Teško je i mučno gledati čovjeka koji je bio brz kao vjetar, a sada se ne može bez tuđe pomoći ustati iz invalidskih kolica.
Nije lako ni razgovarati s njim kada vidite koliku mu bol nanosi i obično pomicanje ruke ili glave, ali 65-godišnji Zoran Vorotović, bivši nogometaš podgoričke Budućnosti, Crvene zvezde i reprezentacije Jugoslavije, na susretu legendi nogometa s područja nekadašnje SFRJ, održanom u crnogorskom Ulcinju, želio je ispričati svoju životnu priču kao poruku i pouku drugima.
Poruku onima koji zarađuju ogroman novac da nikada ne znaju što ih u životu može čekati, a pouku – kako u slučaju životnog posrtanja više nikoga neće zanimati. Vorotović je, nažalost, već 21 godinu osoba s teškim invaliditetom i potpuno je ovisan o pomoći drugih.
Njegova priča o slavi, vlastitoj bahatosti i zaboravu mnoge će potaknuti na razmišljanje ako i nisu previše sentimentalni ili će ih ponukati da tom čovjeku možda i pomognu ako mogu. Radi njegove iskrenosti koju je pokazao u ovom razgovoru, samo nemojte zaključiti: sam je kriv za sve što mu se dogodilo!
– Moj život je bio bajka u kojoj sam radio sve što sam želio, dok 19. listopada 2001. godine nisam za Nikoljdan doživio tešku prometnu nesreću kod Podgorice. Vraćao sam se iz noćnog kluba kada sam s Mercedesom 300 coupe "pomeo" dvije zaštitne ograde duge po sedam metara te sam od udarca završio na drugom katu jedne kuće pokraj puta.
Nisam nešto bio ni popio, kažu da sam bio ta dva i pol sata i pri svijesti dok su me vatrogasci izvlačili, ali sam sve to vrijeme osjećao užasnu bol. S tom boli živim već 21 godinu, ona ne prestaje. To je u luđačka bol koju ni lijekovima ne mogu smiriti, a popio sam od te nesreće pun brod opioidnog analgetika, koji djeluje na središnji živčani sustav, poput morfija.
Od te nesreće sam stopostoni invalid jer su mi "potrgani" mišići lijeve ruke, zapravo cijelog brahijalnog pleksusa, a ruka je slomljena na nekoliko mjesta, kao i lijeva noga. Cijela lijeva strana, osim donjeg dijela lijeve noge, potpuno je nepokretna, a bolovi su nesnosni, tako da sam 23 sata u krevetu, a jedan sat u kolicima – svjedoči Vorotović, čovjek koji je u odigranih 10 sezona Prve savezne lige bivše države nastupio respektabilnih 246 puta i zabio 15 golova.
Život nakon 18 operacija
– Živio sam u Beogradu 35 godina, tamo sam se i liječio, a prije dvije godine sam se vratio u Podgoricu, gdje sam podstanar. Da mi nije sina Vladana, koji je uvijek uz mene, i bivše supruge Slađane, te sestre Mirjane iz Herceg Novog, bio bih potpuno sam.
Imao sam osamnaest operacija, četiri puta mi je otvarana leđna moždina, a u bolnici na beogradskoj Banjici dobio sam opaki virus osteomijelitis (upala kosti s razaranjem, uzrokovana bakterijama, gljivicama ili mikobakterijama) i to je moj oporavak totalno uništilo – kazuje nam Zoran dok mu se javljaju njegovi bivši suigrači.
– Ni od titogradske Budućnosti, gdje sam igrao punih deset godina, ni od Fudbalskog saveza Crne Gore nikada nisam dobio ni jedan euro. Niti trenutne pomoći, a kamoli da su mi dali neki stalni prihod, a mislim da sam zaslužio dobiti nacionalnu penziju i zbog svojih sportskih rezultata i teškog zdravstvenog stanja.
Tu penziju su dobili mnogi drugi, manje poznati sportaši koji su, hvala Bogu, zdravi ljudi. Dejan Savićević, predsjednik našeg Saveza, nogometni je genije, ali mislim da je mogao za mene napraviti puno više. Zašto nije, ne znam, a i ne pitam ga!? U dva navrata kada sam ga vidio, dao mi je po tisuću eura i na tome mu hvala, ali od Saveza koji on vodi nisam dobio ništa.
