Glazbenica, glumica, slobodna umjetnica, znamo je odavno, a otad, otkad je nastupala u prvom realityju glazbenog tipa Story Super Nova, Nera Stipičević krenula je drugim putevima u svim smjerovima kao Freeda Nera Immortelle. Ovog petka dolazi u Dubrovnik, na scenu KMD-a s glazbenom predstavom za mlade Cvit samoće. U travnju je započela svoju prvu samostalnu turneju s dugogodišnjim suradnicima i ovog petka 24. svibnja stiže i u Dubrovnik.
Biti slobodni umjetnik, razvijati se u svim smjerovima i o svemu odlučivati i raditi sam - do toga baš nije lako ni doći?
- Apsolutno ste u pravu. Ako govorimo općenito nije lako biti slobodan uopće danas. U svemu što radimo moramo ostati unutar zadanih okvira i uvjetovani smo okolinom. Biti umjetnik već donosi jednu dozu slobode čovjeku, međutim i tu ima ograničenja. Biti slobodan umjetnik je veliki izazov, sloboda ima svoju cijenu, mnogi ljudi se boje neizvjesnosti, vole sigurnost, dok s druge strane imaju neke mogućnosti izbora za razliku od onih koji su vezani, u mom slučaju glumci zaposleni u kazalištima koji ponekad zbog stalnih prihoda trebaju odbiti nezavisne projekte koji ih privlače i pružaju im neku vrstu razvoja. Ja moram priznati da imam sreće jer sam zaposlena u ZGK Komedija s jedne strane, a s druge imam svoju neprofitnu umjetničku organizaciju Soba2 u sklopu koje sa kolegama koje sama odabirem, kreiram i produciram autorske projekte koji mi pune dušu i koji utječu na okolinu onako kako ja osobno osjećam. I tu ste u pravu, samostalna produkcija u kulturi je pravi izazov i rijetki se na to odluče, međutim ja nisam imala izbora, meni je Duša najprije šaputala, a potom vrištala da krenem tim smjerom.
Od story Super Nove i Centra svita ona neka Nera danas je Freeda Nera Immortelle. Glazba je i dalje uključena u tvoje projekte, ali ne zauzima glavno mjesto baš kao ni sama gluma?
-Da, ispada da je tako. Multitalentiranost je zapravo zauzela glavno mjesto. Za nju kažem da mi je i križ i krila. Ljudi misle da je jednostavno u životu kad imaš puno strasti, darova i želja, a to zna biti veliki teret. Tako se pokazalo u mom slučaju. Okolina te stavi u neku ladicu i onda često ispadne da nisi ništa od svega toga. Svojim autorskim radom kojeg predstavlja moje novo umjetničko ime željela sam prvenstveno ja sama zagrliti samu sebe, prihvatiti se takvom kakva jesam. Svi mi smo stvoreni točno takvima kakvi jesmo jer se u svojim darovima i slabostima skriva smisao našeg života na ovoj zemlji. Ne bismo se trebali uspoređivati i tako najčešće umanjivati, već eventualno imati otvorene oči za sve te ljude oko nas koji su naša ogledala i koji nam pomažu preko sebe vidjeti, odnosno prepoznati, koliko smo dio drugih ljudi. Jer svi smo mi jedno. Znam, zvuči idealistički, utopistički, ali uistinu tako mislim. Vjerujem da smo jedna predivna slika gdje svatko od nas čini jednu puzzlu, nikome ne smeta već se međusobno podržava, nadopunjava i izgrađuje. Vezivno tkivo je ljubav, ona koju smo ispleli u sebi i onda ju dijelimo s društvom. O svemu tome govorim kroz svoje autorske projekte, o autentičnosti koju svi trebamo živjeti, jer je za mene to smisao, pronači sebe da bi sijali ljubavlju u ovom svijetu. Ljubav je poprilično isprostituiran pojam danas, ima je, ali su je neki toliko dobro skrili da rijetko iščili. Od tuda sve bolesti svijeta, od manjka ljubavi. Sve svoje kazališne autorske projekte, FreeDA, Cvit samoće i Dar kreirala sam s koautoricom glumicom i redateljicom Miom Melcher i uz pomoć producenta i glumca Petra Cvirna, a oni svi imaju za cilj inspirirati okolinu na razmišljanje koliko žive sebe.
