IVO ČENGIĆ Messi iz Trstenog!

Bio je to, ističe tata Željko, nekoć vratar Malonogometnog kluba Square, Ivov prvi dodir s loptom u njegovom debiju za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Ivo je ušao u igru u 59. minuti utakmice protiv Makedonije na turniru u Podgorici za reprezentacije do 14 godina. Tri minute poslije ulaska u igru, primio je loptu, ‘izvaljao’ potom čitavu obranu Makedonije te pogodio za pobjedu.

- Kompletna obrana Makedonije je pala kad im je prodao lažnjak. Dva stopera i vratar su ‘odletjeli’ u stranu. Što da vam rečem… Suze mi navrle na oči. Sjetio sam se sve muke koju je prošao. Zatim želje moga oca Jakova, koji je, dok sam ja igrao, pratio svaku utakmicu Squarea. Djed Jakov je silno želio da njegov Ivo jednog dana zaigra za reprezentaciju. Nije dočekao taj trenutak i kad se ovako nešto dogodilo… - opet su se napunile oči suza kod Željka.

Dok sluša kako tata priča, Ivu su potekle suze. To kako je Ivo prevario obranu Makedonije, sve je snimljeno.

- Snimao sam od trenutka kad je ušao u igru, tj. kad je službeni spiker najavio izmjenu. Zatim taj njegov prvi dodir s loptom, zatim završetak te akcije – dodaje tata Čengić ponosno pokazujući snimku. Pokazao ju je svim znanim i neznanim, i svatko tko je vidio Ivov potez ostao je oduševljen.

Zatim je tata igrao ‘utakmicu’ s protokolom jer su krivo upisali ime strijelca te je trebalo ispraviti pogrešku i na službenoj stranici Hrvatskog nogometnog saveza. Na kraju je uspio te sad lijepo piše: Hrvatska – Makedonija 1:0, strijelac Ivo Čengić u 62. minuti.

Inače, Hrvatska je u Podgorici, gdje se odigrao turnir za reprezentacije do 14 godina, dobila sve tri utakmice s 1:0. Nakon Makedonije mali ‘Vatreni’ su bili bolji od Srbije te Crne Gore.

- Sve smo ugodno iznenadili – istaknuo je Ivo, junak naše priče. Rođen je 27. siječnja 2003. godine. Lopta mu je bila prva igračka. I danas je isto. Otkriva to mama Magda te dodaje: od kada je prohodao, lopta je ‘letjela’ po kući. Poslije ga, dodaje, nije bilo lako odvući s malog igrališta iza škole u Trstenome.

- Navratio bi doma samo kad bi bio jako gladan ili žedan – kaže Magda Čengić.

Uglavnom, kad bi stigao iz škole, ušao bi u kuću, zgrabio loptu i na igralište. To mu je bio dnevni boravak. Korigirala je potom mama izjavu kako bi došao doma kad bi bio jako gladan ili žedan.

- Od silne želje da juri za loptom nije imao vremena kad ni pojest.

Ivo je član splitskog Hajduka za kojeg je prvi nastup imao prije pet godina, 2012. godine. Željko i Magda se dobro sjećaju tog dana.

- Došao je na probu. Trener ih podijelio u dvije momčadi. U prvom poluvremenu bilo je 4:0 za momčad u kojoj je igrao Ivo, a u drugom poluvremenu ga je trener prebacio u momčad koju je ‘ubio’ prvo poluvrijeme te je utakmica završila na kraju 5:5. Ivo je u nastavku utakmice ‘izludio’ momčad za koju je igrao prvo poluvrijeme. Kako se tu pokazao, evo ti sad problema! Ivo je tada imao tek devet godina. Što sad? Gledamo se ja i supruga. Ja gledam nju. Ona gleda mene. Kako sad? Gdje ćemo ostavit malog u Splitu? I tako smo ga vozili svaki vikend u Split. Doma je trenirao, a tamo je igrao utakmice.

- Ivo, budi se – čulo bi se tako u kući Čengićevih skoro svake subote oko četiri, pet ujutro od 2012. godine tijekom čitave sezone. Stvari je Ivo spremio prije spavanja. U autu bi zauzeo stražnje sjedalo nakon što bi napustio svoj krevet. Nastavio bi spavati, a tata Željko bi vozio do Poljuda. Trebalo je doći dosta rano jer je njegova kategorija igrala utakmice prijepodne.

- Ivo je uvijek bio prvi u Poljudu. Čekao je suigrače. Zatim je s njima išao i igrao utakmicu.

Danas, točnije, od prošlog ljeta, Ivo je stanovnik Poljuda. Hajduk ima sobe za igrače podno sjeverne tribine splitske ljepotice. Tu žive igrači sa strane. Tu se hrane. Tu uče.

