Priča to Muharem Kočić, jedan od najboljih igrača u povijesti dubrovačkog nogometa i kluba, koji se već u pripremnim utakmicama za sezonu 1969./70. izborio za mjesto u prvoj momčadi GOŠK-a, koja je na kraju bila četvrta u južnoj skupini Druge savezne lige. Samo su Sutjeska iz Nikšića, Budućnost iz Titograda (Podgorice) i Pofalički iz Sarajeva bili uspješniji. U Kupu je GOŠK s natjecanjem krenuo u BH zoni. Preko Leotara iz Trebinja, Borca iz Čapljine te prvoligaša Veleža, kojeg je 'razbio' na Lapadu sa 4:0, stigao je do četvrtfinala i ogleda protiv Željezničara, koji se tih godina borio za naslov prvaka bivše države, koji je 1971. bio doprvak, a 1972. prvak.
- Sarajevo, klub u kojem sam ponikao, bio je institucija. Ne mogu vam opisat kako je bilo nama mladim igračima ući u svlačionicu u kojoj su bili Vahidin Musemić, Fahrudin Prljača, Boško Antić i drugi. Međutim, kad je Sarajevo igralo vanka, Željezničar je bio domaćin, i obrnuto. I kad je Željezničar igrao doma ja sam kao mladi igrač Sarajeva išao na Grbavicu te gledao njegove utakmice jer je i Željezničar imao sjajnu momčad. Baš sjajnu. Gradski derbi između Sarajeva i Željezničara je bio praznik. I te 1969. godine stiže taj slavni, jaki Željezničar u Dubrovnik na kup utakmicu. Na Lapadu više od 5.000 gledatelja.... Eeee, lako je sad reći, ali ne mogu se ni danas oteti dojmu kako smo trebali dobiti tu utakmicu. Veselin Zrilić je bio sjajan napadač, ali nervozan dok ne postigne pogodak. Trener nam je bio profesor Minja Petković. Kako Zrilića nije išlo, i kako je zbog toga počeo unositi nervozu, profesor ga je izvukao iz igre. Nažalost, to nije pomoglo u tom trenutku. Nismo uspjeli taj dan postići pogodak, a Željezničar jest jedan, i to Edin Sprečo. Željezničar je imao nekoliko reprezentativaca. Sprečo je bio jedan, pa Josip Katalinski, Fikret Mujkić, zatim Josip Bukal, Ivica Osim... U to vrijeme su bile strašne nogometne škole u bivšoj državi počevši od škole Hajduka, Dinama, Partizana, Crvene zvezde, Slobode Tuzle, Željezničara, Sarajeva i tako dalje. Tu su se stvarali igrači, i tu te nitko nije pitao jesi li iz bogate ili radničke familje. Izvlačila te je samo kvaliteta. Ako si znao, igrao si, ako nisi, otpao si i doviđenja. Svako malo se radila selekcija. Konkretno, mene su u Sarajevu izabrali skupa s još 25, 30 dječaka od njih više od 400 nakon čega je nas tridesetak 'tesalo zanat'. I nek se zna, a slušam danas ove koji kažu, nema uvjeta, ne valja ovo, ne valja ono. Svi ti igrači iz svih tih škola su stvoreni na nekakvim pomoćnim terenima, koji su u to vrijeme bili grbavi, nikakvi, bez trave. I nitko nije tad plačao članarinu dok je danas glavno naplatit članarinu djetetu, a izgleda najmanje važno hoće li to dijete napredovat ili ne. U moje vrijeme trener je inzistirao da se vježba odradi najbolje što može bez obzira na uvjete rada, trener je bio odan svom poslu, uporan, bio je pedagog, a u isto vrijeme i psiholog. I tu je isto tako bila selekcija te je s djecom radio trener koji je znao i koji je imao rezultate.
Nakon igračke karijere, a karijeru ste zaključili 1984., krenuli ste u trenersku školu. Radili s mlađima, međutim, niste s time nastavili.
