Prvi put sam Hajduka gledao u Metkoviću. Imao sam šest godina. Bila je to prijateljska utakmica. Hajduk je dobio sa 4:1. Zapisao sam kako je došao u Metković bez Vukasa. Beara je već bio u Crvenoj zvezdi, a Frane Matošić je postao trener Hajduka. Živjeli smo tada u Metkoviću jer je otac imao tamo posao. Nakon što sam prvi razred osnovne škole pohađao u Metkoviću, došli smo u Dubrovnik. Bilo je to 1958. godine.
Na uživo pogledati novu utakmicu Hajduka čekao je deset godina.
- Sa 16 godina sam počeo putovati. Prvo Kup utakmica s Dinamom 1966. godine. Završilo je 0:0. Pucali su se penali. Ispali smo. Vinko Cuzzi je falio penal. Pogodio preko vratnice. Poslije toga sam gledao Hajduka u Dubrovniku. Dobio je s 3:2. Pobjedonosni pogodak je postigao Ferante Colnago, i to je skakao k'o malo dijete. Bio mu je to jedini pogodak koji je postigao za Hajduk, međutim, u ovim svim monografijama taj pogodak nisam našao. Vjerojatno je pogodak upisan nekome drugome jer sve utakmice su tu. I Hajdukovoj monografiji, i u onoj GOŠK-a, se spominje ta prijateljska utakmica, ali ne piše kako je Colnago postigao pogodak.
Smokvina će nekoliko puta ponoviti: 'Sto posto sam siguran kako je Colnago postigao pogodak. Glavom je pogodio, bilo je to u predzadnjoj, zadnjoj minuti utakmice'.
Odlazak u Split za Smokvinu nije putovanje već domaća utakmica tako da mu je prvo putovanje bilo gostovanje u Beogradu protiv Crvene zvezde.
- Poklopilo se. Mi na ekskurziji u Beogradu, a Hajduk u Beogradu. Bilo je to 24. rujna 1966. godine. Crvena zvezda – Hajduk na Marakani 2:2. Bilo je to ugodno iznenađenje za nas jer je Crvena zvezda četiri dana prije toga razvalila Atletico Bilbao sa 6:0. Hajduk je u toj utakmici bio čak i bolji. Tu sam prvi put doživio da nas navijače Hajduka gađaju, i to su nas gađali klipovima kukuruza, da nam viču 'Ustaše, ustaše', a što smo mi imali, 15, 16 godina. Tada je skočila vojska, Dalmatinci, koji su služili u Beogradu vojni rok. Skinuli su opasače, te krenuli prema njima. Da, već tada, 1966. godine, bili su problemi na tribinama, a sjećam se, Marakana puna. Koliko je mogla onda primiti gledatelja, ne znam. Bilo je gotovo 100.000 gledatelja. Dva mjeseca poslije sam išao u Nikšić na utakmicu Sutjeska – Hajduk 1:1. Sutjeska je vodila. Cijeli dan je padala kiša. Znam da sam stao uz jednog čovjeka na tribini, koji je imao veliki kišobran. Skupio se uz njega. Ante Žaja je tukao iz daleka. Lopta nije došla do gola. Upala u lokvu na penalu. Naletio Mladen Matijanić i zakucao je loptu u mrežu.
Vodio je Smokvina u tim počecima evidenciju gdje je bio i koje je utakmice gledao. Ta protiv Sutjeske mu je bila peta utakmica, a trebala je biti šesta. Točnije, prva na Starom placu mu je trebala biti utakmica s Partizanom, a ne ona s Dinamom u kupu kad je Cuzzi falio penal.
- Prvi put sam u Split trebao ići 1965. godine na utakmicu s Partizanom, koji je imao onu savršenu momčad, koja je došla do finala Kupa europskih prvaka u kojem je izgubila od Real Madrida s 2:1. Toliko sam bio uzbuđen što ću ići na utakmicu da sam se na dan utakmice probudio s temperaturom 39, a sve sam imao, i ulaznicu za utakmicu, i prijevoz do Splita i natrag. I tako sam ostao doma. Gledao sam utakmicu na televiziji. Hajduk je pobijedio sa 4:2. Bila je to savršena utakmica. Kad je počela utakmica ja više nisam imao temperaturu.
