- To je bilo čudo. Gotovo tri puta je Dubrovnik osvojio više bodova nego je postigao pogodaka – iz prve će ‘ispalit’ Slaven Alfirević, kolega iz Slobodne Dalmacije, kad smo spomenuli prvu povijesnu sezonu Prve hrvatske lige i nastup u njoj nogometaša Dubrovnika, te kako je to razlog zbog čega trebamo broj od Luke Bonačića, trenera, koji je preuzeo momčad nakon sedam utakmica bez boda.
- Jakša Kolić je postigao prvi pogodak za Dubrovnik protiv Istre u Blatu na Korčuli u 10. kolu. Toga se sjećam, i to negdje pred kraj utakmice – dodao je Alfirević.
Da, u 82. minuti. Povijest piše kako je prvi pogodak Dubrovnik postigao nakon 892 minute igre u prvoj sezoni Prve hrvatske nogometne lige. Budući u bivšoj državi dubrovački nogomet nije nikad bio u Prvoj ligi, taj Kolićev pogodak je ujedno prvi prvoligaški pogodak u povijesti DU-nogometa.
Dubrovnik je, gle čuda, čitav jedan mjesec - travanj 1992. godine - bio bez poraza. Četiri utakmice je odigrao taj mjesec – pobjeda i tri remija, a pogodak razlika – ma gdje to ima – 1:0. Redom, 0:0 protiv Šibenika u Poljudu, pa 1:0 protiv Istre u Blatu na Korčuli, pa dva puta 0:0 – Cibalia u Zagrebu, te Zadar u Crikvenici. Prvi bod je osvojio zadnjeg dana ožujka u 8. kolu – 0:0 protiv Zagreba u Zagrebu, ali u ulozi domaćina.
- Taj prvi bod je Dubrovnik osvojio u zagrebačkoj Grabi, na terenu Trešnjevke – sve je i u glavi Alfirevića iako je od tada prošlo 28 godina.
Računamo dalje, kad smo izvadili podatak – pet utakmica je bio Dubrovnik bez primljenog pogotka. Od pogodka Miljenka Mumleka u 7. kolu, Varteks je tim pogotkom u 81. minuti potvrdio 2:0 uspjeh kod kuće, do pogotka Zorana Sliškovića u 13. kolu, u Maksimiru za 1:0 u 14. minuti (utakmica je završila 2:1 pobjedom HAŠK Građanskog), Dubrovnik, točnije, Božidar Butigan, bio je 473 minute čiste mreže. Najvažnije, nek se zna, Dubrovnik je na terenu izborio ostanak te prve sezone Prve hrvatske lige, i to zahvaljujući tome što je bio uspješniji u dva ogleda od Šibenika, kojeg je nakon 0:0 u prvom dijelu, dobio s 2:1 u drugom. Dubrovnik i Šibenik su na kraju bili bodovno poravnati. Imali su isti broj pobjeda – dvije, isti broj neodlučenih rezultata – sedam, te isti broj poraza – trinaest. Šibenik je imao bolju pogodak razliku – postigao je 18, a primio 41 pogodak, a Dubrovnik je u sezoni osvojio 11 bodova, a postigao samo četiri pogotka (i primio 36). Međutim, presudili su međusobni rezultati. Zato je Dubrovnik pjevao.
Osim Kolića, koji je pogodio protiv Istre u 10. kolu, Leo Krstičević je bio strijelac protiv HAŠK Građanskog u Maksimiru ublaživši poraz u 88. minuti i zaključivši utakmicu – 2:1 za domaćina (nakon Zorana Sliškovića u 14. minuti, mrežu Dubrovnika je pogodio Goran Vlaović za 2:0 u 40. minuti), te Mirsad Dilberović, koji je postigao oba pogotka u 2:1 trijumfu protiv Šibenika u Blatu. Prvog u 2., a drugog u 71. minuti za 2:0. Dean Računica je u 78. minuti bio strijelac za Šibenik. Bilo je to u 20. kolu. Dubrovnik je imao u tom trenutku, dva kola prije kraja, bod više od Šibenika, koji je u pretposljednjem, 21. kolu dobio HAŠK Građanski s 3:1 na svom Šubičevcu, ali u zadnjem kolu izgubio sa 4:1 na Poljudu od Hajduka, koji je slavio naslov prvaka. Dubrovnik je pak u predzadnjem kolu izgubio od Istre u Puli s 2:0, ali u zadnjem kolu u Blatu odigrao bez pogodaka protiv Cibalie, dovojno za otvoriti šampanjac. Šibenik je te sezone barem jednu utakmicu odigrao na svom Šubičevcu, kao i Zadar, koji je u zadnjem kolu u Stanovima dočekao pobjednika kupa, Inker, te slavio sa 4:3, dok Dubrovnik niti jednu utakmicu nije odigrao u svom gradu. Naime, prve četiri ‘domaće’ utakmice odigrao je u Metkoviću, Iza Vage, na terenu Neretve, zatim onu već spomenutu u Zagrebu protiv Zagreba na igralištu Trešnjevke, a nakon toga preostalih šest na Zlinju, igralištu BŠK Zmaj u Blatu na Korčuli. U Metkoviću je izgubio sve četiri uz pogodak razliku 0:9, u Zagrebu protiv Zagreba 0:0, a u Blatu dvije pobjede (Istra 1:0 i Šibenik 2:1), tri remija (sva tri 0:0 – Osijek, Varteks i Cibalia) i jedan poraz (Hajduk 0:1).