- Da, klub me je nakon igračke karijere poslao na višu trenersku školu. Bila su mi ostala još dva ispita kad je došao rat. Bio sam u to vrijeme u omladinskom pogonu GOŠK Juga. Rezultata je bilo. Čak devet igrača iz omladinskog pogona je potpisalo ugovor s prvom momčadi, a to je najvažnije u radu s mladima, stvoriti igrače za prvu momčad. Nažalost, bez obzira na to, bez obzira na mojih 15 godina u klubu, više od 20 godina u gradu, na odigranih oko 700 utakmica, gledalo se, kad je došao rat, odakle je tko, tko je koje vjere i što ja znam što sve ne. I tad je netko odlučio kako za mene u dubrovačkom nogometu nema više mjesta. Poslije rata, kad sam se skinuo iz vojske, otišao sam raditi u Njemačku, međutim, stoji, sve je bilo u redu, plaća, siguran posao, ali kako sam kao igrač odbio ponudu munchenskog Bayerna 1974., tako sam napravio i tad. Hoću u Dubrovnik, idem doma, te sam skupio stvari. U Njemačkom sam bio sa starijim sinom Denisom, koji je igrao nogomet i koji je trebao ići na probu u Hannover 96, ali, kako sam ja takav, kakav sam: 'Amo mi sine doma, i to je bilo to', vratio sam se. Ne postoje te pare da bih ja napustio ovaj grad. Moj život u Dubrovniku je odličan. GOŠK je bio poluprofesionalan klub i tu sam zarađivao, a imao sam i posao. Bio sam sretan s time. Nikad nisam tražio kruha preko pogače. Zbog toga nisam otišao ni kad su me zvali Bayern, pa ni kad me je zvao Partizan... Milutin Šoškić je dolazio po mene da dođem u Partizan, zatim me je Mario Bonić nagovarao da dođem u Dinamo. Sarajevo je tražilo da se vratim natrag. Frane Matošić je iz Hajduka došao po mene u grad da me vodi u Split. Jednom prilikom mi Dragan Džajić, jedan od najboljih nogometaša svijeta svih vremena, rekao: 'Kole, ne mogu vjerovat da ti nisi nikad igrao Prvu ligu!'.
Listamo i dalje arhivu Dubrovačkog vjesnika, sezona 1969./70., prva Kočićeva sezona u dresu GOŠK-a.
- Kostur GOŠK-ove momčadi bio je sastavljen od igrača iz Dubrovnika, a momčad bi se popunila samo s igračima koji su bili potrebni, kojih je u tom trenutku na toj i toj poziciji nedostajalo u gradu. Zato sam i ja dobio poziv da dođem, zato je bio došao Boris Kummer, pa Ante Golijan, Veselin Zrilić... Vodio nas je te sezone Marinko Mikulandra. Malo tko je uspio ostati neporažen u Dubrovniku. Tih godina smo bili jesenski prvaci, druga Budućnost je imala, ako se ne varam, nekoliko bodova manje, a treći, ne mogu se sjetit tko je bio treći, ali je imao više od deset bodova zaostatka. Na kraju smo ostali treći jer nije bilo u interesu ljudima koji su vodili grad i klub da uđemo u Prvu ligu. Zbog čega je to bilo tako, zašto, ni dan danas nemam odgovor na ta pitanja, tj. ne razumijem zašto su bili protiv da uđemo u Prvu ligu, a imali smo jaku, baš jaku momčad. Bili smo čudo. Najbolji klubovi bivše države su dolazili u Dubrovnik, kompletni, ali nas ne bi uspjeli pobijediti.
Našli smo u arhivi: Hajduk kompletan, bilo je to u ljeto 1970. godine, a GOŠK na Lapadu bolji 2:0. Pet godina poslije nova dva ogleda protiv Hajduka – dvije pobjede GOŠK-a. Opet 2:0 na Lapadu, te 1:0 u finalu Dalmatinskih radničkih igara, koje se igralo u Metkoviću, a 'Bili' su opet bili kompletni. Hajduk je bio vrh tih godina, prvak i(li) pobjednik Kupa.
