NIKŠA MARTINAC 'Bilo je 1400 mailova, 980 Whatsapp poruka, 750 poruka na Viberu, 500 smsova, a broj poziva nisam mogao ni vidjeti jer je pisalo 1 i tri točkice'

Nikšu Martinca mediji najčešće spominju kad nastane jagma ili čak histerija za karte, kao vanjski suradnik s HNS-om ima ugovor po kojem je, između ostaloga, povjerenik za ulaznice, ponekad vrlo dragocjenih papirića. Metkovčanin koji je u Zagreb došao studirati 1990. godine, i čiji je pokojni otac Ante u devedesetima bio šef marketinga pa potom povjerenik za natjecanje HNL-a, to je posebno osjetio na Svjetskom prvenstvu. U subotu 8. studenoga u prodaju izlazi knjiga Zlatka Dalića „Rusija naših snova“, u njoj i izbornik ističe brojne pozive stožeru i igračima za ulaznice, pogotovo uoči polufinala i finala. Martinac je, kao i na mnogim drugim velikim natjecanjima, cijelo vrijeme bio s nacionalnom vrstom na Svjetskom prvenstvu.

- S HNS-som sam počeo surađivati 1991. godine, u vrijeme kad je bio mali republički savez koji je imao dvije pisaće mašine i dva telefona. Moj otac je bio predsjednik nogometne regije Dalmacije i kao takav član Skupštine HNS-a. Prilikom jedne utakmice reprezentacije zvao me – treba nam netko za grafički dizajn, u savezu nemaju nikoga. Tako sam počeo s izradom plakati, brošura, svih materijala koji su se tada radili. U to doba je i Nogometni savez BiH bio u izbjeglištvu u Zagrebu, pa sam i za njih neke stvari odradio. Do 1998. godine nisam primio nikakav honorar od Saveza nego su me, uvjetno rečeno, plaćali s pet ulaznica za utakmicu, ili trenirkom, dresom… Tek nakon 1996. HNS je i dobio neka veća financijska sredstva. S vremenom više nije bilo pitanje hoće li Nikša raditi, nego je li Nikša napravio. A zašto se bavim ulaznicama? Igrom slučaja. Kad je bilo SP 2002. FIFA je inzistirala na personalizaciji ulaznica. „Nikša, ti se razumiješ u kompjutere, vidi što treba“, kazali su mi. I tako je krenulo. Nastavilo se s Portugalom i ostao sam u tome – pričao nam je Martinac s kojim smo se našli posebno za Dubrovački vjesnik.

Iako je dugo u Zagrebu nikad nije zaboravio Neretvu.

- Srce te vuče kad živiš negdje drugdje. Vječno sam vezan za Neretvu. Kao mali imao sam tešku operacija na bubrezima, nisam smio igrati nogomet iz medicinskih razloga, čak sam bio oslobođen tjelesnog odgoja, što za nekoga koji je sad nositelj srebrne medalje za Svjetskog prvenstva zvuči čudno, ali je činjenica. Kako je otac bio u Neretvi, i ja sam uvijek bio u Neretvi. Ako nisam skupljao lopte iza gola, mijenjao sam rezultat na semaforu, kosio travu…

Neretva je jedva opstala, sad opet igra u trećoj ligi.

- Urgirao sam koliko sam mogao da se spasti što se spasiti dalo. Nije do kraja uspjelo, ali krenula je nova, dobra priča. Neretva sljedeće godine slavi stotinu godina. Kako mi od srednje škole više medicinski nije bilo uvjetovano da ne smijem igrati nogomet, i ja sam se počeo s njima baviti, iz rekreacije. Tako smo pokrenuli priču veteranskog kluba Neretva. Prije četiri godine prvi smo put sudjelovali na prvenstvu Hrvatske kao predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije i eto, ove godine osvojili smo naslov prvaka u dvoranskom nogometu. Poveznica je više zavičajna nego što sam angažiran u klubu. Treba istaknuti i ženski klub koji je visoko, četvrti-peti u prvoj ligi.

Metković je dao neke velike igrače.

- Nije ih bilo jako puno, ali su značajni, Od Andrije Ankovića, koji je iz Gabele ali je igrao u Neretvi prije nego što je prešao u Hajduk. Osvojio je olimpijsku medalju. Igor Štimac svjetski je prvak s mladima i brončani s hrvatskom A reprezentacijom, Darijo Srna je dugogodišnji kapetan Vatrenih, Nikica Jelavić, Vatroslav Mihačić, Sergej Jakirović, trener Gorice, ujedno i član naše veteranske ekipe prvaka države i najbolji igrač tog prvenstva. Neretva je imala uvijek nogometnu žicu iako je Metković poznatiji po rukometu.

Međutim, unatoč tradiciji, nogomet u Dubrovačko-neretvanskoj županiji je daleko od glavnih pozornica.

