjeg Jamesa Bonda. Pa Javier Bardem francuski glumac, Che Guevara, Russell Crowe... Ragbi utakmice su mjesta okupljanja obitelji i djece, druženja prijatelja i zajedničkog pljeskanja potezima jedne i druge ekipe.
Usprkos teškoj godini za sve dubrovački ragbi nije stao. Naprotiv, početkom prošle godine Stojan je sa svojim prijateljem Marijom Možnikom, uspješnim gimnastičarom, danas predsjednikom Hrvatskog gimnastičkog saveza, te ostalim ljudima iz uprave kluba, predsjednikom Marijom Bekićem, inače ravnateljom dubrovačke bolnice kojemu dvoje djece trenira ragbi, te tajnikom Ivom Vićanom, sjeo za stol, radio dan i noć, te na kraju aplicirao za dobivanje sredstava iz EU fondova.
- Trebalo je prvo napraviti projekt i naći partnere u drugim državama. Sportska škola Super Kid koju vodi Možnik, koja ima iskustva s tim, postala nam je partner u projektu. Kontaktirali smo prijatelje iz ragbijaških klubova Ljubljana, Zagreb i Dragon Brno iz Češke, objasnili im ideju.
Projekt za koji su dobili novac traje dvije godine.
- U tom periodu moramo održati pet sastanaka u gradovima naših partnera, jedan u Ljubljani, Brnu i Dubrovniku, te dva u Zagrebu, i kao završni čin organizirati turnir u Dubrovniku za djecu i edukaciju za trenere. Kroz sastanke ćemo prenositi iskustva i načine treniranja i promocije ragbija za djecu. Naš partner, Super Kid sportska škola, pridonijeti će cijeloj priči sa svojim iskustvom treniranja djece u više bazičnih sportova – otkriva Stojan.
Zahvaljujući dobro osmišljenom projektu dobilo se iz EU fondova 60.000 eura.
- Već imamo ideje za nove projekte, nadamo se kako će nam oni pomoći da održimo klub u ovim teškim vremenima. I ne samo održimo, već da napredujemo u svakom pogledu. Jesmo mali klub, jest da je ragbi kod nas mali sport, ali ne sjedimo prekriženih ruku. Ne plačemo, nego radimo, i ovo je rezultat toga rada. Danas smo jedan od rijetkih klubova u ovom dijelu Hrvatske koji se financira od strane Europske komisije, koja je prepoznala naš rad. Ponosni smo zbog toga, ponosni jer ova naša priča ide dalje – naglasio je Stojan.
‘U Grad ćemo dovesti sastave iz Engleske, Rusije i Francuske'
Pet godina je prošlo od kad je Stojan pokrenuo klub koji se, iako je jedan od najmlađih u zajednici dubrovačkih sportova, može pohvaliti kako u svakoj mlađoj uzrasnoj kategoriji ima po petnaestak natjecatelja (U10, U12, U14 te U16), i kako se natječu u svim domaćim natjecanjima. Klub je često domaćin turnira za djecu, u Dubrovniku i Cavtatu, a znao je ugostiti i momčadi iz Engleske koje su bile na turneji po Hrvatskoj.
- U Dubrovniku se do jučer nije znalo što je ragbi, a danas nema tko nije čuo za nas i naše akcije. Pogotovo organizaciju utakmice hrvatske ragbi reprezentacije protiv momčadi sveučilišta Oxford na kojoj smo skupili 80.000 kuna pomoći za malu Gogu. Nekoliko puta smo bili domaćini turnira u olimpijskoj ‘sedmici’, prvenstva Dalmacije i južne regije. Plan nam je, ako epidemiološka situacija dozvoli, krajem svibnja organizirati “Dubrovnik sevens”, turnir u olimpijskoj sedmici, jedan od rijetkih međunarodnih turnira u Gradu u nekom olimpijskom sportu, na koji bi trebali doći sastavi iz Engleske, Rusije i Francuske.
‘Novozelanđani drže do svoje lige, tko ode vani, ne može u All Blackse’
Antina momčad je bila druga liga Novog Zelanda.
- U njih je drugačiji sustav natjecanja. Svaki klub ima nekoliko seniorskih momčadi. Prvo se održava klupsko prvenstvo, pa se nakon toga stvara reprezentacija grada. Potom taj najbolji sastav igra regionalno prvenstvo, pa onda ta regija od najboljih igrača sastavlja svoju reprezentaciju, koja igra na državnoj razini. Poslije se od svih najboljih sastavlja reprezentacija Novog Zelanda koja igra velika natjecanja, Svjetski kup i Svjetsko prvenstvo.
Zanimljivo je kako samo igrači, koji igraju na Novom Zelandu, mogu igrati za reprezentaciju.
- Toliko su jaki da to mogu sebi dopustiti. Svi oni koji odluče igrati u Europi, jer je tu veća lova, ne mogu igrati za All Blackse. Toliko je ragbi razvijen i jak, a za doći do All Blacksa trebaš proći sve o čemu sam govorio, biti uistinu najbolji…