- Pohađao sam višu trenersku školu u Sarajevu između ostalog s Ikom Buljanom i Ivicom Šurjakom. Ne trebam govorit o kakvim se igračima radi. Inače, u trenerskoj školi su bili poslije gotovo svi bivši reprezentativci. I tako u jednom razgovoru kažu mi Buljan i Šurjak: 'Kad bi izgubili koju utakmicu, pa i prijateljsku, uslijedila bi kazna, te nam nikad nije bilo drago kad bi Tomislav Ivić rekao kako idemo igrat u Dubrovnik'.
Kočić je zadnji put protiv Hajduka igrao na Lapadu 7. veljače 1984. godine. Završilo je bez pogodaka.
- Šteta, što te iste godine nismo igrali protiv Hajduka u polufinalu Kupa, i to bi, da smo prošli Metalac u Sisku, mi bili domaćini te utakmice. Tad se u kupu igrala jedna utakmica. Hajduk je na kraju osvojio Kup. Dobio je u finalu Crvenu zvezdu. Hajduk je te sezone ispao u polufinalu Kupa UEFA od Totenhama. Bilo je 2:1 za Hajduk u Splitu, a u Londonu 1:0 za englesku momčad. Bila je to ona sezona kad je Baka Slišković postigao u četvrtfinalu Kupa UEFA pogodak u 119. minuti protiv Sparte iz Praga u Poljudu za prolaz u polufinale, i to iz slobodnog udarca. Sjećam se tog pogotka. Pričao mi je poslije Baka kako je pomaknuo loptu malo desno od mjesta gdje je bio prekršaj. Rekao sucu, koji je želio vratiti loptu na mjesto prekršaja: 'Pusti me, zabit ću gol'. Sudac mislio, ma gdje će postići gol, nema šanse te nije inzistirao da vrati loptu na mjesto gdje je bio prekršaj. I Baka opali desnom nogom, pogodi u bližu stranu vratara, i adio Sparta. Dakle, jak, baš jak Hajduk. S druge strane mi smo te sezone imali jaku, baš jaku momčad. Bili u vrhu Druge lige, a u Kupu izbacili titogradsku Budućnost, koja je bila prvoligaš. Zatim, Vojvodinu iz Novog Sada, još jednog prvoligaša... Nikoga se nismo bojali. Ni Hajduka, ni Dinama... Nedavno, kad je Milan Đuričić nakratko opet stigao u Dubrovnik, a on nam je te sezone 1983./84. bio trener, pričam s njim, te ga pitam: 'Što bi i koliko ona naša momčad mogla napravit danas u Hrvatskoj ligi?' Kaže meni Đuričić: 'S ovim današnjim načinom treniranja nitko nam ne bi mogao stati u kraj'. Pazi, Padovan i Beus su bili vratari, Šahinović, Beletić, Žunec, Petrović, Đemo Dilberović, Rončević, Stipe Nikolić, kojeg smo doveli iz Neretve, Predrag Jurić, ja i Šimić. Plus deset mladih igrača, 'gladnih vukova', koji spremni čekaju da uskoče na tvoje mjesto. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo u Sisku protiv Metalca u četvrtfinalu. Ne ide nas u napadu, pa ne ide, i da tragedija na kraju bude veća Beletiću pukne noga... Šteta, igrali bi te sezone polufinale Kupa, i to protiv Hajduka, i to u Dubrovniku, i to se tad u polufinalu igrala samo jedna utakmica. Šteta, baš šteta što do te utakmice nije došlo.
'Kopamo' dalje po arhivi. Kočić je za GOŠK počeo igrati krajem 60-ih, a ta je momčad tad te početkom 70-ih imala odlične rezultate, a zaključio je karijeru 1984. kad je ostvaren najveći uspjeh u kupu, nastup u četvrtfinalu.