Dubrovnik je još dvije sezone igrao među najboljima. Ispao je u ljeto 1994. godine i nikad se više nije vratio među najbolje. Dubrovnik je i dalje jedini županijski centar u Lijepoj našoj u kojem niti jedna selekcija hrvatske nogometne reprezentacije nije odigrala službenu utakmicu u gotovo 30 godina neovisnosti, ali to je neka druga priča u kojoj su neki drugi u ‘glavnim’ ulogama. Ova je podsjetnik na momčad, prvu prvoligašku u povijesti dubrovačkog nogometa, koja je unatoč činjenici da niti jednu utakmicu nije odigrala u Dubrovniku, koja je te prve sezone Prve hrvatske lige odradila više utakmica nego je imala treninga, ipak na kraju ostvarila uspjeh – izborila ostanak među najboljima.
ONI SU USPJELI 1992. GODINE
Hrvatski nogometni klub Dubrovnik u Prvoj HNL, sezona 1992. - predsjednik: Pavo Miloglav, direktor: Mario Bonić, trener: Mario Bonić do 7. kola, od 8. kola Luka Bonačić, pomoćni trener: Marko Pehar, liječnici: Pero Kolić i Niko Glavić, fizioterapeut: Mirsad Džanović.
Igrači: Adis Brković (rođen 23. lipnja 1968. u Dubrovniku), Nikša Skokandić (3. lipnja 1971. u Auckland/Novi Zeland, prije Dubrovnika je igrao za Grk iz Potomja), Antonio Bagoje (4. kolovoza 1970. u Dubrovniku), Mate Borovac (2. siječnja 1963. u Metkoviću, prije Dubrovnika je igrao za Neretvu iz Metkovića), Milan Petrović (28. prosinca 1958. u Dubrovniku), Agim Đafa (22. siječnja 1971. u Peći, prije Dubrovnika je igrao za Besu), Leo Krstičević (11. veljače 1971. u Našicama, prije Dubrovnika je igrao za Jadran iz Ploča), Mirsad Dilberović (13. svibnja 1961. u Dubrovniku), Davor Glavinić (10. srpnja 1969. u Dubrovniku), Jakša Kolić (14. ožujka 1968. u Dubrovniku), Dubravko Zrilić (3. studenog 1974. u Dubrovniku), Božidar Butigan (27. prosinca 1963. u Dubrovniku), Božo Stanović (8. kolovoza 1965. u Dubrovniku, prije Dubrovnika je igrao za Slaven Gruda), Boris Malić (19. travnja 1971. u Čapljini, prije Dubrovnika je igrao za Jadran iz Ploča), Boris Mustahinić (21. veljače 1971. u Dubrovniku), Mirko Prka (9. veljače 1964. u Imotskom, prije Dubrovnika je igrao za splitski Hajduk), Ivica Klarić (25. siječnja 1965. u Sinju, prije Dubrovnika je igrao za Junak iz Sinja), Dario Miladin (10. travnja 1974. u Dubrovniku), Renato Mihaljević (16. listopada 1973. u Dubrovniku), Marino Božiković (10. svibnja 1974. u Splitu, prije Dubrovnika je igrao za Hajduk Split), Vehbija Ćustović (17. ožujka 1965. u Ključu), Ahmet Brković (23. rujna 1974. u Dubrovniku), Marko Vabec (11. ožujka 1974. u Zagrebu, prije Dubrovnika je igrao za HAŠK Građanski).