Jedan od posljednjih kafića 's dušom' u Gradu sigurno je onaj Lučijev, slavna Libertina. Nju češće zovu 'U Lučija' nego pravim imenom. Kad bi zidovi znali pričati, otkrili bi mnoge tajne i sjajne priče o ljudima, događajima i svoj toj prošlosti zarobljenoj u malom prostoru prepunom sjećanja. To je i danas njihova 'točka susreta', kako Lučija i Libertinu zajedno naziva Đelo Jusić, glasoviti dubrovački kompozitor, dok još jedan nekadašnji poznati 'Trubadur' i vlasnik kafića, Lucian Luči Capurso, neumorno čini kafe, pere čaše i briše šank kojim je odavno zamijenio svjetske pozornice.
Dubrovačke trubadure, osnovane početkom 1960-tih, činili su Đelo Lusić, Luči Capurso, Marko Brešković, Hamo Hajdarhodžić, Bobo Berdović i Ladislav Pađen. Vrlo brzo postali su simbol dubrovačke glazbene scene, a karijeru su započeli nastupajući u tada kultnom dubrovačkom restoranu 'Jadran'. Gotovo da nema Dubrovčanina koji ne zna stihove njihovih najvećih hitova - 'Pusti da ti leut svira', 'Dok palme njišu grane', 'Marijana', 'Serenada Dubrovniku', 'Luda mladost', 'La musica di notte', 'Ljubav je bol na srcu mom', 'Tiho je negdje svirala mandolina'… Predstavili su se i na Euroviziji u Stockholmu 1968. s hitom 'Jedan dan', a danas je teško nabrojati sve svjetske glazbene pozornice i nagrade koje su osvojili.
Najbolji za najbolje
U Libertini smo se susreli kako bi evocirali uspomene na slavni dubrovački bend koji je često gostovao na stranicama tjednika Studio. Najveći televizijski tjednik u Hrvata nedavno je pokrenuo Zlatni studio, svoju nagradu za televiziju, film, radio, kazalište i glazbu. Pod motom 'najbolji biraju najbolje', nagradu najstarijeg televizijskog tjednika, čiji je prvi broj tiskan 3. travnja 1964. godine, dodjeljuju čitatelji, a za Zlatni studio konkuriraju najbolja ostvarenja i osobe po kategorijama za djela ostvarena u razdoblju od 1. prosinca 2016. do 1. prosinca 2017. godine.
Od prvog broja, početkom travnja 1964. godine kada je počeo izlaziti, 'Studio' je stekao vjernu publiku. Neodvojiv dio tadašnjeg svijeta zabave i stranica Studija svakako su bili i dubrovački Trubaduri, čuveni bend koji i danas uživa slavu i poštovanje.
- Mi smo tada bili jako obljubljeni, čak i malo favorizirani – svjedoči gospar Đelo. - Bili smo zaista popularni na europskom nivou, da ne rečem svjetskom. Poslije Eurovizije nije bilo studija u Europi koji nas nije zvao u njihove čuvene emisije. Tako smo bili u jednoj emisiji, zvala se Tommy show, iz Berlina, pa smo nastupali u toj emisiji s Beatlesima i Animalsima... Na domaćem terenu bili smo obljubljeni od lista Studio. Radovali su se našim uspjesima i pisali o nama. Čak sam ja sam bio dvaput na naslovnoj strani. Jednom su objavili i note moje pjesme 'Ulicama moga grada' jer je to bio veliki hit. Tad je bio čuveni novinar i veliki pionir novinarstva Pero Zlatar, a simpatizirao nas je ne samo zbog rezultata koje smo zaista imali, nego i kao ljude. Njega je radovala naša radost – poetski opisuje maestro Đelo ta divna vremena, pa se spominje i legendarnog reportera Ivana Kreutza koji je često pisao o njima. Pero Zlatar bio je glavni urednik zabavnoga tjednika Plavi Vjesnik, a onda glavni urednik Studija od 1971. do '73. koji je tada doveo do vrhunca naklade. Potom je bio urednik u Vjesniku u srijedu i u Sportskim novostima do odlaska u Beograd 1981.
Galerija od mudraca
- Pero Zlatar je stalno dolazio ođe u nas – pridružuje se Luči razgovoru, ostavljajući nakratko šank i goste na njemu. Pa prije nego nastavlja i vidjevši objektiv, pita 'vide li se Trubaduri iza nas?', misleći na uokvirenu sliku, s još uvijek dobrim osjećajem za prezentaciju u javnosti, jer je i to bio dio njihova uspjeha.
- Vazda je dolazio u lokal, kad se već preselio u Beograd. Sjećam ga se kao dobrog čovjeka – govori dok sjeda s nama na 'galeriju od mudraca', povišeniji od dva mala separea u Libertini. Tako ga je nazvao veliki književnik i pjesnik Jakša Fiamengo.
- On bi meni došao i rekao 'Luči, naći ćemo se gore na galeriji od mudraca'. Ovo je stvarno stol mudraca, tu su se našli mnogi pametni ljudi, kao što je naš veliki dubrovački kompozitor Đelo kojega ćemo slaviti, ali još ga ne mogu shvatiti – kazuje Luči, suglasan s teorijom da 'nitko nije prorok u svom selu'.
- Nas u Gradu nikad nitko nije obad'o. Obožavao nas je vaš kolega Miško Konjevod i jedanput smo se na Stradunu sreli s tadašnjim urednikom 'Dubrovačkog vjesnika', neću reći kojim, i govori on 'što ne pišete o Trubadurima, sad su došli iz Berlina', a on mu na to odgovara 'što ću pisat o njima, o njima se već sve zna' – smije se gospar Đelo, uz opasku da je to 'tek aluzija na ono već poznato kako Dubrovnik ne obada svoje ljude'.
