Vjerujući da se sudbina već dovoljno poigrala s njezinim životom, nakon što se u veljači 2021. s kćerkicom Unom Sofijom otrovala ugljičnim monoksidom u njihovom zagrebačkom stanu, a sedam mjeseci kasnije ostala bez oca Ivana, voditeljica Nikolina Pišek je zajedno sa suprugom, beogradskim povjesničarom umjetnosti Vidojem Ristovićem, počela kovati planove o sretnijoj budućnosti.
Puni entuzijazma počeli su uređivati novi dom u podsljemenskoj zoni od 400 četvornih metara u koji su se trebali useliti početkom srpnja, piše Gloria.
No, njihovi planovi prekinuti su 8. svibnja, kada je Vidoje iznenada umro u dobi od 44 godine. Brojni mediji u regiji nisu štedjeli pokojnika, a još manje Nikolinu, koju je vijest o preranom odlasku supruga zatekla u Zagrebu.
Zbog raznih napisa o uzrocima smrti i verbalnih napada svekra Viktora Ristovića, poznatijeg kao Miša Grof, za Nikolinu je uslijedio težak period, u kojem je osjećala da gubi tlo pod nogama.
Kako bi otkrila svoju stranu priče, Nikolina je ekskluzivno za Gloriju prvi put nakon suprugove smrti otkrila sve o novom početku te tragediji koja joj se dogodila.
Zbog narušene obiteljske situacije i nesuglasica sa svekrom te nastojanja da misli okupira drugim temama osim tuge, prihvatila je ponudu Une TV gdje će voditi talk show "Žene".
Emisija je namijenjena srpskom tržištu i snimat će se u Beogradu za koji je vežu najljepše, ali i najbolnije uspomene.
Nakon četiri godine pauze vraćate se na televizijske ekrane. Veselite li se povratku na posao? Kada vaša emisija "Žene" počinje s emitiranjem?
- Zadnje što sam radila bila je emisija "Bulevar" za televiziju B92, no ukinuta je jer u tom trenutku nije baš bio politički trenutak za tu vrstu satire.
Tada moja odluka o odlasku s televizije nije bila ishitrena, svjesno sam izašla iz te priče i usmjerila se u neke druge stvari te se koncentrirala na život u Hrvatskoj.
Uskoro krećemo s probnim snimanjima, a emitiranje se očekuje u jesenskoj shemi Une TV. Sjedam u vrući stolac Whoopi Goldberg.
Naime, riječ je o sličnom formatu njezine emisije "The View", talk showu u kojem pet žena različitih pogleda na svijet, socijalnih okruženja i političkih principa izražava stavove oko aktualne teme u društvu. Gosti se mijenjaju, bit će konfrontiranih situacija, što će sigurno biti zanimljivo publici.
Emisija će se snimati jednom tjedno u Beogradu. Hoće li vam to predstavljati problem, s obzirom na to da Una u Zagrebu pohađa drugi razred osnovne škole?
- Voljela bih da Una ponekad ode sa mnom u Beograd kako bi se družila s polusestrom Mateom. Jako se vole i neopisivo si nedostaju. Prvi put nisu bile skupa na moru jer se zbog niza otegotnih okolnosti nismo uspjeli organizirati, a to im je teško palo.
U Zagrebu imam podršku prijatelja koji će mi uskočiti ako bude potrebno. Nadala sam se da će mi uskočiti mama, no još se oporavlja od virusnog encefalitisa i o njezinom zdravstvenom stanju ovisi koliko će se moći involvirati. Duboko vjerujem da će to biti što prije jer bi i ona to željela.
Koliko vam novi posao pomaže otkako ste ostali bez supruga i je li to bio glavni razlog povratka na posao?
- Definitivno da. Shvatila sam da je rad jedini način kojim se mogu održati na površini. Kad ne radim, prepuštam se mislima, što sada nije dobro za mene, zato sam se bacila u vatru i prihvatila ponudu.
Želim biti produktivna, zdrava i psihički stabilna, prije svega zbog kćeri, koje su mi najveći motiv da iz cijelog ovog kaosa izvučem najbolje za sebe i njih.
Nažalost, nisam imala taj luksuz da se prepustim tugovanju, možda sam taj proces odgodila za kasnije. Sada si to ne mogu priuštiti jer nemam obiteljsku podršku. Morala sam preuzeti stvar u svoje ruke i doslovno spašavati zdravu glavu pa vremena za duševnu skrb nije bilo i mislim da je tako najbolje ispalo.
Jesu li vam sada odlasci u Beograd emotivno teški?
- Podjednako su mi teški kao i ostanak u Zagrebu i boravci na mjestima prepunima uspomena. No, izbjegavanje nije rješenje jer od sebe ne mogu pobjeći. Veseli me što ću dolaziti u taj grad, jer mi vraća uspomene na dane kada sam bila najsretnija. Mislim da će to za mene biti ljekovito.
Mediji u Srbiji su nakon Vidojeve smrti bili veoma nemilosrdni prema vama. Kako ste se nosili s tim?
- Medijska hajka je bila jako bolna i nije jenjavala mjesecima. Nitko nije pokazivao ni dozu poštovanja prema mom pokojnom suprugu, meni, djeci koja imaju pravo na svoju privatnost bez obzira na to što sam javna osoba.
Mnogi su se ponašali kao lešinari. Pretpostavljam da je to zato što sam žena, koja se na brdovitom Balkanu i dalje tretira kao objekt koji treba iskorištavati dok za to ima energije i dok je politički podobna, a poslije ih treba odstraniti.
Što god da sam bila prije ili što god da sam odlučila biti sada ne valja, jer žena u našem društvu nikada nije dovoljno dobra.