- Nažalost, to je točno. Neću reći da je naša županija najgora jer nemam uvid u sve županije, ali nije dobra situacija. Što je razlog ne mogu suditi jer ne znam. Dubrovnik kao grad nikad nije bio nogometni. Za tako bogat grad, s takvim turizmom, a nogomet je danas sport bogatih država i gradova, čudi me da Dubrovnik nikad nije napravio stadion, da se igra na ograđenim ledinama. Nema niti jedan umjetni teren, to je smiješno za takav grad. Od Split du Dubrovnika jedino je nedavno Ploče otvorile teren s umjetnom travom regularnih dimenzija za službene utakmice. Neretvanski kraj je nažalost nakon rata dosta osiromašio. Mandarine po kojima smo poznati postale su kamen spoticanja, sad ih bacamo jer se nemaju kome prodati. Ili ih ljudi poklanjaju.

Bogati smo zato dojmovima iz Rusije. Nešto manje od pet mjeseci nakon finala koja je prva asocijacija?

- Često se referiram na poznatu navijačku pjesmu, to je doslovno neopisivo. S kojeg god kuta kreneš pričati izviru neki novi detalji. Već i samo kad izgovorim da smo igrali finale Svjetskog prvenstva naježim se. Čak i da smo osvojili ne znam bi li doček bio drugačiji. Nemaš toliko taj dojam dok ne dođeš među ljude koje ne znaš. Nedavno, nakon utakmice u London, otišlo je nas nekoliko u pub. Susreli smo čovjeka iz Maroka, iz priče sam shvatio da nema nikakve veze s nogometom, ali čim smo spomenuli Hrvatsku prva asocijacija mu je bila Svjetsko prvenstvo, emocije, kako se bili snažni, i tvrdi da Francuska nije trebala pobijediti. Zanimljivo, druga je asocijacija Kolinda Grabar-Kitarović. „Super vam je prime-minister“, kazao je ne znajući točno funkciju. Kod nas se s dvojbama tretiralo kako b se predsjednica trebala ponašati na utakmici, vani je, koliko vidim, njezin nastup aklamacijski prihvaćen.

Zlatko Dalić u knjizi „Rusija naših snova“ govori o svojim viđenjima, odlukama, izazovima, otkriva detalja iza kulisa puta do finala, a kakav dojam je izbornik na vas ostavio?

- Čovjek je Livnjak koji živi u Varaždinu, a bečke škole. Ima nevjerojatnu kulturu ponašanja i komunikacije. Dok nisu za Dalića počeli vezati taj termin poniznost, nisam znao kako bih ga definirao. On ga najbolje ocrtava. Toliko je malen pored tih svih uspjeha koje je napravio. Dakako, uvijek postoje priče i teorije koliko nogometni trener ima udjela u rezultatu, do koje je mjere Ćiro bio bitan za broncu, bi li netko drugi bio zlatni ili ne bi ni prošao skupinu…. Naše Svjetsko prvenstvo obilježila je sreća. Ne možemo reći da je nismo imali jako puno, ali narodna poslovica kaže „Sreća prati hrabre“. I one koji znaju gdje idu. Vjerujem da je najveći dio sreće koju smo mi dobili na Svjetskom prvenstvu zaslužio sam Dalić. Možda prije svih, i igrača. Koji su dugo isti, malo se tu mijenja. Čak je u Francuskoj dvije godine ranije bila i djelomično jača reprezentacija jer imali smo Ćorluku u naponu snagu, Srnu… I tamo nam je nedostajalo malo. Dalić je poniznošću zaslužio svu tu sreću koja nam se nasmiješila na Svjetskom prvenstvu.

No, Martinac je u Moskvi prolazio teške dane.

- Nakon što smo prevalili četvrtfinale sutradan ujutro dobili smo kvotu ulaznica za polufinale. Imali smo četiri dana, bilo je na internetu, ljudi su kupovali. No, nakon Engleske nismo imali podatak koliko će nam ulaznica biti na raspolaganju do drugog dana u 11 sati navečer. Prvo smo tijekom poslijepodneva primili brojku koja je bila smiješna, nedovoljna da pokrijemo samo igrače. U tom trenutku je izašla vijest da nažalost ulaznica nemamo i neće ih više biti. No, potom smo u 11 navečer dobili veliku kvotu koju smo odmah pustili na internet. To je krivo protumačeno kao da smo nešto čuvali do 11, da bi profitirali samo oni kojima smo mi javili. Nažalost, nezgodno je vrijeme, nisu svi uspjeli saznati da je prodaja, ali tko je bio budan, kupio je. Do dva-tri ujutro je nestalo. Za finale je bio sličan interes kao i za polufinale. Nije bilo više aviona.

Telefon nije prestajao zvoniti ili oglašavati poruke.

