‘Kad jaganjci utihnu‘, ‘Sedam‘, ‘Sakupljač kostiju‘, ‘Rođeni ubojice‘...ovaj četverolist trilera koji su tematizirali masovna ubojstva zbog svoje su zastrašujuće originalnosti 1990-ih stekli kultni status. Nakon tog ‘zlatnog doba‘ nastalo je dugo žanrovsko zatišje jer je u eri filmskih super junaka nekako presušila inspiracija za portretiranje serijskih ubojica.
Ove jeseni jedan ih niskobudžetni film na vraća na scenu, i to na vrlo inovativan način. Triler ‘Strange darling‘, kod nas preveden kao ‘Smrtonosni susret‘, ima mnoge odlike na koje smo u eri uniformiranih uradaka, loših prerada i bespotrebnih sequela već pomalo zaboravili. Trajno podgrijana napetost, pregledna priča bez rastezanja i mudrovanja te snažan faktor iznenađenja nastanjuju djelo američkog redatelja JT Mollnera koji je pažnju struke 2016. privukao westernom ‘Outlaws and Angels‘ na Sundance filmskom festivalu. Nekoliko godina kasnije puškaranje, nasilje i borbu za preživljavanje preselio je u ruralni krajolik današnjeg Oregona, savršenu kulisu za nadigravanje glavnih likova, bezimenog para sklonog prijekim rješenjima.
I odmah treba reći, u ‘Strange darling‘ mnogošto je ‘strange‘, a tek ponešto, i to samo naoko, ‘darling‘. Poigravanje statusom predatora i žrtve forte je ove napetice koja je, doznaje se već u uvodu, snimana kao antikni 35-milimetarski uradak. Zgodno, makar na tehnikalije gledatelj brzo zaboravlja kako se radnja razbuktava i razlama na nelinearno posložena poglavlja. Zastori s imenima filmskih ulomaka unekoliko podsjećaju na doba nijemog filma, iako se ovdje, dok sve odjekuje od pucnjeva, vriskova i fizičkih nasrtaja, nikako ne može govoriti o tišini.
U ‘Smrtonosnom susretu‘ autor se poigrava spoznajama konzumenta, podmeće mu zamke i izvrće značenja postupaka ključnih aktera na način kakav se u suvremenoj produkciji rijetko viđa. A u toj mu rošadi svesrdno pomažu glavni glumci. Willa Fitzgerald od početnog trka zagospodari platnom, njezina the Lady beskompromisni je survivor, spoj krhkosti, maničnosti i nepredvidivosti koja gledatelja sve vrijeme ljulja između osjećaja empatije i zgražanja.
Uz dominantnu Fitzgerald, kroz radnju se sačmom vješto probija i njezin glumački partner Kyle Gallner kao samotnjak prigodnog nadimka the Demon. Njegov junak pozicioniran je kao sociopat, ali mu to nipošto nije jedina odrednica osobnosti. Višeslojan je on one-night stand družbenik gospođice s riđom vlasuljom koja nije ono za što se izdaje. Bizarnosti suodnosa glavnih protagonista u velikoj mjeri pridonosi i kamera Giovannija Ribisija (kao glumca ga pamtimo iz hitova ‘Saving private Ryan‘, ‘Avatar‘...) koja s mnogo dramatike pokriva interijere i prijeteće pejzaže.
Film za koji nije do kraja razjašnjeno zasniva li se i u kolikoj mjeri na istinitim događajima krije i nekoliko upečatljivih sporednih likova, poput para bivših hipija pustinjaka (Barbara Hershey, Ed Begley Jr.). Među rijetke slabosti filma spada tek plitko elaborirana sklonost umorstvima jednog od dvoje egzekutora.
JT Mollner je ovim malim indie-uratkom pod kapom Miramaxa pokazao kako se s malim budžetom može snimiti intrigantan naslov. U vrijeme kad je pomodno gotovo u svakom filmskom naslovu tražiti natruhe problematičnih muško-ženskih odnosa, njegov ‘Strange darling‘ nudi drugačiji pristup na kojem dežurni viktimolozi ne bi imali previše prigovora. Ovako kontroverzan, lako bi se mogao svidjeti i izbirljivom Tarantinu, promicatelju nesmiljene ‘girl power‘.