Štimac je počeo igrati nogomet u rodnom Metkoviću, nastupao sa 16 godina i za Neretvu u republičkoj ligi, te potom krenuo za Split, u Hajduk. Bio je svjetski juniorski prvak s reprezentacijom Jugoslavije 1987. godine, a s Hrvatskom brončani na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. S Hajdukom je kao igrač bio dva puta prvak Hrvatske, te jednom pobjednik Kupa Hrvatske, a pamti se i četvrtfinale Kupa prvaka u sezoni 1994./95., a kao trener je odveo Hajduk do naslova prvaka Hrvatske u sezoni 2004./05. Bio je i hrvatski izbornik (12./13.), a danas je izbornik Indije.
Prisjećajući se posljednje finalne utakmice Kupa Jugoslavije Štimac je podsjetio kako je isključen u 70. minuti skupa sa Sinišom Mihajlovićem iz Crvene zvezde, kako ga je sudac Adem Fazlagić iz Čapljine poslao u svlačionicu samo da snage na terenu budu izjednačene.
- Nisam zaslužio to isključenje za razliku od Mihajlovića, a ne bih o tom incidentu sa Sinišom. Inače, Darko Dražić je bio naš kapetan te sezone, ali kako on nije igrao zbog smrti oca, nije ni putovao s nama u Beograd, pa sam ja ponio traku. Premda prema protokolu nisam smio biti na slavlju zbog isključenja, ipak sam podigao pokal. Tko mi je to mogao zabraniti nakon te velike, uistinu velike pobjede.
Ostala je na kraju finala slika, koju Metkovac nikad zaboraviti. Štimac je tad kao 23-godišnjak primio pokal iz ruku Vasila Turpukovskog, člana predsjedništva SFRJ iz Makedonije. Finale je odigrano na stadionu JNA pred 7.000 gledatelja, a odlučio ga je pogotkom Alen Bokšić u 65. minuti. Mnogi se sjećaju kako je Grgica Kovač sjajno uposlio Makaranina, koji se sjurio prema golu Crvene zvezde, 'otresao' se čuvara Ilije Najdoskog, te volej udarcem s vrha kaznenog prostora zakucao loptu pod gredu. Stevan Stojanović, vratar i kapetan Crvene zvezde, bio je nemoćan. Robert Prosinečki, Dejan Savičević, Darko Pančev, Milorad Belodedić, Dragiša Binić i ostali su bili očajni.
- Mi smo godinu dana prije, također u Beogradu, na istom mjestu, izgubili finale od Crvene zvezde pogotkom Darka Pančeva. Imali smo neko iskustvo, međutim, Crvena zvezda je u sezoni 1990./91. gazila velikane. Bila je na kraju i najbolja momčad Europe.
Priznaje Štimac kako su igrači Crvene zvezde u finalu Kupa bili već mislima u Bariju na finalu Lige prvaka protiv Marseillea, koje se igralo 20-ak dana poslije, te su se pazili da se ne ozlijede, a isto tako kako su, što je utakmica odmicala, bili sve nervozniji.
- Njihove solo akcije smo 'razbijali' na 30 metara od našeg gola te bi jurili u kontre. Kako je vrijeme prolazilo nama je raslo samopouzdanje, a njima frustracija. Na kraju smo trebali dobiti s više razlike.
Ne zaboravlja legendarni metkovski nogometaš činjenicu kako je malo nedostajalo da se ta utakmica na današnji dan prije 29 godina ne odigra zbog stradanja dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu. Pamti i obiteljske tragedije suigrača, ne samo Darka Dražića, kojem je dan prije umro otac, već i Milija Hadžiabdića, koji je finale igrao sa suzama u očima jer mu je dva dana prije finala poginula u prometnoj nesreći kćer.
Zdravko Reić je u izvještaju za Slobodnu Dalmaciju s finalne utakmice u Beogradu napisao: Čudo se dogodilo, malobrojni su vjerovali u mogućnost da Hajduk po deveti put osvoji Kup Jugoslavije, po drugi put pod vodstvom Josipa Skoblara (prvi put 9. svibnja 1987. kad je u finalu dobio Rijeku na penale – op.a.). Najvažnije je, međutim, da su u to čudo vjerovali igrači Hajduka predvođeni svojim hrabrim, premda i prgavim kapetanom Štimcem, pa onda redom svi drugi prvotimci. Bio je to šok za Beograd, istaknuo je Reić, nitko ni u snu nije mogao vjerovati da će se na semaforu stadiona JNA na kraju svijetliti: Pobjednik fudbalskog Kupa Jugoslavije 90./91. – Hajduk!
- Ta utakmica u Beogradu, to posljednje finale Kupa Jugoslavije i pobjeda protiv Crvene zvezde se ne zaboravlja - istaknuo je Štimac, igrač koji je zapisan kao posljednji kapetan s pobjedničkim pokalom Kupa Mašala Tita, 17 kilograma teškim srebrnim pokalom.
Bila je to, nema tko nije istaknuo tog 8. svibnja 1991. godine, pobjeda hajdučkog srca!