- Kad smo doznali kvotu za finale u 11 navečer ostavio sam svoj telefon jer više nije bilo smisla. Ako počnem odgovarati ništa drugo neću moći raditi. Najteže mi je pala činjenica što nisam nikom odgovorio, a dotad nikad nije bilo da nisam odgovorio. Kopkalo me to. Sutradan oko podne ponovno sam uzeo mobitel u ruke, bilo je 1400 mailova, 980 Whatsapp poruka, 750 poruka na Viberu, 500 smsova, a broj poziva nisam mogao ni vidjeti jer je pisalo 1 i tri točkice. Znači, preko tisuću u svakom slučaju. Mislio sam, možda me zvao netko od kuće i kazao da se nekom nešto dogodio. Srećom nije. To je izvanserijska priča. I kad igramo inače jake utakmice s Engleskom ili Španjolskom veliki je interes, ali radi se o širem vremenskom periodu i stigne se to obaviti.

Za mnoge, tako i njega, u Rusiji nije bilo odmora u finišu Mundijala.

- Bio sam zelen, siv, žut, valjda u svim tim bojama jer nisam uopće spavao, došao sam u jednom trenutku nešto pojesti, a zapravo ni jesti nisam mogao, koliko sam umoran i strgan. Gledaju me igrači, sa žaljenjem, prođe Subašić i potapša me po ramenu „Evo, ovo je do jučer bio najtraženiji čovjek u Hrvatskoj“. Reagiram, zar više nisam… „Ne, sad je najtraženiji čovjek na planetu“.

Kao djelatnika iz sjene igrači vas doživljavaju malo prijateljskije.

- To je možda i stvar karaktera. Ima nas u logistici sedmero-osmero ljudi, ja sam po prirodi optimističan. Iako nisam ni sa kim od njih kućni prijatelj, ali kad se nađemo kao da smo ovce pasli zajedno.

Dalić posebno ističe zajedništvo. Ekipe, ali i svih uključenih u reprezentaciju.

- Kako on to vidi oslikava njegova prva utakmica u Ukrajini. Nakon što sam dobio ulaznice za našu delegaciju, trebao sam rasporediti tko gdje sjedi. S njim nitko nije razgovarao gdje je pozicija Ive Olivari, koja je team-menadžer. Dotad je bila na klupi kraj Čačića. Sve je išlo preko nje. Pitam ga – gdje će biti Iva? Je li na klupi? Odgovorio je: „Nemoj mene pitati, vi ste tim u koji sam ja došao. Kako je bilo do sada, tako će biti i dalje“. Dodajući da će svi ljudi, za koje zna da rade vrhunski posao, to činiti i dalje. Ako je Iva dosad sjedila do izbornika, tako će biti i dalje. „Ne može mi odmoći, nego samo pomoći“, istaknuo je i s time objasnio kako funkcionira cijeli stožer i logistika. Mi smo svjesni da nam ta 23 igrača donose plaću, ali nismo zbog toga prema njima služnički raspoloženi, to je prijateljski odnos.

Nogometašima često odrade što zatreba.

- Primjerice, Šimi Vrsaljku se u kampu pokvario trimer za šišanje. Nemamo u Savezu nekoga zaduženoga da to mora kupiti, ali slučajno sam čuo, sjeo u auto, otišao do St. Peterburga, koji je na sat vremena i donio. Nisam to učinio da bih mu se ulizao nego da pomognem, On ne može izaći iz kampa, a to mu nešto znači jer voli imati bradicu ili se ošišati. Ili se jednome pokvario zvučnik na kojem je slušao pjesme kad se tuširao. No, kad nismo u reprezentaciji nemam s njima neke posebne kontakte. Nebrojeno me ljudi pitalo za dres Mandžukića iz Juventusa ili Modrića iz Reala. Od mene ga neće dobiti. To ga pitati neću ni za sebe, kamoli za drugog. Ne smatram to korektnim ni kolegijalnim. Imam četiri-pet dresovi ali zato što su mi se ti igrači u nekom trenutku htjeli zahvaliti.

Glavni doček bio je u Zagrebu, ali jedan je priređen i u Metkoviću.

- Najslađe je spontano. Sedam dana nakon Svjetskog prvenstva vraćao sam se u Metković, zove me Domagoj Vida i pita – gdje si? On je u Zadru, na večeri, ide u Metković odakle mu je supruga Ivana. Dogovorimo se naći oko 10-11 na piću. Minuti prije toga javio mi se prijatelj iz Metkovića da mi spremaju doček u kafiću. Zovem ga natrag i predložim drugi kafić, koji ima terasu iznad nogometnog igrališta, a s kontra strane je Sportska ulica puna kafića. Na kraju je malo kasnio, stigao je oko 11.20, bilo je sigurno tisuću i pol ljudi, mnogo djece. Koliko god je to sitno u odnosu na zagrebačkih pola milijuna, iako dvojim da se radilo o pola milijuna jer mislim da je bilo više, to je nevjerojatna emocija.