- Ako me pitaš koja je bila bolja momčad, uf... teško je to reći. Baš teško. Ova momčad iz 1984. je bila sastavljena od igrača koji su znali raditi od jutra do mraka. Trener Đuričić je radio kako je radio Tomislav Ivić. I mi smo, kao Hajduk, igrali presing. Protivnik nije smio, što se ono reče, trepnut kad primi loptu, a ti si morao biti uz njega, a kad bi došli u posjed lopte, brzo naprijed. Imali smo snage za dvije utakmice odigrat, jednu za drugom. Sjećam se, bili smo u Mostaru, a Velež u to vrijeme sjajan. Na zagrijavanju mi šprintamo, uklizujemo, kaže mi nakon utakmice legenda Veleža, Hadžiabdić: 'Mi smo mislili da nakon toga nećete moći hodat kad počne utakmica'. Za Velež je tad branio Enver Marić, igrali Ivica Barbarić, Vahid Halihodžić, Predrag Jurić... Mariću, legendarnom 'Letećem Mostarcu', jednom od najboljih svjetskih golmana, postigao sam u toj utakmici pogodak. Potom su oni došli u Dubrovnik. I opet smo bili bolji od njih. Opet smo dobili Veleža.
Sezona 1979./80. u Hrvatskoj ligi. Konačna tablica: 1. GOŠK Jug 37 bodova pogodak razlika 43:20, 2. Varteks 37 bodova pogodak razlika 47:25... Zadnje, 30. kolo, GOŠK Jug – Zagrebački plavi, koji su bili posljednji i sigurni putnik u niži rang, 9:0.
- Kunem se svačim na svijetu, ta utakmica nije bila namještena, a što su mnogi znali reći nakon što su čuli rezultat, pa pričali godinama poslije. Stoji, i to je istina, svima to kažem, mi igrači smo između sebe željeli skupiti novac te ga ponudit igračima Zagrebačkih plavih. Nama treba pobjeda 9:0, a njima ta utakmica ništa ne znači. Oni su ionako ispali. Zatim, znam i to da je vodstvo našeg kluba također nudilo njihovim igračima, ne novac, već da dođu s obiteljima na ljetovanje u Dubrovnik. Međutim, nisu htjeli ni jedno, ni drugo, a nisu ni smjeli jer je brat trenera Zagrebačkih plavih bio u Varteksu jedan od vodećih ljudi. Nama je profesor Minja Petković bio trener. Već u 20. minuti, jer nije bilo pogodaka, napravio je prvu zamjenu. Ubacio je tad Lovra Kurtelu umjesto Dragana Vukadinovića, koji je došao iz Zagreba te sezone. Lovro je koju minutu poslije sjajno centrirao za prvi pogodak. Do poluvremena, ako se ne varam, 3:0 za nas. U svlačionici, na poluvremenu, naslonio se Petar na mene (Milan Petrović – op.a.), on je bio tek počeo igrat, te kaže: 'Ne možemo mi dat još toliko pogodaka za 9:0'. Samo što ne plače. Kažem ja: 'Igraj Peki, samo igraj. Ne smijemo odustat'. Nismo, a Zagrebački plavi su samo izbijali loptu izvan terena, ne terena, izvan igrališta. S petom loptom smo završili tu utakmicu. Četiri su odletjele tko zna gdje. Međutim, uspjeli smo slaviti s 9:0. Nije istina, a i to čujem kako pričaju, kako smo deveti pogodak postigli debelo u sučevoj nadoknadi, već je to bilo dvije, tri minute prije isteka 90. minute. Inače, tu sezonu smo otvorili s deset utakmica bez poraza, ali u zadnjih pet kola prvog dijela smo osvojili samo 4 boda. Ipak, bili smo jesenski prvaci. U drugom dijelu borba, velika borba. Na kraju smo uspjeli. Treba reći kako smo uistinu imali jaku momčad, kako smo priželjkivali uspjeh. Bila je to prva sezona nakon ujedinjenja dva kluba, GOŠK-a i Dubrovnika. Ušli smo te 1980. u Drugu ligu, te je Dubrovnik opet imao drugoligaša..., a trebao je imat još prije prvoligaša. Međutim, ponavljam, onima koji su bili na čelu grada i kluba nije bilo u interesu da uđemo u Prvu ligu.