- Ne samo nas, nego nikoga svoga. Ja ne mogu biti žalostan, mogu se samo, kao dijete, čuditi – dodaje, jer bez obzira na to, nema nikakav razlog za nezadovoljstvo, sjedeći na galeriji od mudraca u omiljenoj 'Libertini', koja je od svog otvaranja prije 40 godina ostala nepromijenjena.
- Ne moram se ni s kim dogovarati, samo rečem 'vidimo se sutra', zna se đe je to – opisuje omiljeni kafić gospar Đelo, ali Luči se spominje i teškoća koje mu posao donosi.
- Ovo je stari lokal koji je teško održavati. Volio bih da ovo pretvorim u nematerijalno dobro, samo ne znam kako. U mene su otac i dundo ovo gradili starom tehnologijom. Četrdeset godina je ovom lokalu. Ako nekome i afitam, opet neće valjat – zdvojan je Luči.
I opet se vraćamo na glazbene i novinske teme, neodvojive u ovom slučaju jedna od druge.
- Jednom su Trubaduri izašli na naslovnici Studija, pa smo u 'Jadrana' prostrli konop ko za robu i objesili na njega 50 komada novine i slikali to. Onda je to opet izašlo na nekoj naslovnici, možda čak isto u Studiju – sjeća se Luči. - Ali ono što sam htio reći jest da, gdje smo god putovali kao Dubrovački trubaduri, nas je Studio stalno pratio. I to baš ozbiljno. Uvijek je pisao o nama, gdje smo bili po Europi, Americi, Australiji... Oni su nas pazili i da budemo jako pametni. Živjeli smo u doba i u društvu u kojem smo morali paziti gdje ćemo nastupat i to nam je dalo jednu odgovornost, jer smo znali da ne smijemo obrukat našu lijepu Hrvatsku. Bili smo jako popularni, Đelo je pisao pjesme, to je bilo veličanstveno – s nostalgijom se prisjetio jedan od čuvenih 'Trubadura'.
- Vjesnik je imao svoje dopisnike vanka, a Studio je bio Vjesnikov, pa su uvijek znali gdje nastupamo i pisali o nama. Dugo je to trajalo i bili smo omiljeni, ali to je imalo opravdanja – dodaje gospar Đelo. - Toliko smo se radovali sviranju da su ljudi često mislili da smo pijani, ali nitko od nas nije pio! I vazda smo inzistirali, kad smo imali koncert na televiziji, da iznad nas bude slajd Dubrovnika. Svuđe smo to forsirali. Bili smo zaista pravi predstavnici Dubrovnika – govori Đelo Jusić.
Timbar Grada
Prema vlastitom priznanju, Luči negdje na šufitu čuva prepune kufere starih brojeva Studija i svih novina u kojima su redovno izlazili, ali trajalo bi cijelu vječnost da on to pronađe, smiješka se na svojoj 'klupi mudraca'.
- Najinteresantnija je bila ta Eurovizija i popularnost nakon nje. Svugdje su nas prepoznavali, pogotovo u Njemačkoj. Išli smo, primjerice, iz Istočne u Zapadnu Njemačku, došli bi na carinu, a carinik bi nas prepoznao. Pa bi mu poskrivećki dali neku od naših ploča. Jednom su nam uzeli kombi i pregledali ga skroz jer smo im bili sumnjivi – smije se Luči. - A mi smo bili čisti, nije se ni pušilo, ali ljudi su nosili duge kose, slušali su se Beatlesi, bilo je to hipijevsko vrijeme.
- Luči je previše skroman – smije se gospar Đelo, uz opasku da je možda bolje da o svemu on govori. - Naša je popularnost stvarno bila velika. Jedna od najvećih svjetskih kuća, CBS, izdala je naš LP, pa engleski EMI, mnoge velike svjetske diskografske kuće izdale su naše ploče s pjesmama na hrvatskom jeziku. Imali smo čast održati u koncert u dvorani Berlinske filharmonije – dodaje maestro Đelo Jusić. - To je onda bilo gotovo nemoguće, moja draga!
- Đelo nas je puno hvalio, ali tako i jes' bilo - bori se sa svojom skromnošću Luči, mada golem uspjeh koji su 'Trubaduri' postigli nije potrebno opravdati. On sam objašnjava kako je, po njegovu mišljenju, do toga došlo: - To se rodi jedna generacija, to se tad tako dogodilo i teško će se ponoviti. Kad idete analizirati naše pjesme, koje smo pjevali s Đelom i bez Đela, sve smo radili skupa i sve ima timbar ovoga Grada – kaže Luči. - I njegovo komponiranje ima timbar ovoga Grada, a sad je teško mladim generacijama to nastaviti. Nešto su pokušala djeca od Marka Breškovića i bili su dobri, ali prestali su. Koja je to grehota! Dali su glazbi novi štih Grada, a ja čujem, pogotovo na Radio Zagrebu kad su ozbiljne emisije, njih stave unutra. Zato je velika grehota da se to nije održalo. Iako imamo i drugih dobrih pjevača u Gradu koji su jako popularni – zaključuje Luči koji, zajedno s prijateljem i kolegom Đelom, ovaj put neće biti u Studiju, ali hoće u 'Dubrovačkom vjesniku', jer ima još dosta toga što se o Trubadurima ne zna i može saznati.