Nitko nije pogledao na sat, koliko je prošlo, koliko još ima do kraja priče koju je pred kamerama ispričao Toni Kukoč skupa s više od dvadeset ljudi, koji su ga pratili na njegovom životnom i sportskom putu, te pričali o njemu, ‘malom’ iz Splita, koji je samo u jedno ljeto izrastao 20 centimetara.
- I onda, počela je nova školska godina. Okupio se razred. Ušla je učiteljica u razred i kako svi mi stojimo, kaže mi: ‘Toni, ajde siđi sa stolice’. Svi se razmaknu i vidi ona kako sam ja na zemlji, ha, ha. Bilo je neugodno meni, ali i njoj... – rekao je Toni.
Baho, dovoljno je u svijetu sporta reći kad se najavljuje Sabahudin Topalbečirević, cijenjeni BH novinar. On je nakon mjeseci i mjeseci rada, sati i sati snimanja, putovanja i putovanja (tri puta je letio preko ‘Bare’, dva puta po nekoliko dana bio u Chicagu, pa jednom na Floridu), skupa sa svojom malom, ali sjajnom ekipom uspio složiti priču o našem ‘Konobaru’, ‘Pink Panteru’, tom ‘Malom iz Splita‘, koja je prikovala sve za svoja mjesta, a mjesta u velebnoj dvorani sarajevskog Hotela Hills na Ilidži bilo je za više od dvije i pol tisuće ljudi.
Kad je bilo jasno kako je nakon gotovo dva sata došla do kraja baš lijepa priča, koja je nastala nakon što je Baho s ekipom ‘milijun puta’ odslušao ‘more’ snimljenog materijala, nema tko je ostao sjediti na svom mjestu. Pljesak je trajao, i trajao. Ne minutu. Ne dvije. Ne tri. Trajao je pet, a trajao bi i više da Toni Kukoč nije dobio mikrofon u ruke, te odlučio podijeliti svoj dojam nakon odgledanog filma.
- Znam ja što sam rekao, naravno, neće sve to ugledat svjetlo dana. Zanima me što su to drugi rekli, a Baho mi nije želio otkriti – rekao je Toni još uoči konferencije za novinare, dan prije promocije filma. ‘Zaprijetio’ je tad Bahi.
- Kad vidim film odlučit ću hoću li ti se više ikad javiti!
Nakon što je odgledao film, pljesak je bio i za legendarnog BH sportskog komentatora, Kukoč je zagrlio Bahu, koji je, ako itko može pričati – on može (nevjerojatna je njegova energija, te količina podataka, činjenica, ali i anegdota, i sve to ‘izbaci’ iz sebe ne skrivajući emocije), ostao bez teksta.
Trebalo je vremena da legendarni BH komentator dođe do zraka...
Božo Maljković je i u filmu rekao kako je Toni najbolji igrač kojeg je trenirao, hvalio ga je Željko Pavličević. Govorili su i drugi, ne samo njegovi treneri s kojima je osvajao naslove prvaka Europe, već i suigrači. Baho je uspio doći do Najvećeg, a to je Michael Jordan, a on je pričajući o Toniju pokazao emocije, što se rijetko vidi u njegovim nastupima.
Rekao je ‘Bog košarke’: Toni nije bio samo moj suigrač. Toni nije samo moj prijatelj, on je i moj brat. Nema toga što ja za njega ne bi napravio.
- Sebe ne smatram nekom ozbiljnom osobom o kojoj treba snimiti film, ali nakon odgledanog materijala i reakcije ljudi - drago mi je. Drago mi je i zbog moje obitelji. Ostat će zauvijek za moju djecu, vidjet će ga i moja majka. Žao mi je što moj otac ovo nije doživio. Ali, sretan sam jer je dočekao moj ulazak u Kuću slavnih u Springfieldu. Puno je emocija, jako sam zadovoljan kako film izgleda... Filma ne bi bilo da nije bilo Bahe. Ovo je njegova inicijativa i ideja koju sam dugo osporavao vjerujući da se takvo nešto ne treba raditi – istaknuo je Kukoč, koji je u svojoj bogatoj karijeri s Jugoplastikom bio četiri puta prvak i osvajač dva kupa bivše Jugoslavije, tri puta prvak Europe, tri puta prvak NBA s Chicago Bullsima, a gdje su svi uspjesi u dresu reprezentacije, bivše države, a zatim Hrvatske...
- Košarka nije individualan sport, morate imati dobre suigrače, trenere, masere... Morate biti i sretne ruke da upadnete u neku generaciju koja vas iznosi u lošim danima i utakmicama. Tako da nije baš jednostavno pričati o meni kao individui koja je sve to napravila – istaknut će ‘Magical seven’, koji je uživao u nekoliko dana svog boravka u Sarajevu.
Posjetio je nakon više od tri desetljeća Igman gdje se prvo s juniorskom, a zatim sa seniorskom reprezentacijom pripremao za nastup na svjetskim prvenstvima (s oba se vratio sa zlatom, te naslovom MVP prvenstva). I opet je, kao i te 1987. i 1990. godine, ‘istrčao‘ tih ‘samo‘ 250 skalina...
- Kad si istrčao do gore, odmah natrag. Koliko sam imao odmora dok opet nisam morao gore? Što sam imao, desetak sekundi. I tako tri puta za redom gore, dole... Mi smo uvijek bili najspremnija reprezentacija na nekom natjecanju, Daleko najspremnija, Ma, kad sam dolazio u Sarajevu nakon toliko godina, nisam želio propustiti doći opet na Igman, tu podno skakaonica gdje su održane Olimpijske igre 1984., a gdje smo mi trenirali 1987. godine s juniorskom reprezentacijom. I da nije bilo velikih poplava u Italiji te godine, bilo je pitanje hoće li se održati SP u Borniju, ne bi dolazili ovdje. Naime, odgodio se zbog poplava početak prvenstva, i gdje ćemo, amo u Sarajevo, na Igman, i trči gore, dole po ovim skalinima - prisjetio se Kukoč.
Skoknuo nakon posjeta Igmanu do Vrela Bosne, dan prije odradio konferenciju za novinare, jutro nakon filma sudjelovao na košarkaškom panelu u sklopu 12. Simposara, međunarodnog sportskog simpozija, kojeg je 2012. godine pokrenuo, a tko drugi nego Baho, a koji je i ovaj put okupio ne samo velikane sporta s prostora bivše države, već i izvan nje, a svi oni su, kad je film došao do kraja, ustali sa svojih mjesta u dvorani hotela Hills, te pljeskali, pljeskali i pljeskali ‘Magičnoj sedmici‘ ne samo hrvatske košarke.