I dok priča, vrti Smokvina papire, albume, knjige o Hajduku, značke, sve što je skupio u više od 50 godina, a koje će supruga Pave, sto puta je rekla, izbacit skupa s njim iz kuće jer se od toga više ne može proći u stanu. Govori gospođa Smokvina kako je pola stana zauzeo 'Hajduk', a da u drugoj polovici žive oni. Smije se Vedran. Možeš ga tuć, radit mu što hoćeš, ali ne diraj mu Hajduka. I tako, u tom điru kroz svu tu svoju arhivu, stigao je do jedne od najvećih utakmica u hajdučkoj povijesti: Hajduk – HSV 3:2 u Poljudu. Uzvratna utakmica četvrtfinala Kupa europskih prvaka. HSV dobio prvu s 1:0. Sliježe ramenima Smokvina. Klima glavom, kao da ne vjeruje da nije Hajduk uspio, kao da je utakmica završila prije koju minutu, a ne da je odigrana prije 37 godina. ..
- Duša boli, a da smo tu utakmicu dobili, ma bili bi osvojili Europu. Splet nevjerojatnih okolnosti. Promašio Primorac penal, zabio autogol, napravio dva kiksa… Šurjak je za 3:2 pogodio na kraju. Svi su išli u napad, ali nije bilo vremena za postići još jedan pogodak. Ha, e da je samo HSV taj koji boli. Bio sam u Trogiru u vojsci kad sam slušao na radiju prijenos uzvratne utakmice St. Etienne – Hajduk. Bio sam u Splitu na prvoj utakmici kad smo dobili sa 4:1. Međutim, tamo u uzvratu smo bili bez Oblaka i Holcera, ako se ne varam te se nije znalo tko pije, a tko plača. U 65. minuti je Mićun Jovanić izjednačio na 1:1, a mi smo na kraju u produžecima izgubili s 5:1. Mi smo uvijek u Europi bili na korak do nečeg velikog, a uvijek nam je falio jedan gol. Mogli smo osvojiti Europu. Pogotovo tih 70-ih. Sa Brankom Zebecom smo igrali polufinale s Leedsom. Tamo 1:0 za Leeds, a u nas 0:0. Prilika je bilo, a nismo postigli pogodak. Bili smo jaki, baš smo bili jaki… Pa s Valencijom. Izgubiš tamo 5:1. Mladena Praliju, koji je branio i primio pet pogodaka, prozvali smo Provalija. Doma smo dobili 4:1. Gudelj je napravio penal iz kojeg je Valencia postigla pogodak, a bio je najbolji igrač utakmice… Gudelj je u uzvratu dao tri pogotka. Čudnih utakmica je bilo. I uvijek je falio gol. U Rimu protiv Rome prije 15-ak godina. Primiš gol u sudačkoj nadoknadi. U Poljudu vodiš 1:0 i imaš priliku za 2:0 i onda opet Cassano u završnici utakmice.
Zaustavili smo Smokvinu u otvaranju starih rana te je promijenio ploču nakon čega smo slušali 'Pamtim samo sretne dane…'.
- Bio sam u Splitu kad smo dobili Manchester United, istina u prijateljskoj utakmici, ali smo ga dobili sa 6:0. Bilo je to prije HSV-a. Zatim kad smo dobili Real Madrid sa 4:2. Vodili smo sa 4:0. Svaka pobjeda se slavila, pogotovo u Europi. Imali smo ne samo 70-ih veliku momčad, već i 80-ih. Bio sam uvjeren kako smo mogli osvojiti Kup UEFA 1987. godine nakon što smo u 2 kolu izbacili Torino, potom Dnjepar… Ali, onda pali od onog Waregema. Trebali smo im dati u prvoj utakmici u Splitu tri, četiri, ma što tri, četiri, pet, šest pogodaka, a mi samo jedan, i to Zlatko Vujović na početku utakmice. U nastavku opet trebali voditi, ali ništa, i onda primiš gol te na penale ispadneš…, Dobro, neću o porazima. Sjećam se slavlja 1971. kad smo nakon 16 godina posta osvojili naslov prvaka. Navegavao sam na brodu Atlanske plovidbe i sjećam se, došli smo u Ploče. Iskrcao se iz broda i prvo u Split na utakmicu Hajduk – Željezničar. Bilo je 2:1 za nas. Ta utakmica je odlučila, a tek nakon utakmice doma, svojima.