Prestala sam se truditi biti dobra ikome osim sebi i svojoj obitelji. Komentare na društvenim mrežama ignoriram, blokirala sam vojsku ljudi koji su toksični.
Šokirala sam se kada sam u inboxu vidjela koliko mi se žena javilo koje su prolazile istu golgotu, poput odbacivanja i napada od članova obitelji.
Kad spominjete obitelj, jeste li sa svekrom prije suprugove smrti imali dobre odnose?
- Uvijek sam s njim imala civilizirane odnose, u svakom slučaju bolje nego njegov sin. Prisnije odnose nismo ni mogli imati jer Vidoje i njegov otac nisu komunicirali i uglavnom su bili u svađi.
Ono što je apsolutna istina, a što zna Vidojeva majka i brojni prijatelji, jest to da je moj suprug izbjegavao vlastitog oca tako što bi koristio zaseban ulaz u zgradu kako ga ne bi sreo. Bilo je tu različitih konflikata i trudila sam se biti medijator i zagovarala njihovo pomirenje. To se u par navrata i dogodilo, ali oni su manje-više bili konstantno u sukobu.
Koja vas je svekrova izjava najviše zaboljela?
- Više se svih izjava ni ne sjećam, time se bave moji odvjetnici. Njegove ishitrene, prenaglašene i pogrešne reakcije mogu pripisati dubokoj boli zbog gubitka sina jedinca. Pokušavam razumjeti razmjere te boli koje može iskusiti otac kada na taj način prijevremeno, u svojoj poznoj životnoj dobi doživi takav gubitak, ali ne mogu opravdati.
Neki ljudi iz takve boli izvuku svoje najbolje kapacitete za koje nisu ni znali da ih imaju i učine nešto u ime tog gubitka. Neki pak imaju drugačiji impuls: razoriti sve, tražiti imaginarne krivce, okriviti nevine. Odabiru život u ponoru, crnilu, tami, izbjegavajući suočavanje s vlastitom odgovornošću. Izgube zdrav razum.
No, onog trena kada netko počinje ugrožavati moje dijete, granice mog obzira se potpuno brišu. Spremna sam na sve da svoje dijete zaštitim pred opasnošću.
Umjesto mene s njim su u komunikaciji odvjetnici koji su angažirani da zaštite interese mojeg i Vidojevog zajedničkog djeteta. Tu sam da provodim posljednju volju pokojnika koji bi me apsolutno podržao u namjeri da zaštitim interese naše malodobne kćeri ispred interesa njegovog oca.
Govorio je i da ste imali loš brak. Što biste vi rekli na to?
- Te izjave imaju istu težinu kao i cvjetovi maslačka. To kaže osoba pomućenog razuma koja nije nijednom bila kod nas u stanu, nikada nismo bili zajedno na ručku, osoba koja nikada nije kupila unuci poklon za rođendan.
Vidoje i ja imali smo viziju budućnosti, putovali, veselili se, gradili kuću, planirali. Ljudi su skloni konvencionalnim rješenjima i ako netko izlazi iz tih gabarita, onda nešto s njima sigurno ne valja. Nismo svi isti niti bismo trebali biti. Živjeli smo na dvije adrese, to nas je oboje ispunjavalo.
Jeste li se te kobne večeri čuli s Vidojem?
- Čuli smo se redovito, tako i tijekom tog dana kada nisam primijetila ništa neobično u njegovom ponašanju. Trebali smo se vidjeti već idući dan u Zagrebu. Imali smo planove za ljeto i rješavanje naših tekućih stambenih problema.
Kakav je bio odnos vašeg svekra i Une prije Vidojeve smrti, a kakav je danas?
- Bio je na civilizacijskom minimumu, bez trzavica, ali i bez ljubavi. A sada je takav da vlastitu unuku ugrožava. Nitko ga ne sili da bude dobar djed. Zato sam ja tu da pružim Uni najljepše moguće djetinjstvo, a Vidojevim roditeljima neću nikada osporiti da u tome sudjeluju.
Zakon je tu da osigura ono što Uni kao jednoj od zakonitih nasljednica njezinog oca pripada i zakon je tu vrlo jasan: nasljednici nisu roditelji, već djeca i supruga.
Kako se Una nosi sa svime?
- Najsretnija je kad se druži s prijateljima, oni su joj trenutno sigurna zona. Trudim se što više biti vesela i pružati joj oslonac, barem onaj kakav je imala prije. Moram biti stijena o koju će se razbiti sve loše nakane.
Beskrajno me boli duša što je u jednoj sekundi izgubila toliko toga, uključujući svoje obiteljsko okruženje u Beogradu koje je voljela, ali ona se s time nosi pomirljivo i što je ona više pomirljiva, to mi je teže.
Planira li se vaša kćer Hana vratiti u Hrvatsku?
- Trenutačno živi u Milanu gdje studira na šestoj godini Medicinskog fakulteta. Sama će odlučiti hoće li se vratiti, iako je ne vidim ovdje i tko zna gdje će je želja za znanjem i ambicije odvesti. Neću je sputavati, to mora biti samo njena odluka.
S obzirom na sve što vam se događalo, što vam je dalo snagu da krenete dalje?
Moja snaga su moja djeca i želja da prvenstveno njih dvije budu dobro, kao i vjera da je život deset posto onoga što ti se dogodi i devedeset posto onoga što kreiraš. Snagu mi daju i dobri ljudi koje sam u ovom kaosu našla, želja da budem ona osoba koju u meni vidi moja mlađa kći. Stijena. Zaklon. Brana. Zavjetrina. Ljubav., ispričala je Nikolina za Gloriju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....