Posljednjih godina filmovi strave motivski su se toliko izlizali da gotovo ne postoji horor bez uklete kuće u kojoj nedužne stanare ili goste ne masakriraju krvoločni monstrumi. Takve se šprance uhvatio i aktualni, ‘The Strangers: Chapter 1‘, a obrazac se razlikuje tek u tome što će se priča o žrtvama zvjerskih napada rastegnuti u čak tri nastavka duljine oko sat i pol ponaosob.
Prvi gledamo ovog proljeća, drugi slijedi potkraj godine, a treći negdje dogodine, makar ovo što nam donosi prvijenac ne nagovještava bogzna kakve zapuhe jeze. Kako god, povratnik iz redateljske hibernacije, Finac Renny Harlin procijenio je da će trilogija nastala na zasadi originala iz 2008. (s Liv Tyler u glavnoj ulozi) pobuditi novi interes za franšizu koja perpetuira gotovo sve prepoznatljive elemente žanra.
Harlin u hororima nije početnik, snimio je on jedan nastavak ‘Noćne more u ulici brijestova‘ i prequel ‘Egzorcista‘ i tko zna kako bi još bio njegov doprinos da mu se 1995. nije dogodio katastrofalan podbačaj s piratskim ‘Cuttroath islandom‘. Tridesetak godina poslije tog kraha i desetljeća svaštarenja, u ‘Strancima‘ pokušava ponovno stati na stazu uspjeha. S ovakvim proizvodom to će mu, međutim, teško poći za rukom. Prvi dio novog niskobudžetnog reboota više podsjeća na neki neinventivni televizijski film B produkcije.
Inducirani strah širi se kolibom usred šume, no efekt prepasti tek se sporadično javlja kod gledatelja kojega više opterećuju nepromišljeni postupci glavnih junaka od koordiniranog terora terceta ubojica naoružanih hladnim oružjem. Njihov plijen, mladi zaljubljeni par, čine Maya (Madelaine Petsch) i Ryan (Froy Gutierrez). Glumački slabija polovica je mladi gospodin koji svojim glavinjanjem kod gledatelja ne pobuđuje osobitu empatiju. Njegova partnerica u pojedinih scenama nagovještava talent: unatoč scenarističkim ograničenjima ona uspijeva ulogu djeve u nevolji ugurati u rukavac koji osigurava nastavak suradnje i u preostala dva poglavlja.
Kako će ih Harlin zaplesti i rasplesti, to je već pitanje za ozbiljnu analizu koja bi nam trebala otkriti i jedan od misterija svijeta: zbog čega se ova pripovijest nije mogla komprimirati, pa prikazati u jednom filmu prosječne duljine od dva sata. Bilo bi praktičnije, jeftinije, a možda i nešto efektnije od razvlačenja tijesta za pitu bez nadjeva! Za očekivati je bilo da nešto začina početnom dijelu ponudi troje agresora.
Izostanak motiva za umorstva i jedna jedina upitna rečenica kojom najavljuju krvavi pohod u smislenijem bi scenariju bila dovoljna za zastrašivanje do kosti, no od originala je prošlo 16 godina i otad je moment suspencea itekako ispuhao. Izgled napadača pak ukazuje na već (stoput) viđeno. Muškarac, žena i tinejdžerica pod teatralnim maskama ne djeluju odveć prijeteće, više nadrealno s obzirom na nevjerojatnu sposobnost da iskrsavaju i nestaju kad god im se to učini zgodno. A i nekako potiču na razmišljanje. Zašto ubojice uvijek moraju biti zakrabuljeni? Ako su sigurni da žrtva neće preživjeti, čemu skrivanje identiteta?
Osim po prikazu glavnih antagonista, prvi ‘Stranci‘ nisu se iskazali ni kad je tretman starosjedilaca posrijedi. Pučanstvo oregonskog gradića usred luga u kojemu zaglave Maya i Ryan prikazano je kao hrpa odbojnih pojava, i to bez ikakvog temelja u priči. U očekivanju drugog nastavka ostaje nada da će nas barem malo više preplašiti. Samo da razlog straha ne bude kvaliteta.