- Njegova želja je bila da ode u Split. Iskreno, nije bilo lako svaki put se dizati rano ujutro. Sjedat’ u auto te vozit’ se do Splita i natrag na utakmicu. Nije bilo lako i prihvatiti tu činjenicu kako s 13 godina odlazi od kuće – kaže Željko.

Do sedmog razreda Ivo je bio učenik Osnovne škole Antuna Masle, a osmi razred je završio u splitskom Spinutu. Na terenu Ivo je bio desno krilo, desni vezni, prošle godine lijevo krilo. Eto, doznajemo, čak je kupio i vratarske rukavice. Tko zna, možda mu budu trebale pa će poput tate Željka čuvati svoju mrežu.

- Ma, neću – smije se Ivo, ali, ako isključe vratara, a trener je u tom trenutku već napravio sve izmjene, tada će, kaže, bez problema stati na gol.

- Sve za momčad – dodaje Ivo.

- Sad lupa loptu po hodniku u Poljudu – uključuje se opet u razgovor mama Magda.

Nastavak je to priče kako je uvijek s loptom. Doma dolazi samo prespavat.

- Škola mu je u Splitu ujutro. Trening poslijepodne. Dva sata nakon škole uči. Potom trenira. Sve slobodno vrijeme opet provodi jureći za loptom.

U Poljudu, gdje lupa loptu i po hodnicima, djece ima sa svih strana. Nije jedini s dubrovačkog područja. Tu je stoper Vicko Ševelj, zatim dva vratara, Karlo Sentić i Leo Kokanović.

- Iva krasi brzina. Čuli smo od jednog protivničkog trenera kako je tri svoja igrača potrošio kako bi čuvali Iva – kazao je Željko.

Koliko to Ivo pretrči?

- Ne znam točno, ali je tu među najboljima. Iduće će godine igrati Prvu hrvatsku ligu za svoj uzrast, a to je natjecanje u kojem se mjeri koliko tko pretrči. Baš će biti zanimljivo vidjeti tada te podatke. Sjećam se utakmice s Primorcem iz Biograda. U trenutku kad je bilo 1:1, a Hajduk imao dva igrača manje, Ivo je iz te silne trke uspio izboriti loptu te je Hajduk na kraju slavio s 2:1. Znam da je rekao: „Dok sam ja na terenu, cilj je dobiti utakmicu!“ Upire. Ne predaje se. Odgovoran je. To što je rekao: „sve za momčad“, to vam je tako. Njemu je veći gušt dodat suigraču da postigne pogodak, nego da on to napravi.

I kad je takav, zaslužio je poziv u reprezentaciju. Prepoznao je to izbornik. Unatoč tome što je imao problema s ozljedom u zadnje vrijeme, ipak ga je pozvao. Potom, ta 59. minuta utakmice s Makedonijom u Podgorici i njegov ulazak u igru. Zatim, pogodak tri minute poslije.

- Ma, kad je zasvirala Lijepa naša, a Ivo je bio na klupi, jer nije bio u početnoj postavi, već tad je bio ponos. To je već bio trenutak kad smo svi bili ponosni na našeg Iva, a što da vam rečem za trenutak kad je ušao u igru, kad je nakon toga primio prvi put loptu te u svom debiju postigao pogodak za pobjedu! Uf, djed Jakov je u oproštaju od nas rekao: ‘Pozdravite mog Iva’. Poželio je da zaigra za reprezentaciju. Bio bi djed ponosan da je tu. Nažalost, nije s nama. Takav je život. Ivo je pokojnom djedu Jakovu posvetio pogodak protiv Makedonije. Djed je pratio sve njegove utakmice. Uvijek se trebalo javiti djedu Jakovu nakon utakmice, reći rezultat te kako je odigrao njegov Ivo. Sad nakon tog pogotka Makedoniji, uf… Ivo se rasplakao kad smo mu rekli za tu djedovu zadnju želju. Ma, svi smo se rasplakali.

I dok to tata priča, opet se brišu suze. Briše ih Ivo. Nije ni tati Željku lako. Nije ni mami Magdi. Tješe se međusobno. Potom mama, a kao svaka mama, tješi svog Iva. Kad ga je već pogladila po glavi, prebacuje temu te kaže: Nema šanse da ga ošišaju.

Tata dodaje kako je Ivu zaštitni znak duga kosa. Ivo potvrđuje kako nema šanse da mu skrate kosu. Otkriva zatim kako će nakon osnovne škole ići u srednju prometnu. Od jeseni je prvi razred srednje. Prije toga, 15. srpnja, počinju pripreme za novu sezonu.

Sad se opet oglasila Ivova mama: Njemu su pripreme svaki dan, od jutra do mraka. Nogomet, nogomet i samo nogomet.

Potom će otkriti: Ivo cijeni Ronalda kao igrača, ali ga ne voli zbog njegovog karaktera. Ivu je Messi zakon. Kad je krenuo u školu na sve se zadaće i knjige, pa i kad bi pisao ispit, potpisao: Ivo Čengić Messi.