Prije 15-ak godina, u jednom razgovoru, rekli ste: 'Ne mogu prihvatiti propadanje dubrovačkog nogometa, odnos prema igračima, pogotovo domaćim, djeci grada'.
- Nažalost, tako je i danas, jer da se promijenilo, ne bi danas i dalje bili u trećem rangu hrvatskog nogometa, ne bi i danas igralište na Lapadu bilo kakvo je bilo prije 50 godina kad smo između ostalih i mi igrači miješali beton te gradili tribine, svlačionice... Očito ljudima, koji vode klub, a tako i ljudima koji vode grad, nije u interesu da imamo jak nogomet. Jedina pozitivna stvar jest sad teren s umjetnom travom u Gospinom polju, a i riječi gradonačelnika Mata Frankovića na svečanoj skupštini povodom 100 godina kluba kako će se izgraditi stadion na Lapadu. Taj stadion, te ovakav teren u Gospinom polju, i da rečem, kamo sreće da ih je više s obzirom koliko djeca vole nogomet, preduvjet su za uspon dubrovačkog nogometa. U vrijeme kad sam bio trener u omladinskom pogonu tad smo u klubu imali upravu za omladinski pogon, te upravu za prvu momčad. Tad se vodilo računa jesu li djeca pod vodstvom tog i tog trenera u omladinskom pogonu napredovala ili ne. Ako nisu, hvala lijepa treneru, doviđenja. Jedan Jerko Stipišić je stvarao igrače, kojima niti jedan klub iz naše županije nije bio ravan, i ne samo iz naše županije. Stoji, netko će reći, i drugi danas rade bolje nego prije, ali GOŠK Dubrovnik mora biti, a to je tad i bio, nositelj kvalitete nogometa na ovom području.
Više od 4000 gledatelja na Lapadu, gotovo 5000 gledatelja na Lapadu, više od 5000 gledatelja na Lapadu – čitamo izvješća sa svake domaće utakmice GOŠK-a kad je igrao prvi put u Drugoj ligi, pa i poslije, 80-ih godina.
- Na našim treninzima je bilo po 500 ljudi. Od 1968. kad sam došao, a pa tako gotovo 20 godina, svaka nedjelja, kad je bila utakmica na Lapadu, bila je ista. Ujutro su ljudi išli u crkvu, na misu, nakon toga doma na objed, a potom kolone ljudi su išle prema Lapadu. Danas, a tako je zadnjih 20, 25 godina, na utakmicama 10, 20, 50, 100 ljudi. Tragedija! U Dubrovnik su prije mog dolaska, za vrijeme dok sam igrao, te nekoliko godina nakon što sam zaključio igračku karijeru, dolazile kvalitetne momčadi. Svake godine je tu bio netko od klubova takozvane 'velike četvorke', Dinamo, Hajduk, Partizan i Crvena zvezda. Tomislav Ivić je inzistirao na dolasku na Lapad kad je vodio Hajduk, dolazili su i Sarajevo, i Željezničar, dolazila je Sloboda, Velež, Radnički iz Niša, zatim, znali su doći i jaki njemački klubovi. Sjećam se bio je Schalke..., a ne znam postavi li netko danas pitanje zašto su svi oni dolazili tad, a ne dolaze sad? Odgovor je – dolazili su jer je u Dubrovniku bila jaka momčad. Schalke sve pobjeđuje na pripremama, ni Hajduk se ne uspije nosit s njim u Splitu, a mi uspijemo na Lapadu. Ne sjećam se rezultata, ali smo odigrali bez pobjednika. I svi su tad u Dubrovnik dolazili kompletni, u najjačim sastavima. Doveo je Ćiro Blažević s bijelim šalom Dinamo, koji je 1982. osvojio prvenstvo, i izgubio je. Zatim dođe Partizan s jakom momčadi. I on izgubi. Danas nitko ne dolazi, a ako i dođe, pošalje juniore, treći sastav. I unatoč tome, a tako je zadnjih više od 20 godina, ništa se ne mijenja zbog čega sam, kažem opet, mišljenja da ljudima