Kod kuće su već bili naučili da je 'Hajduk na prvom mjestu'. Eto, nek' se zna, umjesto na maturalnu zabavu otišao je u Split na utakmicu.
- Na utakmicu Hajduk – Partizan, a mene moji doma čekaju kad ću se vratiti s maturalne. To je bilo 1968. godine. Ne znam što su moji mislili doma, jesu li mislili da sam na balu, ali su me čekali da se vratim s maturalne te im nije bilo čudno što me nema već doma. Sreća, tada su utakmice bile ranije, nisu bile noćne. I tako, dođem doma, a pitaju me, kako je bilo? Lijepo. Bio sam u Splitu. Hahaha…
Sto i šesti je rođendan Hajduka, a šezdeset i jedna godina otkada je Smokvina prvi put uživo gledao Hajduka.
- I jedanaest godina kako čekamo na naslov prvaka. Uf, čekat ćemo i dalje. Nismo još zreli iako smo poslije 15 godina dočekali da se napokon igra od noge do noge. Treba se nadat, uvijek se nadaš. Ne bi valjalo da je drugačije. Dinamo je institucija u Savezu tako da bi trebalo biti puno, puno bolji da bi uspjeli. Vidjet ćemo sad Rijeku što će učiniti. Baš me zanima. A mi? Ha, dobit sve. Izborit Europu. To bi trebalo ostvarit.
Idealnih jedanaest
Kad bi sastavljao najbolju momčad od igrača, koje sam gledao u dresu Hajduka… Ovako, Bearu i Vukasa nisam imao priliku gledati u dresu Hajduka, a to su naši velikani. Redom, bilo je dosta dobrih golmana, svi uglavnom golmani crte dok je Simović jedini znao istrčat. Dakle, amo reći Simović je 'jedan'. Zatim, 'dva' Đžoni, 'tri' Buljan, 'četiri' Gudelj, 'pet' Štimac, 'šest' Bilić, 'sedam' Hlevnjak, 'osam' Blaž Slišković svakako, Zlatko Vujović broj 'devet', 'desetka' Jure Jerković, neprikosnoven te 'jedanaest' Šurjak. Trener Tomislav Ivić. On je bio vizionar, čovjek ispred svog vremena.
S dinamovcima na utakmice
Prije, kad smo igrali s Dinamom u Splitu, pola autobusa je iz Dubrovnika bilo popunjeno navijačima Hajduka, a pola s navijačima Dinama. Prepucavali se do Splita, tko je bolji, a nakon utakmice, tko je izgubio, taj je šutio. Nikad nije bilo nikakvog incidenta. Poslije, kad smo išli s osobnim autom, na sve utakmice Hajduka, ne s Dinamom, Hajduka protiv nekoga drugoga, išao sam s Dinamovcima, a oni su na tim utakmicama navijali za Hajduka. Hajduk – Dinamo 1968. kad su došli Miroslav Vardić i Dragan Holcer, Vardićeva najbolja utakmica za Hajduk. Bilo je 2:0 za nas. Trojica smo bili u autu, dva Hajdukovca i jedan Dinamovac, čiji je to bio auto i koji je vozio. Na povratku smo ga uhvatili u đir, toliko smo ga zafrkavali da je skrenuo u Makarsku, izbacio nas iz auta, uzeo sobu u hotelu Meteor te da on neće vozit dalje. I što ćeš, uzeli i nas dvojica drugu sobu te čekali ujutro da se on smiri te nas vrati doma – prisjetio se Smokvina, dugogodišnji tajnik dubrovačkog Društva prijatelja Hajduka.