Kad postoji želja koja dugo tinja u čovjeku, svemir se nekako ‘stavi‘ da ta želja postane stvarnost. Upravo se to dogodilo Nikolini Deranji, ženi koja je oduvijek zamišljala kako veze ukrase zlatnim koncem na konavoskim nošnjama. Kako ukrašava kapu zlataču po svome, kako šije i veze čermice, kako se u njezinom remek-djelu samo s rukava muške konavoske nošnje sjaje i svijetle komplicirani detalji vezeni tjednima, prošetani taj jedan dan, na Festu Svetog Vlaha, s ponosom kuće koja ih je dala.
-Ma dugo mi je to bila samo želja, kad ste u turizmu, nemate vremena nizašto. Vazda je strka, žurba, pa preseli, pa trči u Grad svaki dan tamo-amo, pa djeca... Svega tu bude, samo nikad nije bilo vremena za ovakvo nešto, za ono što sam baš jako željela. I onda se dogodila korona – sve je stalo, nisi imao što raditi niti gdje ići i odjednom mi se upalila lampica i tako sam krenula. I to je to!" - priča nam Nikolina u svom malom ugodnom potkrovlju u Čubranovićevoj, u kojemu kraj jednog od prozora ima svoje mjesto za vezenje.
Tu bih ja sjela, muž bi na televiziji gledao nogomet, a ja bih samo vezla i slušala komentatore. Nekad bi se začudio koliko znam o tome kad bih ja nešto ‘izvalila‘ dok vezem" - smije se ova vezilja, iz ponosne konavoske kuće koja je jednog dana poželjela jednostavno napraviti svima svojima nošnje za Festu, jer obiteljsko je blago preživjelo i rat, ali ljudski nemar jedva.
-Moji su imali dosta toga, a u Konavlima je uglavnom svima sve izgorjelo. Naše su nošnje preživjele zahvaljujući mojoj majci koja ih je potrpala u vreće i odnijela u dubravu iza kuće gdje su preživjele rat pokrivene lišćem. Eto, igra sudbine. A obitelji mog supruga sve je izgorjelo, i kuća i svo blago u njoj, pa i nošnje. Ali moji su, primjerice godinama posuđivali drugima kape ili druge komade nošnje, pa se to vratilo o katastrofalnom stanju, jednostavno je propalo, nije se pazilo. I zato sam odlučila – ma idem probat‘, mogu ja to. Htjela sam napraviti čermicu (izvezeni prsluk), imala sam svoju staru oko 250 godina, ali htjela sam jednu napraviti baš za sebe. Jer nitko više u Konavlima to ne radi. Radila je prije jedna žena u Neretvi, a valjda su i nju uhvatile neke godine, to je razumljivo, ovo je pipav i dugotrajan, detaljan posao. Onoga čega ima i previše je strojno vezenih, to svake godine vidim u velikom broju, ali ručno više ne radi nitko." - priča Nikolina pomalo i razočarana tom činjenicom, ali sretna jer se upustila u vezenje. No prva je prepreka bila zlatni konac određene čvrstoće, sjaja i kvalitete, ali nakon dugo isprobavanja, uspjela je.
-Taj zlatni konac koji se zove srma našla sam u Turskoj. Često tamo idem i jednom sam kupila jedan – nije mi valjao. Drugi put drugi, malo bolji, ali isto nije to to. I tako nekoliko godina, dok nisam našla apsolutno savršenu srmu i počela raditi. Molile su me neke žene da im učinim kapice zlatače i tako je počelo, ali radim za sebe, za familiju. Imam četiri kćeri, imam dva unučića, imam kome!" - ponosna je Nikolina i sretna jer je upravo u fazi dovršetka jedne čermice koja će biti spremna taman za Festu.
Dobro oko (ili naočale), mirna ruka, izdržljivi prsti i – puno proračuna. Trokut, šestar, ravnalo i računica – bez toga se ne može ni početi.
-Prije nego krenem moram imati ama baš sve što mi treba, ne mogu u po‘ posla krenuti s računanjem, pripremim šestar, redalicu, trokut, konce, sve što mi treba, iscrtam kredom, može se i sapunom i pomalo počnem. Bila sam vazda dobra u geometriji (smijeh). Nije problem učinit ukras, uzorak, nego je problem to učiniti identičnim i na drugoj strani! Ali začudo samo sam jednom falila i primijetila sam to odmah nakon pet minuta, raščinila i krenula kako treba ispočetka" - smije se Nikolina čiji uzorci krugova, trokuta, spirala, okvira, rubova i isprepletenih boča čine da njezin ručni rad gledate otvorenih usta i razrogačenih očiju. Prvo što nam pada na pamet je – kilometri konca, nebrojeni sati rada....
-Ma tko će znat‘ koliko mi metara konca treba, evo samo za ove rukave na muškoj nošnji, nisam pisala nažalost, ali na vezovima na dva rukava ima sigurno preko pedeset metara. A sati? Pitaj Boga, tko će to znat‘, traje jako, jako dugo, ne mogu ni približno reći..."
Dovršava čermicu, pomalo, kako i valja, detaljno i sve ‘po špagu‘, Festa je iza kantuna. Želja je samo jedna.
-Samo da je ne otkažu kao prije par godina, da nam Festu ne ubije kiša. Sve drugo ćemo lako!"