koji vode nogomet, i koji vode grad, nije u interesu da nogomet u Dubrovniku bude opet jak kao što je bio krajem 60-ih, početkom 70-ih, te 80-ih godina, a zna se dobro i kako se došlo do tih rezultata, kako se tad radilo, pa se ni po tom pitanju ništa ne mijenja. Naš klub je bio u bivšoj državi cijenjen, a bivša država je imala, ako se ne varam, 22 milijuna stanovnika što je pet puta više nego nas ima u Hrvatskoj. Zatim, u bivšoj državi je bilo koliko klubova više, ali opet smo mi bili u vrhu i znali smo se nositi s najboljima. Danas nas u Hrvatskoj nitko ne spominje. Danas u Hrvatskoj nismo ni blizu pozicije koju smo zauzimali u bivšoj državi, koja je, kažem, bila tolika kolika je bila i koja je imala daleko veći broj klubova, i to, nemojte zaboravit, u vremenima kad je jugoslavenska liga bila jaka, baš jaka. To me sad najviše boli jer znam kako u našem gradu ima i danas talentirane djece za nogomet, a vidim kako se više od 20 godina o njima ne vodi računa kao prije. Kažem, ponovit ću sto puta, zbog svega toga što vidim sam mišljenja da ljudima koji vode nogomet, i koji vode grad, nije u interesu da nogomet u Dubrovniku bude opet jak. Ne znam, možda griješim, ali kako drugačije objasnit zbog čega je ovakvo stanje u dubrovačkom nogometu posljednjih više od 25 godina kad je naš grad u daleko boljoj situaciji nego većina drugih gradova u Hrvatskoj. Već sam jednom prilikom rekao kako je ovakvo stanje zbog interesa pojedinaca, koji misle da su bogovi, kako su oni tu da vedre i oblače na račun svih ljudi u gradu koji vole nogomet. To ne mogu prihvatit i neću. Ne mogu jer volim ovaj grad i volim nogomet.
'CIJELI GRAD JE BIO NA LAPADU'
Najveća utakmica odigrana u Dubrovniku? Teško pitanje, ali ako uzmemo u obzir službene utakmice onda jedna od najvećih je sigurno kup utakmica protiv Vojvodine, kojom smo izborili četvrtfinale Kupa Jugoslavije. Cijeli grad je bio na Lapadu. Teško je sad reći koje su najveće utakmice, ali bilo je dosta tih utakmica, koje se pamte, a koje su također odigrane pred četiri, pet tisuća gledatelja, točnije, onoliko koliko je moglo stat. Zatim, svaka utakmica GOŠK-a i Dubrovnika je bila događaj. Pun Lapad. Međutim, bilo je i kriza. Bilo je vremena kad nas nije išlo, kad su ljudi bili nezadovoljni s nama jer smo imali također jaku momčad, ali slabe rezultate. Međutim, moje je mišljenje kako trener tad nije bio pravi i kako je to bio glavni razlog zbog čega smo imali slabe rezultate. Naravno, ne i jedini. Sjećam se polusezone kad nas je vodio Ivan Đalma Marković, koji je, stoji, imao u nekim drugim klubovima odlične rezultate, ali koji je nas svojim načinom rada doveo da smo za sve nakon prvog dijela sezone bili glavni kandidat za ispadanje. Mi igrači smo bili nezadovoljni njegovim radom. Bio sam kapetan momčadi. Kaže tako Đalma na treningu, amo sad, trčite, a ja kažem: 'Momci, idemo, 100 metara dole, kako je trener rekao, pa onda trk u svlačionicu'. Nismo željeli više trenirat pod njegovim vodstvom te je uprava umjesto Đalme dovela Milana Đuričića s kojim smo po osvojenim bodovima bili druga momčad drugog dijela. Samo je Osijek, koji je izborio plasman u Prvu ligu, osvojio više bodova od nas na proljeće. Poslije nas je Đuričić vodio do četvrtfinala Kupa.