Kako bi opisala onu djevojku od prije puno godina i ovu ženu koja jesi danas, što je presudilo da kreneš ovim putem?
-Bol. Bol je presudila, bila je prevelika. Nisam razumjela, a jako imam potrebu da razumijem sve da bih prihvatila, ponajviše nepravdu. Tražila sam odgovore na brojna životna pitanja koja mi nitko do tada nije spomenuo. Osjećala sam se odbačenom, neprihvaćenom od okoline, a zapravo je istina bila da sam ja bila ta koja sebe nije prihvatila. Išla sam u životu nekom logikom stvari, budi dobar, marljiv, pošten pa će stvari doći. Nisam se mogla požaliti na svoj život jer bila sam zdrava, imala sam krov nad glavom, posao, tada sam bila i u vezi, bavila sam se umjetnošću, dakle reklo bi se da sam imala sve, ali u meni je bila velika praznina, bol i tuga i to si nisam mogla objasniti, a shvatila sam da kad se požalim nekolicini oni to ni ne razumiju. Jer, uistinu nije bilo vanjskog razloga da budem nezadovoljna, međutim unutarnjih je bilo bezbroj. Osjećala sam se nezahvalnom, a nisam to nikako mogla promijeniti pa sam se ozbiljno počela družiti sa samom sobom, sa svojom danas najboljom prijateljicom Samoćom. Mnoge ljude je strah te velike gospođe, razumijem, i mene je bilo, međutim kada ju čovjek upozna shvati da je veći problem zapravo biti s drugim ljudima, koji ju ne poznaju. Zahvaljujući gđi. Samoći postala sam zdravija, ljepša, autentičnija osoba. Moje umjetničko ime Freeda Nera Immortelle u sebi nosi moje rođenjem dano ime i imena mojih likova iz mog podcasta La fleur de la solitude, međutim svako od njih nosi svoju poruku kako meni tako i okolini. Ako želiš biti slobodna, prođi kroz svoje rane (obrnuto od Nera) i upoznati ćeš svoju Dušu, svoju besmrtnost.
Kako izgleda dan umjetnice koja od početka do kraja sve smišlja i realizira sama?
-Dosta samotno i tiho! (smijeh) U dan ulazim polako. Volim jutra. Znam po par sati provesti u pisanju dnevnika. Meditiram, vježbam i onda ovisno o fazi projekata radim. Kad sam pisala podcast jutra su bila posvećena pisanju jer tada najbolje funkcioniram, pravo je čudo kako zapravo glumim navečer u kazalištu jer sam jutarnji tip. (smijeh) Ponekad imam sastanke, predstave, radim na novoj predstavi u ZGK Komedija... Nijedan mi dan zapravo ne izgleda isto i baš je u tome cijela ljepota mog posla, ili rekla bih mog života.
Koliko si kritična (ili kritičnija nego nekad) prema sebi, prema nečemu što napraviš, projektu, ulozi...? Pere li te ono od čega svi patimo u mladosti - sitničarenje oko detalja, mogla sam drugačije bolje...?
-U podcastu La fleur de la solitude se bavim temom Sindroma varalice, dakle dobrodošli u moj dom! (smijeh) Uvijek nešto može bolje, naravno, međutim, kad nešto napravim danas i nekad se bitno razlikuje kako se osjećam nakon što je gotovo. Prije sam stalno razmišljala o tome, ali danas više ne. Vjerujem da sam napravila najbolje što sam mogla i da je tako s razlogom, da ne treba više ili manje. S obzirom da su projekti moji odnosno autorski, mogu ih malo i mijenjati kako se ja mijenjam. Najbolji primjer je predstava DAR za mlade od 12 do 18 godina, to je osnovna poruka koju im šaljem i nastojim im kroz svoju priču ispričati koliko trebaju slijediti svoj put, voljeti sebe i uvijek ali uvijek, trebaju rasti.
Što je punjenje baterija, što je užitak, veselje?
-Ima toga i previše, ali slobodnog vremena baš i ne. Šetnje, priroda, prijatelji, obitelj, dobar film, koncert, putovanje, knjiga, vožnja bicikla, slušanje dobrog podcasta, dobra hrana, čaša vina, rakija…Nadam se uskoro i ples. To volim iznimno mnogo ali nažalost, prije godinu dana sam operirala koljeno i oporavak još traje.