Ni moj bivši klub Sutjeska iz Nikšića, u kojem sam počeo karijeru i s kojim sam bio omladinski prvak bivše države 1975. godine, ni moja Budućnost nemaju novca ni za plaće, a Crvena zvezda, u kojoj sam igrao godinu dana, mjesečno mi uplaćuje 26 eura – naglašava Vorotović i dodaje:
– Bivša žena Slađana, djevojački Radičević, ostala je uz mene kao prijateljica iako smo se mojom greškom razveli, a uspjela mi je nakon mukotrpne borbe srediti sportsku invalidninu od 220 eura. Ukupno po raznim osnovama dobijem 710 eura mjesečno, a stan u Podgorici od 25 kvadrata plaćam 300 eura. Osam vrsta lijekova, akupunkture i ostali tretmani me dnevno koštaju najmanje 50 eura.
Sam sa svojom mačkom živim u toj podstanarskoj jer Vladan i Slađana rade. Ona je bila jedna od najljepših žena bivše Jugoslavije. O njoj su Turci kao prelijepoj plavuši više pisali nego o meni kada sam igrao za Sariyer, kojemu je tada vlasnik bio poznati biznismen Ali Šen.
Time nas Zoran vraća u dio svoga života koji smo na početku teksta nazvali bajkom.
– Kada sam potpisao drugi ugovor s Budućnosti, dobio sam 220 tisuća dolara od tadašnjeg predsjednika Boška Jabučanina, a dinamovac Velimir Zeko Zajec je za upola manje novca tada potpisao za grčki Panathinaikos ili Dragan Džajić za francusku Bastiju. Ljubljanska Olimpija mi je tri godine ranije davala ogromne novce, ali Sutjeska iz moga Nikšića nije godinu dana htjela dati papire pa sam završio u Budućnosti.
Kiriginova ponuda
Nakon dvije godine fanastičnog igranja dobio sam taj ugovor s kojim sam, komotno mogu reći, mogao kupiti sva zemljišta u Budvi. Prijelaz u Zvezdu je bio samo radi bolje prodaje u inozemstvo. Došli smo u isto vrijeme Dragan Stojković Piksi, Milivoj Bračun, Boro Cvetković i ja i odmah smo s trenerom Veliborom Vasovićem bili prvaci.
Mogao sam završiti i u Hajduku, tadašnji predsjednik Tito Kirigin me je molio da dođem i davali su mi ogroman novac. Iz Zvezde sam nakon godinu dana igranja otišao u Tursku, gdje sam igrao tri godine. Otamo sam se vratio s dva i pol milijuna maraka.
Imao sam tada sve, kupio sam stan u Beogradu, par lokala, kockao sam svaki dan. Najviše sam udarao rulet, znalo se gubiti po deset tisuća maraka u petnaest minuta... Eto vidite da vam Momir Bakrač, moj suigrač i vaš hajdukovac, to potvrđuje. Davao sam svima, častio sve, kupovao i što mi treba i ne treba, sa mnom nikome nije bilo dosadno niti je itko bio gladan i žedan. A onda je stigla ta prometna i sve je otišlo na moje liječenje. I stanovi, i lokali, i zarada, sve.
Koliko obožava sina Vladana, inače bivšega juniorskog košarkaškog prvaka Europe, toliko je jedno vrijeme bio i ljut na njega. Dođe ta faza između ljudi koji žive jedan za drugoga, a pogotovo kada je u pitanju sin jedinac koji živi za oca.
– Triput sam odlazio na liječenje u poznatu kliniku "Acibadem" u Istanbulu, ali stanje se nije poboljšavalo. Ponudili su mi da obave složenu operaciju u kojoj su šanse da preživim bile šezdeset posto.
Moj Vladan nije dao da me operiraju jer je rekao "volim te imati i takvog pokraj sebe i sa sobom nego da te nema nikako" – svjedoči Vorotović, jedva sakrivši suze.
Veliko srce Ivana Gudelja
Emocije su se kod nekadašnjeg nogometaša još više uzburkale kada je doznao da ulcinjski susret nogometnih legendi ima i humanitarni karakter. Kroz medije je više puta izjavljivao da mu je Tole Karadžić, nekadašnji predsjednik Fudbalskog saveza Srbije, pomogao s 15 tisuća eura prilikom jedne od brojnih operacija:
– Istina je to, ali Tole je kao moj brat. No, ovdje se radi o nečemu drugome. Prvi put u mome životu se dogodilo da je netko za mene nešto organizirao i prikupio novac vidjevši moju tešku situaciju, a da nismo, što se kaže, ni rod ni pomoz Bog.
To su napravili moj prijatelj i nogometna legenda Ivan Gudelj i Ulcinjanin Pavle Pepđonović. A ovu ljubav kako su me dočekali svi Ulcinjani u ova tri dana druženja, ne mogu riječima opisati. Najradije bih došao živjeti u Ulcinj, koliko su mi ušli u srce.