'NEĆU U BAYERN, IDEM SE JA KUPAT U GRAD'
Klaus Augenthaler, koji je poslije igrao za Bayern i njemačku reprezentaciju, čuvao me je na prijateljskoj utakmici u Munchenu. On je igrao za reprezentaciju Bavarske u kojoj su igrali mladi igrači, koji su se borili za mjesto u prvoj momčadi Bayerna. Augenthaler nije birao načina da me zaustavi na toj utakmici. Poteže me amo, poteže tamo. Navečer, nakon utakmice, stigli su vodeći ljudi munchenskog Bayerna na razgovor. Sa mnom su bili ljudi iz kluba, bio je tadašnji predsjednik Općine, zatim bio je Dubo Cota, još nekoliko ljudi. Nisam potpisao. Ujutro je došao sam predsjednik Bayerna, koji je ponudio novce za klub, te za mene. Na kraju je izvadio ček, svi moji suigrači su bili tu, i rekao: 'Koju god cijenu napišete, prihvaćam'. Bilo je to u kolovozu 1974. godine. Rekao sam: 'Neću, idem se ja kupat u grad'. Što ćeš, kako tad, tako i sad. Volim grad, volim GOŠK-a. Tu mi je lijepo. Tu mi je familja. Imao sam tad hranarinu u klubu. Plus bio sam zaposlen. Bio sam zadovoljan s time. Nikad mi nije trebalo kruha preko pogače.
'SAD MOŽEŠ IZAĆ S TERENA!'
Prvi nastup protiv Hajduka imali ste u Splitu krajem 1969. godine. Poraz 5:2 nakon vodstva na poluvremenu 2:0. Postigli ste jedan pogodak?
- Da, i taj pogodak Radomiru Vukčeviću, sjajnom vrataru Hajduka, mi je jedan od najdražih pogodaka u karijeri. Igralo se na Starom placu. Tukao sam s jedno 25 metara te pogodio njegovu lijevu stranu. Pamtim pogodak protiv Segeste u prvenstvu. Prošao sam s desne strane dva, tri igrača, krenuo prema dva centarhalfa, njih sam 'zanjihao', oni su se sudarili, te sam nastavio dalje prema vrataru, dobro poznati Marijan Jantoljak je bio na vratima sisačkog kluba. Njemu sam provukao loptu kroz noge te postigao pogodak. Najljepši pogodak? Svakako pogodak protiv momčadi iz Titograda. Njen vratar je ispucao loptu, bio sam u krugu, na centru igrališta. Primio sam loptu na prsa te opalio iz prve, volej, koji je završio u rašljama. Lopta nije pala na zemlju. Istina, taj pogodak nije imao neki veliki značaj, rezultatski ta utakmica u tom trenutku nije bila neka velika utakmica, ali je taj pogodak, postignut s polovice terena, bio baš sjajan pogodak. Ante Golijan mi je, kad je lopta ušla u gol, rekao: 'Sad možeš izać s terena, ne trebaš nakon ovakvog gola više igrat'.
STRAH ME JE DA NEKOG NE ZABORAVIM'
Ovaj grad je iznjedrio tolike igrače, koji su ostvarili zapažene rezultate. Pada mi prvo na pamet Mario Bonić, koji je igrao u Dinama te potom vani, zatim Marin Kurtela u Hajduka i Dinama, pa Emir Spahić u Rusiji, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj... u Hajduku je bio Milan Petrović, zatim je Srđan Lakić igrao u Bundesligi i bio tamo među najboljim strijelcima, pa Hasan Kacić, Boris Raič, Adnan Aganović, Elvis Sarić... Ahmet Brković je igrao u Engleskoj... Što ja znam, Akan i Đemo Dilberović su išli u Velež... Da, Srđan Andrić, Zvonimir Deranja i Darko Miladin u Hajduku, a i oni su poslije igrali vanka... Strah me, kad ovako nabrajam na brzinu, da sam nekoga zaboravio spomenut, a neću se upustit nabrajat one kvalitetne igrače, koji su mogli napraviti isto, ali su ostali u Dubrovniku te doprinijeli uspjesima o kojima smo govorili. I njih ima dosta, baš dosta.